Bila je kasna jesen 1995. godine. Mediji u Hrvatskoj i dalje su, dan i noć, slavili "Oluju", dok su malobrojni glasovi šaptom prenosili mračne vijesti o masovnim paljevinama, ubojstvima i razvlačenju namještaja i ostaloga po pustim selima Dalmatinske zagore, Banije i Korduna. U jednoj od tih "pijanih novembarskih noći" bio je negdje u Zagrebu održan tulum za pripadnike intelektualne kreme: bilo je tu ljutih nacionalista, onih koji se za živu glavu nisu htjeli izjašnjavati, nešto malo preostalih i uplašenih Srba, kao i onih kojima je bilo samo do zabave i alkohola. Nije to nikako mogao biti pravi provod jer stvarnost je bila puno jača: dok su se zgarišta još pušila, žur je bio obavijen potmulom atmosferom lažne razdraganosti i usiljenog raspoloženja. A onda je netko gotovo neprimjetno uhvatio gitaru i počeo pjevati pjesme Đorđa Balaševića. Moguća "nacionalistička" provokacija među domoljubno usijanim glavama bila je na pomolu i skandal je visio u zraku, a onda su, jedan po jedan, nekako to prihvatili i "Priča o Vasi Ladačkom", "Lepa protina kći" i "Panonski mornar", sve na ekavici, odjednom su raskravili taj otužni skup. "Tiše malo, da nas ne čuju susjedi", zatim je rekao netko i zabava je opet uronila u jad i čemer. Brojni gosti u tom zagrebačkom gornjogradskom stanu morali su iščupati iz svog pamćenja tu "sramnu" istinu kako su još onomad na maturalcima iz sveg glasa pjevali Balaševićeve romanse, udvarajući se nekoj djevojci iz prve klupe lijevo, ali od te crne rupe u njihovoj duši bile su jače te jednostavne, svima razumljive, ljubavne, iskrene i tugaljive riječi jednog u biti sasvim običnog čovjeka – Đorđa Balaševića.
Malotko zna da je u ona vremena kada je Monika Seleš još bila djevojčica Balašević mladoj tenisačici omogućio da svaki dan trenira u njegovom dvorištu na improviziranom teniskom igralištu
Danas, kada tog čovjeka više nema i kada se pale svijeće, a ljudi od Maribora do Ohrida i od Zadra do Subotice plaču, ostaje činjenica da je barem ponekad, preko stalnih nacionalističkih trvenja i te neprestane balkanske želje za osvetom, Balašević, pjevajući o čežnji, usamljenosti, sudbini i ljubavi, uspijevao ujediniti sve te južnoslavenske gradove i sela, udaljene geografije i različite generacije. Francuska izreka kaže da je pjevač na pozornici onakav kakva je njegova publika. Kod Balaševića je to upravo obratno: on je tim svojim širokim osmijehom, tom dušom koja je plovila Dunavom i titrala na struni violine, i tom iskrenošću gdje god da se pojavio, nenamjerno, ali neprestano tjerao publiku da pokaže najbolji dio sebe. On je u tome uspijevao, bez političkog programa i ideološkog cilja, jednostavno zato što je od početka bio baždaren da ljudima, svih nacija, boja i rasa, raširi ruke, a ne da im ponudi smrknuti pogled.
O toj tako blagoj i tako moćnoj Balaševićevoj poetskoj orbiti možda je najkoncizniji iskaz dao njegov prijatelj Rade Šerbedžija.
- Balašević je ispjevao najljepše ljubavne pjesme za sve naše ljubavi, najdirljivije stihove za sva naša djetinjstva i teške pjesme za sve naše patnje. On je bio naš suvremeni Čehov, pisao je i pjevao o običnim, malim ljudima s dozom humora i zrncem tragedije - rekao je Šerbedžija za Novosti.
