U Beogradu je u 86. godini preminuo Milutin Dedić slikar, novinar, pisac, rođeni Šibenčanin, stari beogradski boem, stariji brat pokojnog Arsena Dedića i dugogodišnji suradnik časopisa Prosvjeta. Umro je od posljedica koronavirusa.
Milutin Dedić rodio se 30. listopada 1935. godine u Šibeniku. Stariji je sin Jelke i Jovana Dedića. Otac mu je bio zidar koji je svirao u limenoj glazbi i volontirao kao vatrogasac, a majka nepismena kućanica. Tamo se školovao te s 18 godina postao učitelj. Rad je ubrzo nastavio u Primoštenu, a vojni je rok odslužio u Zadru. U Beograd je došao 1957. godine, a njegov brat Arsen otišao je u Zagreb da studira pravo. Opisivali su ga kao neukrotivog starijeg brata Arsena Dedića i posljednjeg boema starog Beograda. Tamo se skrasio nakon tri braka. Imao je dvojicu sinova, Luku koji je također slikar i Filipa koji je montažer. Inače, Arsen mu je posvetio pjesmu "Moj brat" objavljenu na albumu "Čovjek kao ja" 1969. godine.
"Imao sam sretnu okolnost što sam rođen u obitelji Dedića. To je bila varoška obitelj, a u tu Varoš ljudi su došli od svakud: i iz Bosne, i iz Hercegovine, i iz Crne Gore, Dalmatinske zagore… Ćaća je bio Srbin, a mater Hrvatica iz Rupa. Njeni su isto nekad bili Srbi pa su došli na ove prostore poslije Kandijskog rata i preuzeli katoličanstvo. Onda se udala za mog ćaću i prešla na pravoslavlje. Slavili smo dva Božića i dva Uskrsa. Slavili smo i svetog Arhangela Mihaila, što je bila obiteljska slava. Slavili smo to u vrijeme kad to nije bilo ni popularno ni dozvoljeno. Te slave bi kod nas trajale tri dana. Zadnjeg dana bi dolazili i teškopartijci. Dolazili su iz poštovanja prema mojoj familiji. Dobro je kad se miješaju krvi jer onda se miješaju i kulture i pogledi. U tom duhu multikulturalnosti sam živio od djetinjstva, a kasnije sam tako i odgajao svoju djecu. Porodica i ambijent, odnosno zavičaj, najvažnije su ishodište, tu čovjek ‘peška’ prve impresije koje ga trajno formiraju", rekao je prije šest godina u intervjuu Jutarnjem listu.
Govorio je i o životu u Beogradu: "U Beogradu sam prvo imao jedan težak period. Ujak mi nije dao onakvu podršku kakvu smo od njega očekivali. Te prve tri godine uopće nisam svraćao u Šibenik. I tad sam zapravo shvatio da je najbolje u životu ići po onoj: ‘U se i svoje kljuse’. Jedino sam imao pomoć svojih kafanskih prijatelja. Ja sam čovjek kafane. Sve najbolje u životu dogodilo mi se od tih ljudi koje nisam poznavao, kafanskih ljudi starog Beograda. U Beogradu su ‘57. i ‘58. bile strašne zime. Dotad nisam doživio pravi snijeg, pravu zimu. Smrzavao sam se. Bio je buffet Split na Skadarliji, koji više ne postoji, i jedan kelner je bio jako naklonjen prema meni pa mi je dopuštao da tu malo kunjam, odmaram i ugrijem se. Jednu večer mi tu prilazi neki bradonja s ogromnim očima. Mislio sam u sebi - gotov sam, ovo je kraj. Ali taj čovjek mi je došao pomoći, dao mi je debeli džemper i debelu jaketu. Taj koji me spasio bio je Zuko Džumhur, jedan od naših najveći karikaturista, putopisaca, intelektualaca. To je bio moj susret s njim. A sad, vidiš ovu gitaru iza mene na zidu. To je čudo od gitare. Ovdje sam u jednoj kafani upoznao vlasnika te gitare koji je svirao pjesme koje su meni bile ugodne uhu, ali ih nisam poznavao. To su bile neke starogradske pjesme, pa onda stare ruske i mađarske romance. S tim čovjekom sam razvio jedno veliko prijateljstvo. Spavao sam kod njega doma u hodniku. On je bio posljednji, veliki, autentični boem Beograda. Zvao se Dušan Džepina. Bio je veliki stručnjak za mineralogiju. Ja danas imam puno minerala u stanu, čime sam se inficirao od njega, iako se ne razumijem puno u to. Taj Dušan Džepina bio je izuzetan erudit. Druženje s njim dalo je vjetar u leđa mom stjecanju znanja. On je, naravno, izgorio od alkohola, a žena ljepotica je ostala iza njega. Živjela je svoj život i dogurala do 90 i neke godine. Njen posljednji muž, ne znam točno koliko ih je imala, me nazvao i rekao da mi ima nešto dati. Bila je to ova gitara. Dušan je od žene tražio da nakon njene smrti ova gitara dospije u moje ruke. I tako je ta gitara iz beogradskih kafana, po kojima smo zajedno ‘švajsovali’, na kraju dospjela meni."
