U arhivskom fondu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti sačuvani rukopisi, strojopisi i tiskopisi pisca, novinara, kritičara i prevoditelja Ivana Gorana Kovačića izmjereni su na 1,62 dužnih metara, naizgled na jednog cijeloga čovjeka. Kada bi netko brižljivo selotejpom polijepio Kovačićeve papire, slijevajući ih u valovima kao onomad arhitekt Bogdan Bogdanović – uz čiji će jasenovački spomenik biti ispisani stihovi iz Kovačićeve najpoznatije poeme "Jame" – Kovačić bi mu već zamakao na zgužvanim okrajcima papira u planinski mrak. U svom kratkom životu (teško bolesnog, s trideset godina u partizanima ubio ga je četnički komandir Borislav Blagojević u istočnobosanskom selu Vrbici kod Foče) bio je posvećen nizu tema i problema, ali postoji dio njegova rada koji ostaje relativno nepoznat široj javnosti. Kovačić je 1939. godine napisao dva teksta o Romima, "Ciganski problem" i "Posljednji slobodnjaci", prikupljajući građu i za (nikad napisanu) novelu koju je htio graditi na romskim običajima i okolnostima njihova života. U tim tekstovima poziva na solidarnost i otpor zaoštravanjima zakona protiv Roma u Banovini Hrvatskoj predosjećajući turobno jednako tako legalna masovna ubojstva koja će uslijediti samo dvije godine kasnije u ustaškoj tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
U "Ciganskom problemu", reakciji na pokušaje zauzdavanja nomadskog života u Banovini dok su izrastali fašistički i nacistički logori diljem Europe, Kovačić rastače predrasude usmjerene prema Romima
Priče o krađama i kriminalu u Savskoj banovini, pripojene u augustu 1939. Banovini Hrvatskoj, poslužile su vlastima kao izlika da ograniče kretanje Roma i pokušaju ih zauzdati i nadzirati tako što će ih primorati da se nasele u sela i zaseoke. Uredbama iz 1930. i 1931. Romima je nametnuto stalno mjesto boravka, posjedovanje dokumenata s potpisom i otiscima prstiju za osobe iznad 14 godina i obaveza zapošljavanja, a Kraljevina Jugoslavija je dijelila i komade zemlje i građevinski materijal da bi ih nagovorila da se pripoje nekoj općini. Agronom i član Senata Kraljevine Oto Frangeš, kako pripovijeda povjesničar Daniel Vojak, založio se 1937. i za to da Ministarstvo poljoprivrede donese uredbu kojom bi se Romima zabranilo da drže konje i kola: "Za njih ne postoji ni zakon, ni red, ni rad… Mi ćemo ih na taj način prisiliti ili da se nasele, ili da se rasele, da odu u Rumuniju, ili u Bugarsku."
To je možda bio i jedan od poticaja Kovačiću da za novelu u nastajanju krene razmatrati odnos između čovjeka i životinje, kako su se međusobno prehranjivali i opstajali u okrutnostima okoline. U materijalima za nenapisanu novelu Kovačić je ostavio, kako bilježi teoretičar književnosti Vlatko Pavletić koji mu je posvetio velik dio svog radnog vijeka, tekst prenesen vjerojatno iz nekog veterinarskog priručnika s uputama kako skrbiti o oboljelim životinjama. Prehranjujući se od obrade metala i drva, trgovine konjima i svinjama te drugim zanatima, što im je omogućavalo žive spone s različitim seoskim zajednicama, a koje ih uglavnom nisu blagonaklono dočekivale, Romi i Romkinje snalazili su se u oskudici koju su dijelili sa svojim životinjama. U ostatku građe su posjetnica s naškrabanom listom pisaca u čijim djelima su razrađivane slike i okolnosti života Roma te s telefonskim brojevima Dragutina Tadijanovića i Antuna Barce, osvrt iz časopisa "Vreme" od 23. 4. 1939. "Otkuda ime Čubura?", korespondencija s romologom Radom Uhlikom i nekoliko papira s bilješkama iz razgovora sa seljacima i romskim stanovništvom Svete Jane u okolici Jaske.