Balašević je potjecao iz ozbiljne novosadske građanske porodice u kojoj su knjige bile važne, a dvorište njihove kuće u toj opjevanoj Cvijićevoj ulici, tik uz široki i lijeni Dunav, bilo je otvoreno, to će svatko potvrditi, za Slovake i Mađare, za Hrvate, Rusine i Srbe, za sve bez obzira na njihovo porijeklo, vjeru i kulturu. Stiću sutra do mraka do komšijskog oblaka/ Pod njim ću se opet roditi..., pjeva u jednoj pjesmi. Zbog tog komšiluka, Cigana tamburaša, pobjede nogometaša Vojvodine nad Proleterom, zbog gitare uz njegovo uzglavlje i jedne lijepe Mađarice, Balašević je bio izbačen iz gimnazije, iako je još sa šesnaest pročitao čitavog Kunderu i još puno toga; do kraja života napisao je pet romana i petstotinjak pjesama. Balašević je volio sport, bio je lud za nogometom i njegovi pajdaši kažu da ga je igrao neumorno. Malotko zna da je u ona vremena kada je Monika Seleš još bila djevojčica, prije no što će postati trostruka šampionka Roland Garrosa, Balašević mladoj tenisačici omogućio da svaki dan trenira u njegovom dvorištu na improviziranom teniskom igralištu, jer za nju nije bilo mjesta na novosadskim igralištima na kojima su se gurali stariji. "Ljubav ne pobjeđuje, ali je ona nepobjediva", govorio je i na toj klackalici između sveljudskog ushita i bolnih osobnih razočarenja u tužne balkanske prilike ustrajavao je Balašević čitav život. "Ne možeš upoznati pepeo ako ne doživiš vatru", naglašavao je s nekim sizifovskim optimizmom.
Oproštaj uz ćirilični natpis "bećarac" u centru Zagreba (Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)
Balaševićeve nježne romanse bile su misli koje griju i svaka njegova pjesma bila je mala životna priča, ali njegova vatra bile su angažirane pjesme koje je pjevao još prije nego što će veliki požar ogaravjeti i unesrećiti brojna lica u njegovoj publici. Pjesme poput "Nikad kao Bane", peckava rugalica upućena svim vrstama nikogovića koji su se, još u socijalizmu, nezajažljivo penjali po ljestvicama vlasti, i puno zloslutnije "Ne lomite mi bagrenje", "Narodnjaci", "Sve je otišlo u Honduras" iz 1986. i "Samo da rata ne bude" iz 1987. godine, koju je snimio s djecom iz sirotišta, ukazivale su na to da ovaj čovjek s jednostavnom panonskom dušom ne pjeva samo romanse o prvim ljubavima, Dunavu i ravničarskoj sudbini, već prostodušno, ali precizno upozorava na ono što se iza brda valja. Pa šta, neka kiše ne prestaju/ neka gromovi polude, samo rata da ne bude, pjevao je. Ali rata je ipak bilo.
I Balašević i Dylan oslanjali su se na muzičku tradiciju svoga podneblja: Dylan na američki i irski folk, a Balašević od početka do kraja na simfoniju panonske ravnice – ističe Peca Popović
- Balašević je bez straha pevao o problemima i nesrećama ovih prostora, ali nikoga nije vređao - za Novosti kaže beogradski muzički kritičar Petar Peca Popović, koji je 1977. prvi pustio na Radio Beogradu Balaševićevu pjesmu "U razdeljak te ljubim".
Teoretičarka kulture Svetlana Slapšak na Peščaniku je napisala: "Đorđe Balašević je najumilnije od svih rekao šta misli o starom sistemu, novom sistemu, nacionalizmu, gluposti, pokvarenosti, ratu, vojsci, netoleranciji i svemu ostalom što nam je uništilo zemlju, živote, ljubavi i ukratko, svet u kojem smo živeli."
Popović Balaševića uspoređuje pak s Bobom Dylanom.
- I jedan i drugi su bili autori svojih stihova, često subverzivni u svojim pesmama i obojica su se oslanjala na muzičku tradiciju svoga podneblja: Bob Dylan na američki i irski folk, a Balašević od početka do kraja na simfoniju panonske ravnice - kaže Popović.
O toj tradiciji piše i beogradski književni teoretičar Mihajlo Pantić, kada kaže da je Đorđe Balašević istinski nastavljač upravo te novosadske romantičarske, ali i novoavangardne tradicije, od Branka Radičevića i Laze Kostića do Aleksandra Tišme i festivala Exit, sa svim njoj pripadajućim registrima, "od melankolije, preko idile i elegične uspomene, do satire i jetke ironije koja je, kadikad, znala da preraste u cinizam prvog reda".
