Djetinjstvo i odrastanje okrutna su stvar. To pisci najbolje znaju. Srđan V. Tešin, autor desetak knjiga i sedam tematskih antologija, panorama i izbora kratkih priča, napisao je ovoga puta kroniku jednog djetinjstva i odrastanja, prozu na granici memoara i fikcije, koja se otvara vrlo znakovitim citatom Tiziana Scarpe: "E pa, baš o takvim stvarima treba govoriti. Samo pisci pripovedaju o tome. Ostali se to nikada neće usuditi. Da ne naštete svom ugledu. Da ne unište sliku o sebi. Tu ih ti sve šišaš, jer ti si pisac, ti se ne bojiš iskazati život takav kakav jeste."

Na određeni način, čitava knjiga "Mokrinske hronike" u dijaloškoj je poziciji spram ovoga citata koji stoji kao njezin moto. "Mokrinske hronike" propituju granicu fikcionalnosti i igraju se prisvajanjem prostora za priču i pripovijedanje. Što sve može biti predmet priče? Ima li priča granica? Je li sram konstitutivno načelo priče? To su pitanja koja postavlja ova proza.

Prvi dio opisuje junakovo djetinjstvo, u kojemu se pojavljuje figura superjunaka – Pop – lik čiji život skončava tragično, ali na poetičan način: pronalaze mu zloćudnu izraslinu krupnu poput crne trešnje koju su zajedno u djetinjstvu krali. Poglavlje o baki počinje strašnim odlomkom o tome kakve je priče pričala baka ("o nekrštenoj deci, odsecanjima glave, vešanjima, ubicama, lopovima, požarima, nesrećama, bolestima, avetima, sablastima, vilama, vešticama, duhovima, čudovištima, vukodlacima, aždajama i divljim životinjama."), a završava njenom možebitno nasilnom smrću i rečenicom: "Baka Vida je, nažalost, živela strašne priče." I ovdje se govori o odnosu priče i stvarnosti. Dolazi li priča iz stvarnosti ili stvarnost iz priče? Izgleda da su svi likovi ove proze – pripovjedači. Mi kao čitatelji ne znamo govore li oni istinu ili lažu, ali znamo da im priče koje pričaju oblikuju život. U prvome dijelu knjige značajna je priča o pripovjedačevom prvom susretu s bibliotekom, kao i priča o odlasku u kupleraj. Iz biblioteke najviše pamti bibiotekarku tragične sudbine, a u kupleraju se ne može sjetiti vlastitoga imena kad mu striptizeta sjedne u krilo i pita ga kako se zove.

"Mokrinske hronike" propituju granicu fikcionalnosti i igraju se prisvajanjem prostora za priču i pripovijedanje. Što sve može biti predmet priče? Ima li priča granica? Je li sram konstitutivno načelo priče?

Drugi dio pripovijeda o ženama, djevojkama, djevojčicama koje su obilježile junakovo odrastanje i sazrijevanje. Prva priča ima poetičan, tešinovski kraj: "Ponekad sanjam svoj prvi izlazak, bioskopski matine, 'Poslednju oazu', Višnjine usne koje milujem palcem i svoju neizdrživu želju da ih ugrizem." Druga priča govori o Danilki, grupi djevojci njegovoga benda, zaljubljenoj u njegovog prijatelja. Ona je utjelovljenje seksualne fantazije pripovjedača. Završe zajedno i provode vrijeme u žestokom petingu: "Ja ću biti prva žrtva drkanja na svetu, procmizdrio sam izmenjenim glasom kao nekakav klinac", izgovara pripovjedač, nakon čega slijedi komična scena reminiscencije na to kako su on i njegov prijatelj naizmjenično drkali na Lepu Brenu i Suzanu Mančić. Treća priča pripovijeda o Jelki i jednom petingu koji prekida baba, a potom još ustanove da imaju voajera u grmu. Jelka ima tragičnu obiteljsku sudbinu, pa se tako u ovoj priči izmjenjuju tragika i humor. Posljednja priča drugoga dijela knjige govori o gubitku nevinosti: naš junak/pripovjedač dobiva na poklon od prijatelja kondome, da bi ih on potom tražio na posudbu. Zbog toga se svađaju i nakon toga događaja prestaju biti prijatelji. Djevojka Duša u priči je opisana kao slobodna, razigrana, studentica, kći jedinica, samoživa, narcisoidna, proračunata, okrutna i vamp. Epizoda njihovog prvog seksa završava tako da ona poslije toga događaja ne želi imati ništa s njim.

Treći i završni dio knjige sažet je u riječima doktora Bukura: "Biti Mokrinčanin je dijagnoza." U ovim pričama Srđan V. Tešin prisjeća se neobičnih i originalnih Mokrinčana, svojih uspomena na njih i njihove uloge u vlastitom odrastanju i sazrijevanju. Glavna tema trećega dijela knjige je glazba – kako rock, tako i tamburaška glazba koju je izvodio i koja je bila značajan dio njegovog formiranja. Priče su to o bendovima, repertoaru, vještini muziciranja, nastupima, kupovanju košulja za koncert u zamjenu za vreću šećera (ili se radilo o brašnu?) i ostalim neizostavnim sviračkim anegdotama, koje su univerzalnog karaktera. Sve je u ovoj knjizi iznimno lokalno i potpuno univerzalno u isti mah. To je njezina najveća vještina i vrijednost. Rečenica koja se najviše ponavlja u ovoj knjizi je "Nisam otišao na njegovu sahranu", jer je knjiga posveta mrtvima koliko i živima, a kantautor čije se pjesme najčešće sviraju je Đorđe Balašević. Mogli bismo reći u zaključku da ima nešto zajedničko ovoj knjizi i Balaševićevoj pjesmi "Mrtvi", a nalazi se u njegovim stihovima: "Svi su mrtvi, odnešeni / bršljan je davno prekrio stih / od zla i briga su rešeni / al' divna ludost ko oreol / još rominja oko njih." Karakter ove knjige i dihotomiju fikcionalno/zbiljsko sažima možda ponajbolje njezin lik Đura, čije su posljednje riječi ujedno i posljednje riječi "Mokrinskih hronika": "Sve je proza."

Ova proza nastavak je specifičnog tešinovskog ravničarskog spleena, poznatog iz njegove autofikcijske knjige "Moje". Tešin je pisac koji čitatelju ostavlja gorko-slatki okus u ustima i vodi ga putevima širokog raspona emocija. Čitanje njegove proze evocira ponajveća imena srpske književne tradicije, poput Kiša ili Ćopića – on sam je autor respektabilnog opusa koji traži ozbiljnost pristupa, a istovremeno mami osmijeh na lice. "Mokrinske hronike" pamtljiva su knjiga proze, sentimentalna na najbolji način, zarazna, omamljujuća i šarmantna – knjiga za prepričavanje, preporuku i sjećanje. Iako je knjiga smještena u svijet Mokrina i njegov specifični mikrouniverzum sa svojim zakonitostima i bizarnostima, čitatelj Mokrinskih hronika može za sebe vedro reći: Ich bin ein Mokriner.