U "Ciganskom problemu", reakciji na pokušaje zauzdavanja nomadskog života u Banovini dok su izrastali fašistički i nacistički logori diljem Europe, Kovačić rastače predrasude usmjerene prema Romima donoseći slike i motive iz njihove svakodnevnice. Upućuje na to da sa zatvaranjem skitnica i lutalica ne nestaju samo ljudi s ulica nego i posljednji tragovi slobode. Podsjeća da su "ovako (…) nekad i naši pradjedovi lutali ovom nesretnom zemljom, a da im to nije nitko priječio. Ovako još danas lutaju pjesnici i umjetnici, ali i njih strpaše radi naše pradjedovske težnje za slobodom, za bezgraničnom ljubavi među ljudima – u koncentracione logore, u tamnice, u grobove. Posljednji su na redu Cigani". Koncentracijski logori, znao je Kovačić, nisu izronili iz ništavila. Politike kojima su omogućeni zibane su legendama i mitovima, prezirom i nasiljem, koji su s agrarnom reformom i drugim zakonima trebali natjerati Rome na poniznost, a s njima, iako toga možda nisu bili ni svjesni, i seljake. Opomene djeci da paze kuda skitaju i što rade da ih Romi ne ukradu ili osakate trebale su ih prekoriti na vrijeme da ne sanjaju predaleko i ne usude se zakoračiti izvan zadanih i odgajanih oblika ponašanja.
Nedovršena novela trebala se ticati ljubavi Romkinje i ne-Roma, propuštajući Čergare među sjedioce, seljake među Rome, protresajući zemlju i nebesa, bliskost i zagrljaj
Istražujući moguću strukturu novele, u aprilu 1939. Kovačić je uputio nekoliko rečenica na dijalektu pokupskih Roma Radi Uhliku s molbom da provjeri prijevod i da mu pošalje nekoliko romskih imena, svadbenih običaja i kakvu kratku ljubavnu pjesmu. Kako se Uhlik bavio govorima bosanskih i srijemskih Roma, i sam je bio suočen s izazovom u koji se rado upustio u prepisci s Kovačićem, uključivši u razgovor i župnika iz Križa Antuna Medvena, autora natuknice "Cigani" u Hrvatskoj enciklopediji, kao i, kako tek posredno znamo s obzirom na to da spisi nisu sačuvani, gramatike i rječnika romskog jezika. Kovačić naslućuje u svojim tekstovima da je i jezik, svaki, pa i romski, odmetnut kao što bi trebali biti i ljudi: "Po jeziku se također dosta razlikuju, pa – kad bi ih dijelili po njemu – morali bi neke južnosrbijanske Cigane pribrojiti španjolskima, neke hrvatske njemačkima, a druge ruskima itd." Tu pomutnju ne razrješava, nedotaknut uznemirenostima koje opterećuju današnje filologe, nego je prigrljuje.
Etnologija i filologija 20. stoljeća, natopljene kolonijalnim nasljeđem koje nisu ni zagrebale još tokom poziva na kolonijalizaciju i asimilaciju Roma u Banovini i na drugim mjestima u Europi, možda i neće biti najsigurnijim i najprohodnijem utočištem, ali Kovačić je iscijedio iz njih sav nektar do kojeg je znao i umio doći za napojiti nemir i ideale koji su na izdisaju. Ideje rase i etniciteta gradile su romantičarske etnografije na koje se Kovačić poziva u "Posljednjim slobodnjacima" i kojima, kao ni Puškin, Mérimée, Bizet,, Verdi, Strauss, Gorki, Lorca, Čubranović (Pelegrinović) i Kosor, nije uspio odoljeti. No zamjećuje da "u naše vrijeme zvuči svaki humaniji nagon kao romantika". Iz njegovih tekstova izranja ne samo kulturološka razgranatost romskih zajednica nego i obrisi ekonomskih i socijalnih ograničenja s kojima se romsko stanovništvo bori: "Zašto Cigani kradu, zašto varaju, zašto izvršuju zločine? U modernoj kriminalistici uzima se u obzir socijalni momenat… Cigan se mora izvlačiti… lukavošću da iscigani svoju slobodu…" (Kao što bi, vjerovao je Kovačić, trebali oni koji vole vjerovati da su im srodni u zahtjevu za slobodom potresajući čitatelje za ramena Cesarićevim stihovima: "Ti uvijek tu. A teku dani! Trgni se, otmi, pocigani!") Organizacijom rada unutar svojih kolektiva, zanatskim i trgovačkim angažmanom koji ne ovisi o nekom poduzeću ili registriranom obrtu, iz kojih se gazde i vlast ne bi mogli tako lako namiriti. pa je trebalo nešto učiniti zabranama i kaznama, horizont mogućeg otrgnuća iz eksploatacijskih mreža golicao je slobodarske istraživače i maštu seljaka.
