Zaborav može poprimati različite forme. Kada govorimo o društvenom zaboravu, najčešće mislimo na brisanje određenih zajednica, pojedinaca – osobito pojedinki – i događaja s popisa koordinata oko kojih se oblikuje naše zajedničko pamćenje. Ono sâmo, međutim, nije tek popis, nego struktura: dodavanje (ili oduzimanje) neke stavke utječe na naše poimanje cjeline onoga što pamtimo, na odnose između pojedinih čvorišta, uključujući i neku vrstu hijerarhije među njima. Pridodamo li tome aspekt trajanja, pamćenje evidentno moramo nazvati i procesom, koji često poprima formu borbe – između pojedinaca, kao što su istraživači koji se razilaze u interpretacijama povijesti ali, presudno, i različitih društvenih grupa, zajednica, klasa.
Iz navedenoga proizlazi da činjenica da je neka točka ucrtana u kartu naše prošlosti nipošto ne jamči da je pamtimo, osobito ne u čitavoj njenoj povijesnoj smještenosti i kompleksnosti. U skladu s potrebama onih koji su u poziciji da diktiraju pamćenje, značenja se izostavljanju i prekrajaju, djelovanje povijesnih ličnosti cenzurira se i dezinficira, a perfidna vrsta zaborava – ona koja ne briše, nego zamagljuje – obavija svoj predmet, neutralizirajući ga.
Naše sjećanje na Gorana sustavno je lišavano povijesnosti sve dok nije pretvoreno u niz dekontekstualiziranih fragmenata koji lebde u zraku; više privid sjećanja u kojem, misleći da su nam pojedine točke dobro poznate, zaboravljamo da ne raspoznajemo cjelinu
Deklarativno sjećanje, ukratko, ne samo da može biti, nego često jest u funkciji zaborava. Riječ je o tipu procesa koji je posebno uočljiv kada govorimo o kulturi i umjetnosti, tim nosivim stupovima nacionalnih identiteta i klasnih distinkcija. Takozvana Velika Djela i Veliki Umjetnici bremeniti su simboličkim kapitalom koji posvećuje one koji ih prisvoje kao vlastite kulturne relikvije, negirajući često njihovu političku suštinu.
U antikomunističkom konsenzusu liberala i desnice, koji neupitno vlada SAD-om i Europom otkako smo sretno doplovili do kraja povijesti, zaborav se uglavnom manifestira kao zaborav revolucionarnog nasljeđa. Nama koji smo nešto direktnije izloženi posljedicama trijumfa reakcionarnih društvenih snaga ta riječ može zazvučati eufemistički – "zaborav" je samo pristojna zamjena za fizičko i simboličko nasilje kojem su izloženi različiti tragovi ovdašnje revolucionarne i socijalističke prošlosti, brišući ih iz većinskog pamćenja ili ih pripitomljujući do političke bezopasnosti.
Sjećamo li se Ivana Gorana Kovačića? Svatko tko pročita ovo pitanje reći će – naravno da ga se sjećamo. Vjerojatno bi bilo teško pronaći osobu koja nije čula makar za njegovo ime. Svakako, većina nas zna da je postojao pjesnik koji se tako zvao, autor glasovite poeme "Jama", ubijen u Drugom svjetskom ratu. Neki će možda znati sažeti narativni sadržaj njegovog remek-djela, a vjerojatno i imenovati stranu kojoj su pripadali njegovi ubojice.
No je li to sjećanje? Prije se radi o njegovim ostacima, znacima zaborava. Postoje, uostalom, i konkretnije indicije koje tome idu u prilog. Primjerice, u članku "Strategije zaborava u (re)strukturiranju kolektivnog sjećanja na Goranovu poemu 'Jama'" Miranda Levanat-Peričić sa zadarske kroatistike navodi kako je jedna anketa iz 2017. pokazala da je tek deset od 51 brucoša na njenom odjelu znalo prepoznati uvodne stihove "Jame", dok je iduće godine bilanca bila za nijansu još slabija – pet od 31. Levanat-Peričić taj podatak s pravom razmatra ne kao problem po sebi, nego kao simptom specifičnog procesa zaboravljanja, u kojem sudjeluju i neki naši ugledni povjesničari književnosti, uvijek spremni na suučesništvo kada je u pitanju nacionalno pročišćavanje baštine.
Goran i njegova poema otrgnuti su od izvornog konteksta kako bi ih se iz tobožnje šire književno-povijesne perspektive moglo ugurati u nacionalnu povijest književnosti
Vraćamo se na određeni način na početak: zaborav nije tek pitanje kvantitete, nego ponajprije strukture – da se u međuvremenu utrostručio udio zadarskih brucoša koji znaju točan odgovor, to i dalje ne bi značilo da je Goran u bitnoj mjeri otrgnut zaboravu. Sa strukturom tog zaborava susreo sam se prvi puta kada sam, slučajnim spletom okolnosti, dobio zadatak da studenticama i studentima Diplomskog studija komparativne književnosti u Zagrebu održim predavanje o "Jami". Više u svrhu eksperimenta nego zbog pretpostavke o ishodu, postavio sam im tada par elementarnih pitanja o okolnostima Goranove smrti.
