Jedan francuski film s Brigitte Bardot i Alainom Delonom, puste zimske ulice i zagrljeni par; ona i on, u kaputima u polumraku dvorane, Kino 20. april: otada je prošlo već pola stoljeća. Filmska glazba za kino i televiziju kao sudbina, i činjenica. Naslovni motivi: "U registraturi", "Prosjaci i sinovi", "Belle Epoque ili Posljednji valcer u Sarajevu", "Glembajevi"...
Diskretni je to, tek (pre)mali, usputno sročeni dio opusa Arsena Dedića, rodom Šibenčanina, životom Zagrepčanina, svjetskog kantautora, pjevača i glazbenika. I baš to, spomenuto najveće šibensko kino, s četiri stotine sjedećih mjesta, otvoreno još 1959. godine, izgrađeno za potrebe radnika tada novoosnovane Tvornice lakih metala "Boris Kidrič" (TLM) i smješteno u prizemlju četverokatnice u produžetku rive, pokazalo se neodvojivim dijelom pjesnikova života. Kako je to onomad uopće mogao pretpostaviti onaj zagrljeni par u polumraku dvorane? Nakon što mu je 1992. po želji građana ime promijenjeno u Kino Odeon, ono je krajem prošlog stoljeća bila zatvoreno, ali početkom lipnja ove godine iz tih historijskih ruševina izniknula je nova multimedijalna dvorana s modularnim podom koji pokreće pozornicu i prilagođava scenu, a kojom upravlja Tvrđava kulture Šibenik, nadjenuvši joj zvučno ime – Kuća umjetnosti Arsen.
Nije to više "turoban prostor nadohvat moru", kako je dotično kino ostihotvorio veliki kantautor, šansonijer i šanksonijer. I tu gdje počinje šank, netom nakon ulaza u dvoranu, počinje i prostor arsenovštine, prvorazrednog građanina drugog reda i pjesnika opće prakse, kako se sve nazivao, težaka iz šibenske Varoši. To je izvrsno, i Arsenu bi se takvo što jako svidjelo, komentirao je glumac Rade Šerbedžija, njegov sudrug u pjesmi i životu općenito.
Ipak, ne radi se ovdje o muzeju ili spomen-sobi posvećenoj Arsenu Dediću, već o dvorani koja tek nosi njegovo ime. No to "tek" je tek velika stvar, jer donedavno u Šibeniku, od Arsenove smrti u kolovozu 2015. godine, nije ništa nosilo pjesnikovo ime, makar je on odavno prije toga zadužio svoj rodni grad, kao malo tko drugi ili možda kao rijetki neki drugi. Arsen se u svojim knjigama, pjesmama, orkestracijama, naslanjao na Šibenik ili Šibenik na njega, majčinski i očinski, kako je kome drago, promicao događaje, ispisivao ih katkad s ironijom, cinizmom ili sjetom, približavao drugima ljude i mjesta iz mnogima nepoznate šibenske okolice.
"Ja i Šibenik se volimo javno. Šibenik je moj temelj, a Zagreb nadogradnja", govorio je, što se ogleda i u novootvorenoj Kući umjetnosti. Prije svega u njezinom predvorju u kojem je kutak s klavirom i ponešto osobnim memorabilijama: omotima ploča koje je snimio, portretima i Arsenovim autoportretima, ili kako su to zamislili u Tvrđavi kulture: predvorje kao varijanta Arsenove sobe iz zagrebačke Haulikove ulice, gdje je pjesnik stanovao i stvarao. Predvorje kuće tako već postaje sklonište za znatiželjne, i za nostalgične, uglavnom starije Šibenčane, koji ondje prepričavaju poneku anegdotu s Arsenom, a njih nije manjkalo. Javni zapisi o Arsenu, riznica su aforizama, citata, stihova, lucidnih misli i dosjetki, u kojima se često s ironijom, i oštro, odnosio prema dnevnoj politici i društvu.
"Svaki šovinizam, svaki hipertrofirani nacionalizam, nije ljubav do svoga, nego je mržnja do tuđeg", kazao je. Prepričavaju se i njegovi ljetni boravci u rodnom gradu, gdje je sa suprugom Gabi Novak u dvorištu kuće u Teslinoj ulici u Varošu, kvartu koji je paradigma za tamošnje umjetnike, jer iz iste ulice potječu još i Vice Vukov i Mišo Kovač, dočekivao šibensku narodnu glazbu, u kojoj je kao dječak svirao i koja bi mu "uz ciku i viku" dolazila svake godine čestitati rođendan.
