Roman Stjenice Martine Vidaić počinje upečatljivom tvrdnjom pripovjedačice: "onog dana kad su mi mravi pojeli gaćice napokon sam shvatila da je moja propast neizbježna". Slika mrava u krupnom kadru koji su "nakupljeni na mrljama treperili poput tamnih razjapljenih usta" kao da je izašla iz prodavaonice bizarnosti Davida Lyncha, a već se u takvom početku romana ocrtava i autoričina poetička orijentacija. Osim naglašene začudnosti, u njezinu diskursu prelijevaju se pjesničko i prozno tako da su naracija i linearnost prisutne i u poeziji, a ritam, metaforičnost i mikrostilsko cizeliranje u romanima. Posljednja autoričina pjesnička zbirka "Trg, tržnica, nož" (nagrađena Kamovom za 2021.) prati transformacije jednog prostora i identiteta u jednom danu u kojem se sažimaju godine, godišnja doba i društveno-politički ambijenti. Čvrsta komponiranost i žanrovska hibridnost te poezije izdvaja se iz aktualnog domaćeg pjesničarenja kome tako često nedostaje koncepta, poticaja i smisla. S druge strane, "Stjenice", kao i njezin prvi roman "Anatomija štakora", imaju promišljenu kompoziciju i čvrst okvir, ali se u iskazu i tu osjeća poetski nerv.
Žanrovski "Stjenice" su psihološki triler ispisan u cijelosti u jednom pasusu, kao unutarnji monolog glavne junakinje Gorane. Socijalni aspekti i širi, društveni kontekst nisu naglašeni, pa je roman primjer pripovjedačkog pounutrenja koje u čitatelju nekad izaziva osjećaj zarobljenosti u liku. Neizbježna propast, koju junakinja spominje na početku, posljedica je neizdrživog pritiska u njoj: identitetskog rascjepa i bijega od rutiniziranog i situiranog života. Trauma izazvana iznenadnom smrću partnera izaziva emotivne erupcije i promijenjena stanja, pa ona polusvjesno luta labirintima Zagreba i potom noćnim autobusom odlazi u rodni grad u Dalmaciji. Gorana želi spaliti sve iza sebe, pa se to u romanu, kao u nekoj realiziranoj metafori, i ostvaruje: ona ostavlja upaljenu svijeću u stanu koja se može pretvoriti u buktinju, ali do kraja romana mi ne znamo da li se to i dogodilo. Putovanje na jug, povratak među svoje i u obiteljsku kuću na otoku kojoj će Gorana, nakon godina pauze, dovršiti krov, svojevrsno je putovanje u njezinu nutrinu, potraga za sobom i smirenjem u vlastitoj koži. Ne slučajno, ona je arhitektica, i ta je profesija lijepo značenjski obogatila roman motivima prostornosti, gradnje/razgradnje i paralelizmima između vanjskog i unutarnjeg, grada/kuće i sebstva. Smisleno je u priču ukomponiran i zagrebački potres koji udari na samom kraju, kad se Goranin život vraća svom toku, za razliku od aktualnog romana "Sami" Marinka Koščeca koji pak počinje potresom nakon čega se pripovijeda o razrušenom obiteljskom nukleusu.
Po literarnom senzibilitetu, promišljanju forme i potrebi da se u tekstu iskažu kompleksna i ambivalentna značenja – egzistencijalistički nemiri koji ispisuju nečiji psihogram – Vidaić spada među autore/ice koji/e književnost shvaćaju ozbiljno. Njezina komorna poetika nije za svakog; po ovom romanu ne može se snimiti "topla, ženska serija" za duge koronarne večeri. U ovdašnjem kontekstu, ona je bliska autoricama poput Mihaele Gašpar i Lane Bastašić, ali je i vrlo samosvojna i nepodložna provincijskim književnim trendovima.
Ipak, "Stjenice" nisu najbolje što Vidaić može napisati. Čini mi se, najbolje od nje tek dolazi. U romanu je, za moj ukus, prenaglašena komponiranost, što je rezultiralo djelomičnom pripovjednom krutošću. Najzanimljiviji dijelovi u romanima često se dogode upravo onda kad autor/ica izgubi kontrolu nad tekstom i prepusti se nepoznatim rukavcima priče. Također, psihološki slojevi bili bi dinamičniji da se izašlo iz monološke i uskočilo u dijalošku perspektivu te iskoristio čudesan potencijal romana kao vrste – a to je polifoničnost i višeglasnost. U tom slučaju, jasno, "Stjenice" bi bile sasvim drukčiji roman: manje pounutren i više interpersonalan, koji bi se i prosuđivao na drukčiji način.