Paljenje lampiona u Novom Sadu (Foto: B. B./ATAImages/PIXSELL)
Autentični miroljubivi duh, pjesme protiv nasilja i antiratni govori od Balaševića su stvorili "izdajicu nacije" i za njega su, onda kada je grmjelo, vrata mnogih koncertnih dvorana, naročito u Beogradu, bila zatvorena. Čak i na dan njegove smrti posljednja vijest u najavi centralnog dnevnika RTS-a u Beogradu bila je da je umro Đorđe Balašević. U toku ratova barem sedam puta je dobivao pozive za mobilizaciju, što sve možemo pronaći u njegovoj knjizi "Jedan od onih života", isto toliko puta u ta mutna vremena mogao ga je pojesti mrak, ali Balašević je uvijek odgovarao da je "za pametnog čovjeka svaki rat besmislen. Ne moraš ni sudjelovati u njemu da bi ga izgubio".
- Uz sve divne epitete koje bih mogao dati Balaševiću kao pjesniku i šansonjeru i puno toga još o onome što je on bio, najviše mu se divim zato što je bio hrabar onda kada je hrabar trebalo biti - kaže Šerbedžija, a Balašević je to bio naprosto snagom svog ljudskog integriteta.
S obzirom na to da Balkan neprestano funkcionira kao ludnica otvorenog tipa, Balašević se nauživao tog ludila preko svake mjere. Ma, šta su znali generali i brkati majori?/ Jedino da viču: "Pali!", ali – nisu najgori/ Krivi smo mi! pjeva u to vrijeme. Nakon zabrane 1990-ih da se pojavljuje u medijima, na radiju, TV-u i koncertima u Srbiji, koja je trajala godinama, kada je prvi put nakon rata došao u Sarajevo nudili su mu, sasvim ozbiljno, da na pozornici odjene pancirnu košulju, a za njegovim autom su išla policijska kola s upaljenim rotirajućim svjetlima. Prvi put u Zagrebu, poslije svega, ispred njegove hotelske sobe sjedio je naoružani čuvar, a Balašević je u svom stilu raširio ruke i rekao: "Ljudi, pa nisam ja predsjednik Amerike."
Sarajevo u počast Balaševiću (Foto: Armin Durgut/PIXSELL)
Kakav je ukupni zbir njegovih pobjeda i poraza i da li je sve to vrijedilo? Skupovi tuge i radosti za pokojnim Balaševićem, od zagrebačke Name do splitskog Peristila, govore da je on u te izbezumljene južnoslavenske zemlje zabio debelu injekciju dobrote i solidarnosti, ali povijesti ovdje nikada nije nedostajalo: Balašević je bio, kako je netko rekao, izbjeglica iz besmisla, u kojem nas je ostavio sa svojim stihovima. Ostaje utjeha da dolaze nove generacije... Prije par godina, za Balaševićevog koncerta u Zagrebu, kojem je prisustvovala i jedna djevojka iz Novog Sada, pitala ju je jedna mlada Zagrepčanka: "Poznajete li možda Đorđa Balaševića?" "Kako da ne", rekla je djevojka, "ja sam njegova komšinica u Ulici Jovana Cvijića." Mlada Zagrepčanka joj je ushićeno stavila ruku na rame i tiho rekla: "Kako mora da ste vi sretna osoba." Ali nisu svi bili ushićeni. Nakon rasprodanog koncerta u zagrebačkoj Areni javio se svećenik Ivan Ike Mandurić nazvavši Balaševića "notornim, bezveznim, bezličnim i prijetvornim prilivodom", zamjerajući Hrvatima što uopće hrle na njegove koncerte. Odgovorila mu je Balaševićeva kći Jelena: "Moj ćale nikad nije imao problema sa Hrvatima, ni Bosancima, ma ni sa Makedoncima. Nije ni sa Srbima. Ili Slovencima... Samo sa budalama." Pitanje za lupanje glavom o zid glasi kako netko tko sebe naziva kršćaninom i koji se po nalogu vjere valjda mora zalagati za ljubav, mir i dobro, smije uopće drugome upućivati tako ružne riječi. I to nekome tko pjeva Na bogojavljensku noć/ Peku se kesteni, lome se pogače, a venci smokava i praporci se pokače...? Zašto baš njemu? Nikada nećemo do kraja znati kako se u nečijoj duši rađa crna i mračna misao, ali kako se rađaju simpatija i ljubav, to vjerojatno ne trebamo objašnjavati.
