Sporo, gusto i tiho, kao med kad ga je u boci malo i kad se boca pomalo nagne ustranu, gotovo sasvim neprimjetno mimoišla je ovu javnost i našu gluhu kulturu 40. obljetnica smrti velikoga književnika s ovih prostora; književnika, čija su djela zadnjih desetljeća, rukom lektire, poput vještoga kipara oblikovala i naša djetinjstva, ali i poneko od djetinjstava naše djece. Branko Ćopić, ime je književnikovo...
Da, mi sredovječni mamlazi pamtimo ga kao eksces iz škole, sjećamo ga se kao imena pisca čije djelo moramo pročitati do petka, ili ponedjeljka, iza vikenda. Mlađa naša braća i sestre, brusom ili brusilicom vremena unesenog u naše živote, imaju ga i čuvaju negdje blizu u pameti, pa makar kao faktografiju s obligatne školske legitimacije: ili kao usputnu bilješku što je nalijepljena poput sličice u album, odnosno kao tuđim čitanjem ulivenu u kakvo naše krhko znanje iz lektire. Lektira nije samo nešto strašno, i dosadno, iz gorkoga iskustva đaštva: lektira je možda i prva naša stvarna muka iz vremena školske nevinosti... Lektira se spoznaje naknadno. Obično u vrijeme kad nam vlastita djeca dorastu do u stresne tegobe te muke... Pa kad mi, tek kao roditelji, dobrovoljno stanemo čitati bivšu lektiru kao neki oblik neobavezne naknadne družbe s knjigom mimo prvotne usiljene i nametnute uvjetovanosti za dobiti kakav obrazovni bod ili ocjenu unesenu u školski dnevnik.
Mnogi je književnik s ovih naših prostora imao itekako uspjeha u prihvatljivosti i prijemčivosti svojega djela u više vidova izražajnih emanacija, ali je malo onih koji su poput Ćopića svoju slavu doživjeli i koji su bili preneseni od praishodišnjeg teksta do publike kablovima kazališne drame, filma ili, čak, baleta... Prirodnost nalaže, naravno, da vrsni pjesnik, ili makar i solidan pisac, dožive priznanje svojega napisanog djela u vidu objavljene pa od publike prihvaćene knjige, ali da ta ista knjiga, ili makar dio njezin, prometne se iz poglavlja ili djelića do u cjelovečernju sineastsku projekciju ili kazališnu predstavu, e, to je već artistički rezultat kakav su u svoj curriculum vitae upisali baš izdvojenici iz svoje branše ili generacije.
I, baš zato, i ovaj trenutačni podjednako kao i onaj jedan od mogućih portreta Branka Ćopića što izmiče iz postojećih izvorâ dostupnih s i više od kanonska ljenčarska "dva klika", stvorit ćemo ovdje na temelju podataka koji su ili poznati malo pa ništa, ili su antologijskim neznanjem sasvim zakopani u mračnim arhivima slabo dostupnim i struci i istraživačima, a nekmoli zainteresiranim ljubiteljima i inim kulturnjacima čija se uzradovanost manifestira svakim novim i neočekivanim podatkom ili iskustvom.
Stoga ću se ovdje sada pinkicu odalečiti od onoga famoznoga proznog opusa Ćopićevog, kojim je zavazda zabetonirao i ovdašnju književnost u svenacionalni zid kolektivne pismenosti, kao što je trajno u isti mah time ubilježio i vlastito ime u njoj, našoj pismenosti iliti književnosti. Čitali smo njegove knjige pripovijedaka i pjesme koje su bile sročene za nekoć nas djecu i, sada, za djecu našu – i, tim pjesmama, i, toj dječjoj literaturi, teško da je naći premca: svaka čast Ivani Brlić Mažuranić! – ama, za inu neku prigodu neka bude ostavljeno govorenje o knjigama "Doživljaji Nikoletine Bursaća", "Orlovi rano lete", "Ne tuguj bronzana stražo"...
Ratna zbilja, koju je prošao iskustvom vlastite kože kao neposredni borački sudionik u uniformi partizana za Drugoga svjetskog rata, uvelike je oblikovala i umjetničko biće Ćopićevo, što se onda dalje direktno reflektiralo i na literarno djelo njegovo. A toj proždirućoj i destruktivnoj sili dragovoljnog partičipanta skupnoga trpljenja iz prvoga reda i prvoga rova – sili što je nagrizala čovjeka i tjelesno, ali ga je istodobno bila izjedala i duševno – nakon repetirane puške on se bio suprotstavio i u bočici s tintom namočenim perom. Prepoznavši u tim humanističkim intencijama htijenje da javna slika na društvenom štafelaju zaprimi obrise čovjeka i čovječnosti, dalmatinski su kazalištarci zjenicu svojega pogleda bili usmjerili prema stvaralačkoj rezidenciji što ju je u areal izvedbene umjetnosti kanila odaslati i virtualna ekspozicija originalnoga tekstualnog Ćopićevog prateksta.
