Laureatkinji javljaju sretnu vijest. Laureatkinja je, baš malo prije sretne vijesti pretraživala neke stanove i kuće na istočnoj strani grada, sviđa joj se taj tip gradnje. Laureatkinja sebe ne promatra kao došljakinju, njoj Zagreb pripada kao što automehaničarskoj radionici pripada pokvaren auto. Laureatkinja misli, ovdje smo ionako svi na remontu. Laureatkinja se toliko navila na telefonskom pozivu da se zaboravila veseliti nagradi koju je dobila.

Laureatkinja pola sata poslije sjeda za kompjutor i piše: Oprosti što sam se zaboravila veseliti, ali sretna sam. Laureatkinja i tad osjeća kako je to sve performativno. Laureatkinja ne zna kako se veseliti pa zovne dvije prijateljice koje nemaju veze s književnim svijetom osim što puno čitaju, da im podijeli sretnu vijest jer će, kad vidi njihovu sreću, naučiti kako i svoju osloboditi. Laureatkinja se opet zezla i kad se vesele zbog nje, ima potrebu da im kaže da se malo smire, da to nije ništa važno. Laureatkinja u kaosu od posla i posla i pola trećeg posla, zaboravlja da je laureatkinja sve do dana dok ne objave vijest.

Laureatkinja u međuvremenu radi, gleda serije, šeće svoje pse, u rano jutro sa svoje šumske terase dok ostavlja hranu sjenicama, zebama i crvendaćima, prvo čuje krik divlje svinje pa vidi i dvije manje. Laureatkinja gugla kad se veprovi kote, pa mali veprovi postaju fantazija. Laureatkinja se, kad malo bolje razmisli, uopće nije suočila s dva mala vepra i materom, nego vrlo vjerojatno s čoporom divljih svinja, ali u tom trenutku još na glavi nije imala dioptrijske naočale sasvim malog minusa, za činjenice u ovom slučaju iznimno važne.

Laureatkinja jako pazi na činjenice. Laureatkinja razmišlja kako je za život uopće jako važno da si blizu nule ili u kakvom-takvom plusu. Laureatkinja razmišlja i o rečenici koju je nekidan rekla na predstavljanju finalista nagrade, kako joj se čini da je između nagrade koja ju je afirmirala i nagrade s kojom je u finalu, stao jedan dug dan, da je sve podsjeća na stisnutu harmoniku, i da je strah što će sve čuti kad se harmonika rastvori.

Laureatkinja zna da se harmonika rastvara sa svakim novim pozivom na intervju. Laureatkinja će odgovoriti na svaki poziv jer se tako dogovorila sa sobom, iz dva razloga: želi uživati u ovom trenutku, dosta joj je skrivanja od svijeta, i ispoštovat će svakog tko misli da ona ima nešto važno za reći, tko zna, možda onda povjeruje u ovaj prodor. Laureatkinja se prisjeća kako je te godine, kad je bila mlada pjesnikinja i išla po svoju nagradu, Dorta Jagić bila važna tema: svi su čekali da se pojavi iz neke bjeline.

Laureatkinja nije inkvizitivna osoba, i to će se po njezin život često pokazati pogubnim, pa i tad ne pita gdje je Dorta bila, više je fazonira susret s pjesnikinjom koju obožava i s kojom je, Dortinu neznanju unatoč, provodila dane na marjanskim oštrim sikama, onima koje ipak nisu relikt neke davne vulkanske prošlosti grada, nego njegove svakodnevne oštrine. Laureatkinja razmišlja kako tamo prvo naučiš primiti nož u srce, pa ti se onaj u leđa ni ne čini tako strašnim. Laureatkinja razmišlja kako je onaj u leđa zapravo i plemenit čin. Laureatkinja se ipak uspaniči od telefonskih poziva jer svi zovu i sve zanima sve.

Laureatkinja zna da njezin rad već odavno nije njezin, ali konvenciju zadržava, pa ga još malo tumači, jer nam svima to treba, da ne zalutamo u proizvodnji sadržaja, pa i njoj samoj, da utvara još malo neku kontrolu (Nad čim? Nad čim, laureatkinjo?). Laureatkinja zna sve o proizvodnji i pristojnosti i to su dva pola među kojima se često kreće. Laureatkinja zna i da će jezik teksta reći puno više od njezina svakodnevnog, ali to je ne sprječava, dok razgovara, da govori, govori i govori.

