Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.
Ovako započinje najpotresnija lirska poema, najpotresnije lirsko ustvari išta u hrvatskoj književnosti i književnostima što ih ine nacije ovuda čitaju bez prevoditelja. Ni prije ni poslije, u štokavskoj gravitaciji, nitko nije napisao ništa jače, dublje i više... Sestina je to kojom se otvara čudesna "Jama" Ivana Gorana Kovačića; jeka bez premca u cjelokupnoj europskoj književnosti na ratne podražaje, ubode ili nasrnuća, kakvih fali i Talijanima i Nijemcima, i Francuzima i Španjolcima.
Taman se nekako zaokružilo 80 godina otkako je Goran ispjevao svoju dojmljivu "Jamu", i jednako toliko godina da je nastradao: po jednima od četničke kame pod vratom, a po drugima od četničkog kuršuma u potiljak – nama je svejedno ista muka... Bilo je to u škureci nekog luga onamo oko Foče 1943. godine. Trideset godina tada mu je bilo, u času krojidbe antologijskoga literarnog platna, i, evo, 110. obljetnica je nedavno prošla otkako je na prvi dan proljeća Goran bio rođen.
U našim ruralnijim krajevima hrvatskim – recimo, otočkim iz kojih i sâm dolazim, trajem i djelujem – pojam "jame" nije tek višeznačno jezično pitanje što se vrzma unutar ili okolo semantičkog polja. Ne, ono je odavno već prestalo biti metaforom ili metonimijom – a alegorija je za nas, u ovom kontekstu, tek jeftini eufemizam! – i nekom svojom samoživom energijom rečeno se pitanje makar i bez odgovora udjenulo u naše kolektivno pamćenje kao konac u ušicu igle. Sintagme "bacit u jamu", ili, "uvalit u jamu" predstavljaju zapravo antropološku vrednotu s negativnim predznakom; porazan valer, već i zbog toga što se njome obeščovječuje onoga ili onu što se u jamu baca, budući da onamo završavaju samo krepani kadaveri tovara ili kenja, mazgi ili mula, koza ili svinja...
Za trajanja Drugog svjetskog rata na Braču i drugdje, u prirodnim kraškim jamama skončavala su i tjelesa talijanskih i njemačkih soldata. Tako sam barem imao čuti od starijih od sebe (i dan-danas, kraj crkvice svete Nedjelje koji kilometar zapadno od mojih bračkih Selaca, nalazi se plitki grob prekriven prirodno grubo oblikovanom pločom od vapnenca što čuva najposljednjije počivalište nekog anonimnog Nijemca). Kako god da se promotri ili pogleda, protumači ili pregleda, iz svakoga rakursa razmatranja ubojstvo čovjeka i bacanje njegovo u jamu čin je posvemašnje dehumanizacije čeljadeta. I, istodobno, usmrtnuće komponente njegova duha, ali i poraženje dostojanstva vlastitog mu čojstva.
Nego, rečeno je Goran, odnosno – "Jama"...
Poema je "Jama" poput lanca križnoga puta, via crucis u mjestu: svih četrnaest postaja Isukrstovih amalgamirano je u ovu jednu, strpano u istu jamu kao u familijarnu grobnu raku. Iako je spjevana u vihoru rata, "u planini mrkloj" gdje je glazba "urlik vuka" i atmosfera "crnih grana šum", Goran Kovačić onostranim je nekim proročanstvom još ranije nagovijestio pretočan scenarij kobi svojega odlaska u nebesa. Bila je to hiperantologijska pjesma "Moj grob", napisana u mračnoj slutnji grozničave zemaljske završnice vlastitoga življenja, istodobno i uklesani epitaf za sjećanje i izrezbareni kenotaf za traganje... I, sjeme buduće poeme "Jama" položeno je u zaključnom distihu rečene pjesme: "Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, –/ I kada se vrati, nek poravna trag."
Akord smrti i njegovi korelativi dominanta su Kovačićeve predratne lirike, a brojne potvrde kurijožasti štilac naći će i među novelama štampanim u knjizi "Dani gnjeva" (1936.). Opsjednutost smrću i karnalnim motivskim referentima išarat će Goranov govor i pogled na svijet oko sebe, kao da ničega lijepoga nije bilo u njegovoj blizini. Takve nam zaključke nonpitijski nameće još jedna njegova pluripotentna pjesma, "Leševi putuju", bez koje se također u nas ne objavljuju antologije hrvatskoga pjesništva. Izvor tog pjesmotvora izlijeva se početnom strofom: "Leševi plove, njišu se i plove,/ Zeleni, modri, teški, naduveni:/ Krupnjaju, rastu, kao da se tove;/ I onda stanu, tiho okupljeni/ Kraj obale crne."
Za razliku od ovih sasvim naturalističkih veduta s kojima konzument lirskoga nagnuća nema nikakvoga nesporazuma, među mnoštvom hiperrealističkih prizora iz domalo napisane "Jame" Goranov će posthumni adresat, primivši među ruke knjigu, u ovoj tugom veličanstvenoj poemi naići na frapantne, fantazmagorično-halucinatorne eidetske slike, kakvih je siromašna i puno veća književnost od naše. Bit će da nije slučajno što je pred odlazak u rat među partizane esejistički interpretirao "Pakao" iz "Božanstvene komedije" Dantea Alighierija, te što je na tom toskanskom mirakulu od djela ugađao tonalitet svojega lirskog izraza. Možda se u nas doma, unutar korica nacionalne nam literature, još samo Gundulićeve "Suze sina razmetnoga" s Goranovom "Jamom" mogu prispodobiti, kao i oni bolji među baladesknim plačevima naših prapisaca i prapjesnika od renesanse naovamo.
Neće, naravno, ni starozavjetne "Tužaljke Jeremije proroka" biti ostavljene u apostilama postrance, kao prešućeni sasvim možebitni i dokraja logični uzor Goranovom poetskom masterpisu. Sve što je bilo ljudski infamno i čovječanski infernalno, bilo je, nažalost, i iskustveno i spoznajno ugrađeno u deset pjevanja ovoga tremendnog lakrimarija. Kalež čovječje krvi, i fiktivno i stvarnosno, ispio je Ivan Goran Kovačić bivajući studen onamo gdje je "zimi visok snijeg" i kamo je šutnji njegove "rake nedostupan bijeg". Uteći samome sebi ne može se. Zato neuspjeli bjegunac i piše poemu "Jama"...
Ovaj je središnji svoj kapolavoro Ivan Goran Kovačić bio napisao, eno, kao friški tridesetogodišnjak. Lako je pretpostaviti da je to bilo i posljednje djelo njegovo, s obzirom na to da ga je stvorio 1943. godine, u kalendaru kad je brutalno i umoren. Lapišem ili plajvazom vlastoručno ga je bio po karti razmazao, dovršivši ga u šumi gdje je i utrnut njegov mladi život. Objavljen je, pak, u Bariju, posthumno, preko konala Jadrana, godišta 1944., eda bi ga već od iduće godine štampali i u nas. Poslije toga uslijedila su nebrojena izdanja...
Neka su Goranovom junaku bačenom u jamu među raspolućene i zaklane leševe dušmani živom bili iskopali oči, i neka ih je on kao loptice za stolni tenis gnjecave stiskao u šaci, na dlanu; svejedno, tim očima odalečenima i izvađenima iz lubanjskih duplji nije nedostajalo optimističkoga svjetla, ufanja i vjere kako svaka žrtva rađa nekim novim životom, nekim novim sutra zbog kojega se isplati večeras ići leći, pa zaspati:
Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim…
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka.