Tako su još neohlađeni od neposrednih ratnih i riskantnih djelovanja i bogomdanih preživljavanja, gdje su drugarskim suživotom barutnim ognjem očeličili svoje čojstvo i prekalili međuljudsku ćutilnost koja nepoderivim varom sljubljuje šav doživotnog prijateljstva i pobratimstva, i pisac Branko Ćopić i kompozitor Silvije Bombardelli taman po utihnuću puščanom u NOB-u kreirali neobično klasičnu "baletsku poemu": "Grob u žitu". Balet to je stvoren po svim elementima efektnih glazbenih aduta žanra, koji će se održati na repertoaru u nizu premijernih prikazanja. Praizvedba, pak, zbit će se u oslobođenom Splitu, u Narodnom kazalištu, 6. lipnja 1946.
Uzevši Ćopićev predložak, Bombardelli je sam sastavio sinopsis i muziku komponirao u šest slika. Znakovita su imena tog baletnog heksaedra: "Dolazi legija crna", "Na cesti više grada čitavi dan se biju tri bojne i brigada", "Uzmak – humka kraj ceste u hitnji načinjena – pala je jedna žena", "Djevojka Jagoda sniva", "Kraj ceste podgrmečke" i "Dođite, drugovi, slomite grabljive šape dvije". Izvedba je uključivala i naratore Miru Banjanin i Branka Plešu, što je dalo i dodatnoga lirskog safta, naročito stoga što je stihove bio napisao Jure Kaštelan, dok je primabalerina bila solistica splitskoga Narodnoga kazališta Jitka Ivelja. Koreografiju je osmislila Mila Katić, scenografiju izradio naturalizirani Splićanin iz Hamburga slikar Rudolf Bunk, a orkestrom je dirigirao sâm skladatelj Bombardelli. Ovaj je baletni Ćopić bio obnovljen i 24. svibnja 1959., "u čast 67. rođendana Predsjednika FNRJ Josipa Broza-Tita", kad su ga koreografirali Miljenko Štambuk i Nives Zelić, a scenografiju podigla već tada afirmirana naša likovna umjetnica Jagoda Buić-Bonetti. U dvorani Doma brodogradilišta Split 21. veljače 1975. izvest će se i u povodu 25. obljetnice rada baletnog meštra Miljenka Štambuka, koji je veliki trag ostavio i u Beogradu, ponajprije u Pozorištu na Terazijama. I, zadnji put ovo će djelo Splićanima predstaviti dirigent Vjekoslav Šutej, 27. srpnja 1981., također uz Štambukovu suradnju.
Onog istog poratnoga kalendara kad je bio praizveden Bombardellijev balet, samo pola godine kasnije, 20. prosinca 1946. Branko Ćopić dočekat će i svoje dramsko kazališno krštenje. Bit će to premijera predstave "Družina junaka", odnosno "pionirska-zverinja igra u 5 činova", sasvim u stilu s dominantnošću humorističnosti u Ćopićevim komadima, kao i stavljanje djece u središte dramske vrtnje. A i velika ansambl-predstava najavljuje cast-listu ovim riječima: "U ovom komadu govore, bore se, sude, kukuriču, njuškaju, lažu, tuku se, podvaljuju (već kako ko), sljedeća lica"... I ovaj put scenograf je bio Rudolf Bunk, dok je režiju potpisala ruska redateljica s velikim stažem u Dalmaciji – Lidija Mansvjetova.
Tucet godina kasnije i drugi će Ćopićev naslov doživjeti dramatizaciju na otvorenoj kazališnoj pozornici u Splitu: "Doživljaji Nikoletine Bursaća", izvedeni 1. studenog 1958. Bili su to "scenski razgovori u dva dijela" koje je po motivima iz piščevih pripovijedaka, i po istoimenoj knjizi, za teatarsku igru bio prilagodio Minja Dedić, koji je ujedno bio i režiser i scenograf. Scensku muziku skladao je Vinko Lesić, a naslovnog junaka tumačio doajen splitskoga glumišta Teja Tadić.
Ovaj je lik možda i najviše obilježio literarni opus Branka Ćopića, pa ne čudi što je i prije ove kazališne inscenacije doživio i filmsko uprizorenje. Film "Nikoletina Bursać" 1964. godine snimio je redatelj Branko Bauer. Međutim, Ćopićevo ime poput međašnika stoji uklesano u domaćoj nam filmografiji, budući se film "Živjeće ovaj narod" (1947.), koji je režirao Nikola Popović iz Beograda po Ćopićevom scenariju, službeno smatra prvim filmom poslijeratne kinematografije u Hrvatskoj. I "Major Bauk" (1951.), i "Orlovi rano lete" (1966.), i "Hajdučka vremena" (1977.), i "Magareće godine" (1994.), samo su neki od filmova učinjenih po djelima ovoga pisca.
No, uza sav neporecivi uspjeh što ga je na više polja bio požeo ovaj dobri nasmijani dječak što se bio rodio u Hašanima pokraj Bosanske Krupe, 1. siječnja 1915., odlučio je ipak sâm skončati svoj život bacivši se u Dunav s jednog beogradskog mosta. Dneva 26. ožujka 1984. stalo je srce neodraslog dječaka koji je napisao najčudesnije djelo za djecu, koje će nadživjeti sve nas – "Ježevu kućicu":
Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta. Lovom se bavi, često ga vide, s trista kopalja na juriš ide…