Rezultati su bili interesantni: tek nekolicina ih je znala godinu, još manje mjesec, a gotovo nitko okvirnu lokaciju njegove pogibije. Na ukazivanje na činjenicu da se pjesnik u srpnju 1943. nije spontano stvorio u blizini Foče te da su ga neke ratne okolnosti tamo morale nagnati, nitko nije – makar naglas – povezao taj podatak s jednim od najvažnijih toponima i događaja u našoj povijesti: Sutjeskom i Petom neprijateljskom ofenzivom.
Navedena crtica ne govori o neinformiranosti naših studenata – štoviše, indikativna je upravo zato što se radilo o izuzetno bistrim i načitanim mladim komparatistima. Ona nas, međutim, upućuje na to da je naše sjećanje na Gorana sustavno lišavano povijesnosti sve dok nije pretvoreno u niz dekontekstualiziranih fragmenata koji lebde u zraku; više privid sjećanja u kojem, misleći da su nam pojedine točke dobro poznate, zaboravljamo da ne raspoznajemo cjelinu.
To je povijesno sljepilo rezultat višedesetljetnog revizionizma, uparenog s građanskim poimanjem umjetničke vrijednosti, koja navodno doseže vrhunac onda kada djelo nadilazi svoje neposredne povijesne okolnosti i dobiva "općeljudski", "univerzalni" značaj, kako se to obično kaže u školskim udžbenicima.
Pišući o Goranu, Levanat-Peričić će kao primjer takve dekontekstualizacije navesti jedan esej Vlatka Pavletića u kojem se radnja "Jame" do te mjere apstrahira da postaje tematizacijom nekakve maglovite borbe između "ljudskog" i "neljudskog" koja traje od početka vremena. Ako postoji provodna nit u sustavnom zaboravu Gorana, to je upravo deideologizacija u ime takve bezube općenitosti, kako bi se u drugom planu zagubila činjenica da se pjesnik s punom sviješću pridružio partizanima pod vodstvom Komunističke partije, koju je 1943. i opjevao ispisujući stihove:
Tvoj jezik, ko vjetrovi sa četiri strane,
Ko Istok, ko Zapad, ko Sjever, poput Juga,
Okružuje Zemlju, i govoreći plane
Riječima: Borba! Sloboda! – Blista duga
Bljeskom Uma, iskrom Bata, svjetlom Pluga.
Čuju Crnci džungle, i vidi svijet savane!
Okuplja Kineze, Eskime, svakog druga
Tvoj jezik, ko vjetrovi sa četiri strane.
Čitajući citirani ulomak, moramo se zapitati što je ispražnjena malograđanska univerzalnost iz Pavletićeve interpretacije spram revolucionarne univerzalnosti kojoj se Goran, inače HSS-ovac, priklonio, odgovarajući s radikalnom jasnoćom na pitanje koje je još ranije postavio "Samome sebi": "Možeš li zatvoriti oči, kada teče vrijeme / Kao krvava rijeka?"
Ipak, naši vodeći povjesničari književnosti gradit će svoja čitanja Gorana i "Jame" na suprotnim temeljima. Klasičan primjer je Slobodan Prosperov Novak, čija se "Povijest hrvatske književnosti" još uvijek smatra referentnim djelom i u akademskim i izvanakademskim krugovima, premda u njoj nastoji relativizirati povijesnu ulogu ustaškog ideologa i ministra Mile Budaka, za kojeg smatra da je "pogubljen kukavički, presudom ad hoc sastavljenog vojnog suda". U segmentu posvećenom Kovačiću – koji, znakovito, dolazi odmah poslije Budakovog – Prosperov Novak tvrdi da je Goran svoje "izvješće iz pakla" pisao "izvan ideologija pa se ni optimistični kraj njegove poeme ne može smatrati ideološkim mjestom, niti zagovorom nekoga boljeg života koji će donijeti partizani".
Za Prosperova Novaka, "sladak glas" koji pripovjedač čuje na kraju poeme, partizani koji ga spašavaju, slutnja "svete Slobode i Osvete", samo su "literarna konvencija i dobro napisani dodatak koji ne može dokinuti metafizičku stravu jame i smanjiti u nju pospremljene zločine". Tako ideološki pročišćena, reducirana na igru žanrovskom tradicijom, "Jama" postaje, "nakon 'Suza sina razmetnoga' Ivana Gundulića, još jedan hrvatski lakrimarij, još jedna lirska posudica za krvave suze".
