Vijest o smrti Davida Lyncha (1946. – 2025.) došla je posve neočekivano, out of the blue, upravo onako kakav je on bio – iznenada iz (nebeskog) plavetnila, ili prozaičnije, ali podjednako točno – kao grom iz vedra neba. Ta munja, taj grom otkrio je prošlog ljeta u intervjuu da boluje od emfizema pluća, prije dva mjeseca da mu je potreban dodatni kisik za dnevne aktivnosti, ali izvan njegova uskog obiteljskog i liječničkog kruga čini se da nije bilo saznanja da je stanje tako dramatično. Sve su pogoršali katastrofalni kalifornijski požari zbog kojih je morao napustiti svoj dom i optimalne uvjete liječenja, da bi umro u kćerinoj kući 15. siječnja, samo pet dana prije 79. rođendana.
Moj prvi susret s Davidom Lynchom zbio se početkom osamdesetih kad je na televiziji emitiran njegov film "Čovjek slon". Bio sam fasciniran tim ekspresivnim crno-bijelim uprizorenjem jedne tragične sudbine, nježnošću s kojom je slikan naslovni lik izložen strašnoj okrutnosti (viktorijanskog) svijeta. Nisam tada znao da je autor prethodno u ultraniskobudžetnim produkcijskim uvjetima snimio de facto eksperimentalni bizzaro film "Eraserhead", ali slutio sam da bi njegovo ime valjalo zapamtiti, pa sam ga pamtio tako da bih se podsjetio da ga samo jedan, i to lako pamtljiv završni glas dijeli od imena i prezimena klasika Davida Leana.
Drugi susret s Lynchom desio se sredinom osamdesetih, kad je njegov "Plavi baršun" bio jedan od udarnih naslova tradicionalne revije FEST-ovih filmova u Zagrebu. Bilo je to jedno od najneobičnijih gledateljskih iskustava koje sam do tada imao. S jedne strane, mračni sloj filma bio mi je uzbudljiv i jako privlačan, no onaj svijetli potpuno me je zbunjivao; ne shvaćajući u to vrijeme koncept campa, zapravo ne znajući ništa o njemu, idealizirane prizore podšišanih zelenih dvorišnih travnjaka s bijelim ogradama te završnicu sa svojevrsnom odom crvendaćima doživio sam kao ultimativnu sladunjavost, patetiku koja bi u standardnom kontekstu mogla biti ismijana – međutim, ovdje je očito nešto bilo drugačije.
Ta drugačijost potvrdila se narednim dvama Lynchovim filmovima: "Dinom", koja je snimljena ranije, ali je u naša kina došla nakon "Plavog baršuna", i "Divljima u srcu", koji su stigli ovjenčani Zlatnom palmom Cannesa. Do tad mi je već ideja campa kao ironijskog odmaka od kiča uz istovremeni (skriveni) užitak u njemu postala vrlo bliska, te sam u komercijalno propaloj i kritičarski uglavnom kuđenoj adaptaciji Herbertove romaneskne SF opere mogao vidjeti nezanemarive vrline, a u prilagodbi romana Barryja Gifforda vrhunac intertekstualne i autoreferencijalne poetike s campovskim preljevom. Otprilike paralelno s tim krenulo je emitiranje "Twin Peaksa", vjerojatno najneobičnije televizijske serije ikad snimljene, koju je Lynch kreirao zajedno s Markom Frostom i koja je instantno postala fenomenom i stekla kultni status. I tako je u okviru jednog desetljeća, od početka osamdesetih do početka devedesetih, David Lynch postao klasik, jedan od najosebujnijih koje je slikopisni svijet ikad vidio.
Čini mi se da je jedan od ključeva njegova uspjeha bilo ono što se često navodi kao nešto silno pozitivno, a vrlo rijetko se ostvaruje u praksi. Ono za čim se toliko često poseže da je odavno postalo stereotip, a opet nipošto nije suprotno istini nego je, štoviše, posve u skladu s njom. Ono o čemu govori Krležino "Djetinjstvo u Agramu" – djetinje čist entuzijazam koji se ne ustručava ni od najnemogućijih zamisli i koji ne poznaje nikakve prepreke. Kad je Lynch profesionalno ozbiljno krenuo u svoju umjetničku avanturu s "Čovjekom slonom", Novi Hollywood 1970-ih bio je pred izdisajem: Lucas i Spielberg već mu zadaju izdajničke udarce nožem u leđa, Ciminu kao jednoj od novoholivudskih ikona sprema se propast uz punu suradnju američke kritike predane/prodane nadolazećoj eri blokbasterske infantilizacije.