Laureatkinja se poslije uspaniči je li rekla nešto glupo, nešto neprikladno, je li rekla nešto zbog čega će dobiti pravu i proverbijalnu nogu u guzicu, pa kad shvati da će se sunovratiti u tjeskobu, radi ili jednu ili drugu stvar: sve svede na vic i zajebava se na račun svoje prostodušnosti, ili se prisjeti oštrine svoje sredine pa kaže: Ma, je*e mi se. Život je kratak. Ili, život je dug. Laureatkinja se prepadne i jedne i druge istine.

Laureatkinja razmišlja je li spomenula ili nije sve važne ili nevažne osobe u svojim javnim nastupima, je li rekla sve kako treba, je li bila pristojna, uviđavna, primjetna taman toliko da se utopi u masi, je li podržala svoje ideje, rekla nešto hrabro, je li govorila iz vlastite snage ili nemoći, je li bila prebrbljava, je li se držala onog što je govorila sebi dok se pripremala za javni nastup (govori samo ono o čemu znaš), je li ipak govorila neke stvari koje je tek promislila na mjestu (pa i ako je, govori si laureatkinja poslije, zašto baš ti, ženska glavo, ne smiješ pogriješiti, zašto baš ti, ženska ženo, moraš sve napraviti najispravnije, najtočnije, najuglađenije, odakle ti taj pritisak, odakle ti ideja da sve mora biti če-če da bi bi bila… Što? Što? Što točno?).

Laureatkinja sumnja i sumnja je prevelika, tako da se ponekad osjeća kao da nigdje ne pripada, ni među pjesnike, ni među književnike, ni među radnike, ni među putnike, ni ovdje, u ovome tekstu, u ovoj štampi, ni svome brdu, na kojem je čovjek tako slobodan da je dizao kuću zakonima usprkos, i dok ga red i disciplina regule ne sustignu, već će uživati onozemaljski život. Laureatkinja je puna sumnji i od njih je umorna, pogotovo od sumnje da svojim sumnjama (u sebe) podriva žensku borbu. Laureatkinja lijepi toplinski flaster od arnike na donji dio leđa jer je opet grči. Laureatkinja dodaje još jedan flaster pokraj prvog flastera i čeka da nešto izvana ugrije leđa koja nose ovaj silan teret.

Laureatkinja se opominje da ne otvrdne i da ne ode u cinizam, da ne banalizira stvari, da s mjerom prihvati važnost i nevažnost nečeg, da se ništa ne prelije, da sve bude pristojno. Laureatkinja pazi da ovako velika ne zauzme previše prostora, što je paradoks sam po sebi. Laureatkinja posebno pazi da ne bude ohola, laureatkinja misli da se zasad dobro drži.

Laureatkinja želi podijeliti kako se osjeća, ne samo prijateljima, nego i (mlađim) kolegicama, pa evo, i kolegama, ako im je stalo. Laureatkinja uporno tjera Kiša od sebe koji hoda za njom danima, godinama, i govori joj: Nagrade će vas puno manje veseliti, a porazi puno više koštati. Laureatkinja mu kaže, Aha!, kad se sjeti da ga je u jednom intervjuu citirala i nevoljko priznaje da je možda malo u pravu, i da mu vjeruje, ali da joj treba dati prostora.

Laureatkinja se osjeća važno i krivom jer se osjeća važno. Laureatkinja se osjeća sretno i krivom jer se osjeća sretno. Laureatkinja se osjeća čak i malo prpošno, zna da će sjesti i napisati tekst iz vlastite snage, a ne iz vlastitih slabosti. Laureatkinja zna i da strah od nečeg ne treba brkati s kukavičlukom. Laureatkinja zna da je hrabra i to je sad već neosporno.

Laureatkinja zove Vesnu Parun u pomoć, kad se Kiš negdje napokon skloni, i ova joj nudi svoju malo poznatu pjesmu "Lukovdolska zvijeza" o Ivanu Goranu Kovačiću, pjesniku po kojem je nazvana nagrada koju je dobila. Laureatkinja čita pjesmu i pitanje: Kud nas vodi ta naša glava od bronce, ta stopala od gline? Laureatkinja zna, zna!, zna!, napokon zna!, dok sklapa harmoniku nazad, da kud god da se zaputiš, na tom putu mora biti malo sumnji i dovoljno istine za novi dan.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.