U tom se zaključku Prosperova Novaka zaokružuje smisao ove po svemu tipične nacionalističke konstrukcije, kakve je primjerice Predrag Brebanović prokazao u nizu interpretacija Krleže – s obzirom na to da je nemoguće zanijekati njihovu vrijednost a da se ne izgubi minimum intelektualnog kredibiliteta, Goran i njegova poema otrgnuti su od izvornog konteksta kako bi ih se iz tobožnje šire književno-povijesne perspektive moglo ugurati u nacionalnu povijest književnosti.
Uvodni stihove poeme "Jama" s ilustracijom Zlatka Price (1944.)
Osoba najzaslužnija za legitimaciju tog manevra je Pavao Pavličić, koji je, da bi do svoje interpretacije došao, morao revidirati neke vlastite stavove. Dok je sedamdesetih u svojoj disertaciji kao glavne metričke poticaje za "Jamu" izdvojio englesko pjesništvo, koje je Goran aktivno prevodio, i Nazora, kasnije će, u pravoj maniri protagonista baroknog plača, nadići to svoje rano "sagrješenje" nastojeći pokazati da su Gundulićeve "Suze sina razmetnoga" njeno metričko, stilsko, strukturno, a u određenom smislu i svjetonazorsko izvorište.
Indikativno je da Pavličić u tekstu "Gundulić i Goran Kovačić" iz knjige "Barokni Pakao", objavljene 2003., opravdava svoju usporedbu stavom da su "Suze" prva, a "Jama" posljednja velika poema hrvatske književnosti. Za Pavličića, dakle, "Jama" ne stoji u osvitu novog, nego na zalasku starog; ona je tek točka na kraju jedne nacionalne žanrovske tradicije, a ne nagovještaj neke nove pjesme, koja "vraća svjetlost oka" u nekom novom, jugoslavenskom obzoru.
Spekulirajući o Goranovim kontaktima sa "Suzama sina razmetnog" potkraj tridesetih godina, kada se obilježavala 300. godišnjica Gundulićeve smrti, Pavličić piše kako "nije nemoguće da je naš pjesnik upravo u baroknoj negaciji zemaljskih vrijednosti našao nešto blisko svome tadašnjem osjećaju života, te da mu se to vratilo u pamćenje kad je sjeo pisati svoju poemu". Dakako, riječ je o maštarijama koje ne mogu imati posebnu analitičku težinu, no uistinu je znakovita Pavličićeva neobična potreba da negaciju zemaljskih vrijednosti dovodi u vezu s onim Goranom koji je 1942. na najradikalniji način afirmirao vrijednost zemaljskog pristajući uz revoluciju, plaćajući tu svoju odluku u konačnici i vlastitim životom.
I u Pavličića ćemo, dakako, pronaći momente u kojima Gorana i njegovo djelo nastoji "izbaviti" iz ralja ideologije i povijesti: "'Jama' postaje slika čovjeka u ratnom metežu, ali i parabola ljudske egzistencije uopće. Poema, tako, nije samo svjedočenje o zlu i o patnji nedužnih u jednom prostoru i vremenu, nego i mnogo slojevitija slika odnosa dobra i zla u ljudskom svijetu." Nije, naravno, sporna trivijalna činjenica da književni ili bilo koji drugi tekst posjeduje značenje općenitije od neposrednog konteksta na koji se odnosi – na tome se, uostalom, temelji njegova sposobnost da komunicira s drugim iskustvima, kao što je "Jama" krajem četrdesetih komunicirala i s francuskim komunistima i s vijetnamskim borcima u Hanoju, kako Vlatko Pavletić u svojoj monografiji "Goran: Njim samim" prenosi prema navodima iz "Politike". Međutim, "Jama" koja govori o svemu kako ne bi govorila ni o čemu, tekst je prepušten zaboravu.
Sjećamo li se dakle Gorana? Na to pitanje puno je teže odgovoriti nego što se na prvu čini. Njegov simbolički značaj i značaj "Jame" preveliki su da bi ih se moglo izbaciti iz društvenog pamćenja. Njihov kanonski i lektirni status neupitni su, premda na institucionalnoj razini treba podsjetiti i na brojne probleme koji su pratili financiranje Goranovog proljeća kao naše najdugovječnije i najvažnije pjesničke manifestacije.
Pitanje bi se možda dalo postaviti i na sljedeći način: kojeg Gorana se sjećamo? Pjesnika koji je poopćenim značenjem svoje poeme simbolički nadišao neposredne okolnosti u kojima ju je napisao ili pjesnika koji je sebe do poništenja stavio u službu njihovog konkretnog, revolucionarnog nadilaženja? U trenutku u kojem umjetničko obilježavanje antifašizma u javnom prostoru izaziva vandalske reakcije, dok se na novom valu antikomunizma u Europi uništava revolucionarna baština, izbor između te dvije opcije istovjetan je izboru između zaborava i sjećanja.