I baš nakon što je reakcionarni prevrat izveden, nastupa Lynch sa svojim umjetnički radikalnim projektima, oslonjenima na drugačiju, pozitivnu vrstu dječjeg. Kako je uspio uvjeriti producente da mu povjere novac za snimanje takvih filmova i takve TV-serije ostaje enigma. Jest da su osamdesete i početak devedesetih doba velikog i kreativno najznačajnijeg uzleta (američkog) alternativnog rocka s kojim su Lynchove intencije bile načelno srodne – uostalom, i sam se bavio nekom vrstom alternativne glazbe – ali tu je daleko manje novca za ulaganje bilo u pitanju.
Upravo je (ne)logiku snova i surrealizam, i to u njihovim uznemirujuće morbidnim manifestacijama, Lynch doveo do rubova srednje struje. Nikad nikome prije tako nešto nije uspjelo na američkom tlu i s takvim svjetskim odjekom
Bilo kako bilo, djetinje nepokolebljiv i uporan, uspio je nametnuti svoju viziju i dobiti za nju najviša priznanja, iako je ta vizija bila bez presedana u američkoj profesionalnoj kinematografiji. Prostor za radikalno odstupanje od oblikovnih konvencija, za intenzivnu afirmaciju iracionalnog, nadrealnog, oniričkog, bio je moguć samo na krajnjim, gotovo isključivo kratkometražnim rubovima američke kinematografije shvaćene u najširem smislu, onom koji obuhvaća i neprofesijsku produkciju, underground. A upravo (ne)logiku snova i surrealizam, i to u njihovim uznemirujuće morbidnim manifestacijama, Lynch je doveo do rubova srednje struje, do budžeta koji su se mjerili u milijunima dolara. Nikad nikome prije tako nešto nije uspjelo na američkom tlu i s takvim svjetskim odjekom.
Nakon što se umjetnički etablirao, Lynch nije izvršio transfer u mainstream vode poput Soderbergha, Van Santa i tolikih drugih, nego je poput Jima Jarmuscha ostao vjeran sebi – štoviše, još je zaoštrio svoju poetiku. "Izgubljena cesta" i "Mulholland Drive" izdanci su takozvanog visokog modernizma, oblikovno, uz davni dugometražni prvijenac "Eraserhead", njegovi najradikalniji radovi, pri čemu je "Izgubljena cesta", ultimativno remek-djelo, nezasluženo ostala u sjeni "Mulholland Drivea", valjda zato što je kod potonjeg igra licem i naličjem stvari dramaturški jednostavnija i nešto lakše shvatljiva. A eponimno smirenje "Jednostavnom pričom" zapravo je bio eksperiment na temu minimalizma i recepcijskih očekivanja od autora koji je i na taj način odbio ukalupljivanje.
Točku na "i" svog filmskog opusa stavio je neočekivano rano, sa samo 60 godina, ali vrlo dostojanstveno – "Unutarnje carstvo" iz 2006. jedini je njegov film nastao u digitalnoj tehnici, pri čemu je sam bio snimatelj, i u njemu se iznova neraskidivo i nespoznatljivo prepliću stvarnost i snovi, fikcija i zbilja, identiteti, ovostrano i onostrano, groteskno i sublimno… Glumica koju je "stvorio", njegova miljenica Laura Dern u glavnoj je ulozi, nedostaje tek drugo njegovo otkriće i zaštitni znak Kyle MacLachlan da "obitelj" bude na okupu u filmskom oproštaju.
U onom izvanfilmskom, David Lynch ostavio je iza sebe četvero djece, među kojima i redateljicu Jennifer, najpoznatiju po kontroverznom debiju "Boxing Helena" s "očevom glumicom" Sherilyn Fenn u naslovnoj roli, no svijet umjetnosti pamtit će ga po nesvakidašnjim, izuzetno hrabrim, neusporedivim svjetovima njegovih djela.