Balašević je, naravno, čitav život znao da "ćuk je ćuk, a vuk je vuk" i da "plač je plač, a mač je mač", ali bi u pjesmi obješenjački dodao: Ne volim kad me uzmu na nišan:/ dal sam od njinih il baš i nisam? Kad smo već kod vjerskih pitanja, bio je veliki prijatelj s Porfirijem Perićem, bivšim mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim, a današnjim patrijarhom SPC-a. Rodom iz Bečeja, samo 30-ak kilometara od Novog Sada, Porfirije se dolaskom u Zagreb, to svi znaju, polomio da smiri međunacionalne tenzije. Ali to je duh Vojvodine: na ustoličenju za patrijarha, usred Beograda, Porfirije je izjavio da je "Hrvatska njegova druga domovina", dok je Balašević u prepunoj zagrebačkoj Areni publici svojedobno rekao: "Da nije vas, ne bi bilo ni mene."
Balašević je bio jedini dobar čovjek među nama i tu je dobrotu makar na trenutak uspio presaditi u naša srca – kaže Vedrana Rudan
Većinu pjesama je crpio iz duha ravničarske i multikulturne Vojvodine, s njenim običnim i svakodnevnim ljudima, ali je pisao pjesme i o Osijeku, Međimurju i Zagrebu, a onu pod naslovom "Čovek sa mesecom u očima" o Vukovaru mnogi smatraju najljepšom pjesmom napisanom o tom gradu: Ne znaš ti, nema oslobođenih/ svaku tišinu mi granata prošara/ Spasen je taj prvi pogođeni/ a svi su drugi večni taoci košmara... Treba je neprestano slušati jer to je, u nekoliko minuta, "Carmina Burana" svih naših tužnih prostora.
Za života, Balaševića su na koncertima zatrpavali plišanim zečićima i bajaderama, poslije smrti na sijaset trgova za njega su gorjele svijeće, Washington Post o njemu je objavio poveći nekrolog, a transparent s Balaševićevim likom osvanuo je i na glavnim vratima nogometnog kluba Liverpool. Svuda je lijepo, ali kod kuće je najgore: dan žalosti za Balaševićem proglašen je u Novom Sadu, međutim ne i u cijeloj Srbiji, iako je samo u Sava centru u Beogradu u četrdesetak godina imao 130 rasprodanih koncerata. Na tu činjenicu muzički kritičar Peca Popović kaže da kada bi netko imao toliko koncerata na primjer u Carnegie Hallu u New Yorku, jedna od njegovih osam dvorana sigurno bi nosila ime po tom čovjeku. Ali kod nas nije tako. Dok usred Zagreba okupljeni građani transparentima na ćirilici odaju počast Balaševiću, dok se u Sarajevu na autobusima ispisuje "Zbogom Đole", a preko fasade gradske vijećnice na videu je oslikana ogromna crvena ruža, dok se u svim bivšim jugoslavenskim republikama odvija svojevrsni emotivni državni udar koji na pijedestal stavlja samo njega, službeni Beograd ostao je nekako, s oproštenjem, usran.
Oproštaj u Beogradu (Foto: Antonio Ahel/ATAImages/PIXSELL)
- Balašević je naš Jacques Brel, Vladimir Visocki i Leonard Cohen; kao ambasador dobre volje u sedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku sedeo je pored Kofija Annana zalažući se za gladne na Balkanu i zato je njegova smrt više nego jasna poruka svim zavađenim političarima koji bi trebali da predstavljaju narod svih delova ove bivše i nesretne zemlje - ističe Peca Popović.
A narod te nesretne zemlje oprostio se od Balaševića kao od Johna Kennedyja.
