Štošta se na svijetu promijenilo otkad se, prije pune četiri godine, s "kaptolskog kolodvora" otisnuo posljednji putnički vlak za Beograd. Minula je pandemija koronavirusa koja je njegov povratak s istoka isprva bila zaustavila. Rusija je upala u Ukrajinu i ondje još uvijek ratuje, država Izrael, uz zdušnu podršku "slobodnog svijeta", masakrira narod Palestine.

Umro je Bora Čorba, veliki rock pjesnik, četnički vojvoda i budala, čiji se željeznici posvećeni stihovi mogu čitati kao vrsta kontrapunkta Arsenovoj mediteranskoj melankoliji tračnica koje teku kroz, primjerice, "Vlakom prema jugu" ili "Djevojku iz moga kraja".

Đorđević, precizni i na nešto šire slojeve upućeni realista, "solunac vagon restorana", odvojio je još početkom 80-ih naše vlakove od vlastite jednako mitologije i suštine, svodeći ih na gorki talog iskustva: "čitav vagon smrdi od prljavih nogu / piletina, pivo, pijani kreteni", tužit će se u vanvremenskoj baladi "Neke su žene pratile vojnike".

Vlakovi, međutim, na trasi što se stere usporedo s centralnom dionicom autoputa Bratstva i jedinstva, cijelo to gluho vrijeme tutnje svakodnevno, osiguravajući nesmetan protok tereta – tih hiljada i tisuća tona najrazličitije robe. Onoj ljudskomesnatoj robi, ukoliko si ne može priuštiti i inače besmisleno kratak i s ekološkog aspekta problematičan let, ostaje ipak od javnog prijevoza tek danas već općepoznato pobratimstvo lica u Flixbusu, megakompaniji čiji su zeleni autobusi progutali posljednje ostatke putničko-transportne privrede naših naroda i narodnosti.

Različiti odgovori na pitanje zašto putnički promet, nakon otvaranja granica, nije ponovno uspostavljen stižu iz Zagreba i Beograda, no čini se da ih je ipak moguće svesti na isto: za tako nešto ne postoji politička volja.

Bio je decembar 2012., ciča zima, kad smo se okupili na peronu beogradske željezničke stanice, stanice koju je u međuvremenu također zamračio neki jako krupan kapital, da ispratimo posljednji voz za Sarajevo. Nismo putovali, mahali smo. I zatim slušali kako poput šibica trnu veze za Skoplje, Budimpeštu, Temišvar, Zagreb, na neko vrijeme i Bar. Import-Eksport putnika dosegao je bio nulu, stabilno apsolutnu.

Borin kolega Bajaga vozovima se otiskivao u bele noći, za Harkov, Gomelj, Lenjingrad, a onaj nešto raniji, Đole, držao se po tom pitanju mahom lokalnih romantičnih prizora. No sada, kada je nadstrešnica remek-djela jugoslavenske moderne arhitekture, novosadske željezničke stanice, zbog korupcije, krađe i nebrige, u smrt sasula 14 ljudi, jasno je: zajednički nazivnik je još uvijek bezočno, očajno – u krvav dinar isti.