Mladi se tek upoznaju s Arsenovim djelom pa se odnekud čuje: "Idemo do Arsena". Taj kolokvijalizam naginje doskora popularnosti, u cilju održavanja veze između pjesnika i grada. Iz Arsenove kuće umjetnosti ističu da je svima zaposlenima velika čast da jedno takvo ime potječe iz sredine u kojoj su i oni odrasli.
Kao turistički grad, Šibenik ima obavezu širiti Arsenova područja borbe. Ne treba posebno napominjati da je odavno šibenski kantautor nadišao granice ovdašnje kulture, snimajući jednako i prepjeve velikih šansonijera i nastupajući s nekima od njih. On odavno stoji uz bok slavnim kantautorima i pjevačima poput Jaquesa Brela ili Charlesa Aznavoura, Sergia Endriga i Gina Paolija (inače svog vjenčanog kuma); vječnih ruskih pjesnika Vladimira Visockog i Bulata Okudžave, koji je onomad krenuo vlakom iz Moskve za Šibenik u posjet svom prijatelju. Opjevana anegdota o zgodi ruskog pjesnika na stanici u Perkoviću, odakle, kako u jednoj drugoj pjesmi ("Djevojka iz moga kraja") kaže Arsen, "kreću naši snovi prema svijetu", također je mitska:
"Zove me željezničar s Perkovića: Tu je jedan čovik, koji ne govori strane jezike (kao da on govori), kaže samo Arsen. Nije presjeo. Bulat nije znao da su u nas vjekovno presjeda", piše u pjesmi "Okudžava na Perkoviću".
Zahvaljujući dakle Arsenu Dediću, Šibenik ima opet svoje (jedino) gradsko kino. Doduše, neće se ondje prikazivati blockbusteri, niti tome slično, riječ je o programu "Art kino Arsen" s pripadajućim matinejama i filmovima, onakvima kakve bi i sâm volio gledati naš kantautor, ali i onima za koje je skladao glazbu. Bertollucijev "Prije revolucije" ili "Tajna starog tavana" Vjekoslava Tadeja, prikazani netom nakon otvorenja prostora, već su se uklopili u poetski kontekst arsenovske kuće umjetnosti. To je, kako to zamišljaju iz Tvrđave kulture, novi put kojim Šibenik kroči, (od)maknut od masovnog turizma, orijentiran sve više na kulturnu baštinu kojom su ga zadužili njegovi brojni građani, među kojima i Arsen Dedić.
Već su najavljeni filmovi za koje možemo kazati da su pravi mali dragulji europske kinematografije. U Kući umjetnosti Arsen održavaju se dječje i dramsko-poetske radionice, nastupi mladih umjetnika iz šibenske Glazbene škole Ivana Lukačića, nadalje plesni performansi, ali i lutkarski mjuzikli. Arsen je umjetnički zadužio i najmlađe, posebno skladajući glazbu za dječje filmove i međunarodni Festival djeteta u Šibeniku.
A knjiga dojmova? Zasad je još u povojima – rano je za dojmove, mada neće izostati. Zahuktat će već s jeseni i zime, zasigurno. U Kući umjetnosti Arsen nadaju se da će uskoro moći ponuditi posjetiteljima suvenire i proizvode poput majica, torbi ili tehničkih gadgeta, olovčica ili rokovnika, koji će nositi Arsenovo ime, možda neki njegov stih i slično, kao malu uspomenu na posjetu.
A stihova je Arsenovih nepresušno vrelo. Kao i činjenica da je nakon njegove smrti pojačan interes za njegov rad i život. Dvije knjige koje su se otada pojavile – "Arsenizmi" Šibenčanina Darka Gulina i biografija "Arsen – čovjek kao on" Zlatka Galla, govore u prilog potrebe okupljanja kantautorova života na jednom mjestu, pa rođenje Kuće umjetnosti Arsen dođe u ovom trenutku kao neka vrsta zaokruženosti u prisnijem uspostavljanju veze između umjetnika i grada.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