Što je ostalo od te velike duše i od tog bujnog i nepredvidivog talenta? Potpisniku ovih redova javila se jedna mlada studentica iz Novog Sada porukom: "Balašević je pomogao novim, mladim generacijama da izgrade svoj identitet. Usadio nam je u srca ljubav prema ravnici i prema našem Panonskom moru. On se sa svojim govorima, stavovima i stihovima trudio da usijanim balkanskim glavama pokaže da među nama nema razlika. Bio je i ostat će simbol jedinstva i ljubavi." Javili su se i Slovenci iz Maribora, u kojem je Balašević u vrijeme ratova našao utočište: "Naše generacije je obilježila Balaševićeva muzika i poezija, s prefinjenim osjećajem za životne situacije koje smo i sami živjeli. Đorđe Balašević je naš i nakon nestanka zajedničke države, jer 'u našim venama davni sever samuje, i ponekad ne znamo šta mu je, što luduje, od sreće tugu tka, naša prosta duša slovenska.'" Javila se iz Švedske i Kristina Kovač, kći kompozitora i pijanista Kornelija Kovača: "Večeras po stanovima u Kanadi, na Novom Zelandu, u Australiji, Švedskoj, Holandiji, pa i u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i na kraju, Srbiji, plaču moji. Sa Đoletom je otišao možda poslednji duh jedne stare, davne zemlje, spokojne dece koja u njoj odrastaše, snova koje sanjaše, spokojnih nasmejanih ljudi, snežnih zima i letovanja po odmaralištima... Duh zajedništva. Duh ljubavi, pravde, integriteta i snage. Večite borbe protiv zla."
Da, u mnogim nekrolozima spominjala se Jugoslavija i njene vrijednosti, kao davna uspomena. S Balaševićevim tužnim odlaskom stvar je ipak puno dublja od obične jugonostalgije: mnogi su shvatili, mimo političkih stavova i izvan konteksta bivše države, da je s Balaševićevom smrću zapravo nestala ona životvorna radijacija elementarnog čovještva, za čime svi čeznemo i na što nas je on neprestano podsjećao. Ako već treba spomenuti Jugoslaviju, onda se ona poslije Balaševića preselila na nebo: u prostor gdje je bez ikakvih političkih i nacionalnih preduvjeta svatko svakome brat što, nažalost, na zemlji, između Jesenica i Prilepa, nikada nije ostvareno.
- Balašević je bio jedini dobar čovjek među nama i tu je dobrotu makar na trenutak uspio presaditi u naša srca. Mi svi ovdje ustvari smo zli, ali očajnički tražimo tu dobrotu koju nemamo i zato smo ga toliko voljeli jer nam je neprestano slao ljubav, koju mi nikako nismo nalazili. Mi neprestano mrzimo i zato sada toliko plačemo. Ali neće to dugo trajati. I dalje ćemo hodati maleni ispod zvijezda i već za koji dan osjećat ćemo mržnju, dijeliti se na "nas" i "njih", pisat ćemo ogavne stvari na internetu i psovati jedni drugima i rod i porod - kaže spisateljica Vedrana Rudan za Novosti, brutalno iskreno kao i uvijek.
Na Balkanu je ovo lako provjerljivo, ali što da radimo, da se ubijemo ili da s glavom u pijesku čekamo kraj? Francuski pisac Albert Camus bi rekao da odgovor na to pitanje ovisi o djelovanju koje nas obavezuje. "Ostaje gorak osjećaj poraza iza čitave moje mirnodopske i kozmopolitske priče", rekao je krajem 1990-ih Đorđe Balašević. Ali nastavio je dalje. Kako naglašava Vedrana Rudan, "kada smo živjeli u miru, Balašević nam je pjevao o ljubavi, kada smo živjeli u ratu, on nam je pjevao o ljubavi". Bez obzira na njegov osjećaj beznađa i bez obzira na to, kako kaže beogradski vizualni umjetnik Boris Miljković, da li će za deset godina "uopće biti nekoga tko će moći da čuje o stvarima o kojima mi danas pričamo".
Završni čin ove velike i herojske sage o životu Đorđa Balaševića dogodio se u Novom Sadu, na dunavskom keju, gdje je sve i počelo. Sljedeće godine Novi Sad će postati evropski grad kulture, ali u ponedjeljak navečer on je bio jedinstveno mjesto pobratimstva lica u svemiru, kada je pušteno stotine lampiona, kada je na Petrovaradinskoj tvrđavi projiciran Balaševićev lik, kada je Dunavom plovilo na desetine ribarskih čamaca s bakljama i kada je deset hiljada ljudi, s omiljenim Đoletovim ružmarinom u rukama, pjevalo Balaševićeve pjesme. Da li uopće treba nešto reći na kraju? Teško da ćemo tako skoro doživjeti čovjeka toliko velikog srca. Kad odem/ kad me đavo isprati glavnim sokakom/ i kad mesečina zaveje moj trag/ nemoj tugovati jer jednom svakom/ mali nemi slavuj doleti na prag…
