Roman "Porijeklo" Saše Stanišića počinje kratkim poglavljem "Baka i djevojčica" i riječima: "Baka je na ulici ugledala djevojčicu. Viče joj s balkona da se ne boji, doći će po nju." Poglavlje završava: "7. marta 2018., Višegrad, Bosna i Hercegovina. Baka ima 87 godina, i ima 11 godina." Shvaćate: baka je djevojčica. U pitanju je demencija, nastao je kratki spoj u neuronskoj mreži i narušen je linearni prijenos. Iskri posvuda. Prije i poslije gube smisao. Lica, riječi i događaji pretumbali su se u velikom bubnju vremena. Priča o porijeklu – a obično se u tim pričama teži rekonstrukciji prošlosti i pronalasku vlastite grane na stablu života – počinje motivom zaborava. Savršeno je to pogođen ulaz u romaneskni svijet u kome se traga za sobom i drugima, iscrtava krhka intimna geografija s brojnim toposima i iskustvima. Višegrad i Heidelberg, zmajevi u planinama iznad Drine i uredne njemačke ulice, slavenski svijet i njemačka emigrantska predgrađa, bakin skok iz lucidnog u luckasto i unukova želja da sve upamti i jezikom kao mrežom zadrži prošlost koja otječe.
Gesta s kojom roman o pamćenju počinje fragmentom o zaboravu odmah otkriva Stanišića kao suptilnog i vrsnog pripovjedača, a dalje odmatanje priče o odrastanju, korijenima i egzilu junaka Saše dojam čvrsto potvrđuju. Više nego njegov prvi roman "Kako vojnik popravlja gramofon", "Porijeklo" se bazira na onom što je sam pisac proživio, a pritom nije riječ o zamornom Bildungsromanu ni suženom ispovijedanju osobne po/ratne traume kakvo prakticiraju neki postjugoslavenski autori. Stanišić razbija klišej o čvrstom identitetskom nukleusu i izbjegava prisilu uzročno-posljedične naracije, i to ne samo u kompoziciji i motivima, već i u strukturi i jeziku. "Porijeklo" je ispisano u fragmentima, stalnom gibanju naprijed-nazad, miješanju vremena i prostora, datuma i emocija, stvarnoga i domišljenoga. Pripovjedač Saša sve razumije ali, poput bake, nekad nešto nadogradi i prebriše, jer njegova su sjećanja "varijable čežnji". Rijetko je ogorčen, češće realističan, a najčešće poetičan i vedar dok pušta zmaja imaginacije da lebdi na vjetru, svjestan da njegovo prizemljenje nosi tužan prizor. Stvarnost nekad gleda dječjim očima, a i tada sve vidi, ali odbija imenovati. Pušta se asocijacijama i ludizmu priča, ne mari za analitiku i lako mijenja pripovjedačke moduse (ironično, lirsko, humorno). Zbog svega toga, Stanišićev je književni glas čudesno slobodan. Zapravo, čitajući ovdašnje autore – iako je "Porijeklo" napisano prvotno na njemačkome i nagrađeno važnom nagradom Deutscher Buchpreis 2019., to je knjiga (i) o nama i ovdašnjem svijetu – nisam već dugo naišla na tako dojmljive pasaže o odlascima i povratcima, intimnom i nepoznatom svijetu, malim radostima i zlu koje se valja u pozadini. Čini se, Stanišić je izišao iz radionice najboljih majstora, iz Schulzova dućana cimetne boje i Kišove bašte djetinjstva posute pepelom stradanja.
Tražeći markere identiteta u mraku vremena, on obasjava svakodnevne događaje, osobne nemire i usputne detalje, sve one stvarčice koje, kiševski rečeno, vučemo kroz život kao svoju jedinu čergu, dokaz o vlastitom porijeklu i postojanju. Poskok na stablu i ispijanje rakije za mrtve na groblju u Oskoruši. Odrastanje na ARAL-ovoj benzinskoj pumpi u Heidelbergu, "neutralnom tlu na kojem je porijeklo rijetko bilo vrijedno sukoba". Ured za strance i pisanje vlastita životopisa. Razgovori telefonom s bakom. Jezik i osjećaj kako je nemati za nešto jezik. Sram jer si tu, a nisi odavde. Djelići su to ovog romanesknog, mozaičnog identiteta koji je nezavršen i nezavršiv, jedinstven i slučajan jer, savršeno točno piše Stanišić, "Svaki dom je slučajan: tu si rođen, tamo protjeran, na nekom trećem mjestu ostavljaš svoj bubreg znanosti. Sretan je tko može utjecati na slučaj." A slučaj je njemu donio bijeg iz Višegrada, tugu egzila, deportaciju roditelja iz Njemačke i njegovu dozvolu boravka zbog studija, poratne posjete baki i gradu koji je etnički očišćen i trajno izmijenjen.
Ukratko, roman je to o pamćenju i zaboravu, o porijeklu koje ne određuju etnije, konfesije i geopolitike nego bliskost, emocije, priče i imaginacije. Roman prostora i vremena, progonitelja i progonjenih, a i volje da se u golom preživljavanju sačuva neka radost. Ujedno, roman je to o emigrantskoj svakodnevici, napadima na strance, vječnim izbjeglicama i novim balkanskim turama koje vode istim šumama kojima je Saša bježao s majkom iz Višegrada. Konačno, roman je to koji – neprogramski i na literarno izvanredan način – svjedoči o suštinskoj heterogenosti današnjih identiteta i činjenici da se književnost ne može čitati kao jednonacionalna, nego samo kao inter- ili transkulturna vrijednost.