O ubijenim Romima u NDH nema osobnih podataka
Kovačić se "Ciganskim problemom" i "Posljednjim slobodnjacima" suprotstavlja svima onima koji žele "ukrasti oblake, zauzdati sunce". U historiografskim zapisima o smrti čiji se zadah širio iz ustaških logora sačuvana su imena i prezimena ubijenih Židova, Srba, komunista i antifašista. O Romima i Romkinjama nema tih podataka. Ni u smrti se nisu računali kao ljudska bića, nego po broju stočnih vagona u kojima su pristizali u logore. Svojim tekstovima Kovačić će i danas posvjedočiti opustjelim krajevima kojima su slobodnjaci koračali da su ti ljudi živjeli i jednom bili tu.
Kovačić je iz susreta s Petrom Komnenićem, komandantom Pete crnogorske proleterske brigade s kojom je prošao Petu ofenzivu (nakon Četvrte s Prvom dalmatinskom), izvukao inspiraciju za pjesmu "Naša sloboda". U njoj sloboda tumara slijepa na štakama, dignuta iz rake, hladna i kruta, s vješalima kao svojim ljuljačkama i grobovima kao darovima. Ona ne vidi što može biti preko groba, ali nastavlja isparavati čak i kada leševi istrunu. "Puži, Slobodo, ne treba da letiš / Nek tvoje kosti pokrivaju krpe / Al jednom iznad naše mrtve hrpe / Životom ćeš se Smrti da osvetiš." I "Ciganski problem" i "Posljednji slobodnjaci" zamasi su prema smrti koja je tih tridesetih i četrdesetih najizravnije prijetila životu zahtijevajući hrabrost i integritet na kojima je Kovačić ustrajao do kraja, kako perom, tako i partizanskom borbom. Posthumno mu je 1947. objavljena pjesma naziva "Samome sebi", možda zabilješka koju je i namijenio da mu ostane presavijena u džepu. "Zar da rekneš: Neka teče vrijeme / Zaklopio sam oči, i čujem / Samo ono što dočarava san (…) / Ako protrneš i zaplačeš / Radi tuđe nevolje, zar nije ona i tvoja? (…) / Možeš li zatvoriti oči kada teče vrijeme / Kao krvava rijeka? / Ako katkad obmaneš čula / Sanjaj samo osvetnik mač / Koji sja kao sunce."
Nedovršena novela trebala se ticati ljubavi Romkinje i ne-Roma, propuštajući Čergare među sjedioce, seljake među Rome, protresajući zemlju i nebesa, bliskost i zagrljaje. Uhlik je u svome pismu odgovorio Kovačiću na prijedlog teme: "Ljubav Ciganke i neciganina. Ima toga mnogo." Moglo bi se reći da "Posljednji slobodnjaci", bez obzira na to što novela u namjeravanoj strukturi nije objelodanjena, i jesu ispunili tu zadaću, postajući nekom novom formom koja nadilazi manifest, publicistički tekst, pa i ljubavnu pjesmu. Kovačić esej završava kratkim dijalogom koji bi se možda dao obrnuti na više strana, u očaj Roma, očaj pjesnika i očaj seljaka, a koji najjasnije kazuje o cijeni koju su podnijeli ostajući jedni bez drugih: "Gospodine, gospodine, kako ću bez svog vranca i bez šatora?! Vođinske šil hilo. Me pe bušće dava! (Srce zebe. Zaklat ću se!)" Odgovor je bio: "Šuti, Cigane, poklani su mnogi pjesnici i zaklali se brojni od njih, oteli im njihove Pegaze i oblačne šatore! Tko će te onda razumjeti?"
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
