Svojim redateljskim debijem "Uvijek postoji sutra" glumica i scenaristica Paola Cortellesi oduševila je talijansku publiku i kritiku – to je najgledaniji talijanski prošlogodišnji film u tamošnjim kinima, nominiran je za Donatellova Davida, talijansku verziju Oscara, u čak 20 kategorija i redom je dobio pozitivne kritike na domaćem (a i međunarodnom) tlu.
Tema je patrijarhalno tlačenje i emancipacija žena u Italiji nakon Drugog svjetskog rata, kad su prvi put dobile pravo glasa i masovno ga iskoristile (čak 89 posto ih je izašlo na izbore te 1946.), a s obzirom na to da je to i vrijeme neorealizma, Cortellesi je film djelomično snimila u stilu slavnog pokreta: crno-bijelom fotografijom i u kvadratičnom formatu slike. No vrlo brzo javljaju se stilizacije (kadrovi snimljeni iz ekstremnih gornjih rakursa, slow motion, glazba iz sadašnjeg vremena, kasnije i dugo kruženje kamere oko para glumaca), što prave velik odmak od ultimativno pastišnog pristupa koji je samo otvaranje filma nagovještavalo, a reklo bi se da je taj pomak izveden u svrhu upućivanja na vezu između onog i ovog vremena, na to da su žene i danas kao nekad prisiljene (opet) boriti se za svoja prava.
Također, Cortellesi se, čini se, ugledala na Roberta Benignija i njegov slavni humorni film o Holokaustu "Život je lijep", pristupivši teškoj temi – kod nje praksi brutalne inačice patrijarhata – razigrano komedijski, na trenutke i ironijski probajkovito, ne polučivši doduše efekt inovativnosti i svojevrsne sublimnosti poput Benignija, ali svakako ostvarivši funkcionalan spoj čiji je glavni učinak ublažavanje prevelike ideološke (tvrdo feminističke) naglašenosti. Naime, Cortellesi – koja igra i glavnu ulogu Delije, izvanredno radišne i snalažljive majke troje djece i supruge de facto psihopatskog patrijarhalca te njegovateljice njegova starog oca koji je tek nešto "suptilnija" varijanta mačoa – svijet patrijarhalnog talijanskog urbanog juga slika na školski način, inzistirajući na opreci dominantnih i opresivnih muškaraca te gotovo neizostavno podređenih žena.
Jedini izuzetak je Delijina najbolja prijateljica koja dominira nad vlastitim mužem nazivajući ga jednom prilikom i robom, pri čemu dakako nije slučajno da je prijateljica nadasve pozitivan i simpatičan lik. A ako se gledatelji zapitaju kako je inteligentna, dobra i do neke mjere samosvjesna žena poput Delije završila u braku s primitivnim nasilnikom, iako joj je nekadašnji dečko, za kojeg nije izgubila stari plamen, puno bolji muškarac, odgovor je predvidljiv i oprimjeruje ga junakinjina kći. Ta mlada i emancipirana žena dozrela za udaju, koja ne može shvatiti zašto njezina majka ne napusti njezina oca, sama propušta spoznati, jer je zaljubljena, da se ispod emotivne topline i finih manira njezina zaručnika krije budući patrijarhalni nasilnik. A od te opasnosti spasit će je majka u suradnji s neobično utjecajnim crnačkim vojnikom iz okupacijske američke uprave; tako, pored svega, dobivamo i afirmaciju solidarnosti dviju manjina, rodne i rasne.
Politička korektnost, koncepcija kojoj se film intenzivno predaje, kulminira u vješto izvedenoj završnici, koja poprima i trilerske tonove, kad se otkrije da je ono što se činilo ljubavnim bijegom zapravo aktivistički čin par excellence, kad naizgled individualnu erotsku motivaciju smjenjuje ona za ostvarivanje općeg dobra (priključivanje protagonistkinje spomenutom masovnom izlasku žena na izbore).
I sam film, dakako, aktivističko je djelo, očito vrlo uspjelo u svojoj namjeri da bude što prijemčivije širokoj publici; njegova antipatrijarhalna agenda dobro je došla i do neke mjere (korištenje umjetničko-društvenog nasljeđa neorealizma) kreativno zanimljiva, iako bi potpisnik ovih redaka bio sretniji da su ponuđena značenja kompleksnija i time intrigantnija, a kritika patrijarhata suptilnija.
