Urednik Gojko Božović, u zvjezdanim trenucima karijere, kaže u jednom intervjuu da za one koji čitaju književnost ima veliku moć, što nije slučaj sa onima koji ne čitaju. Inače je mnogim novinarima kulture, kako obično kažu u uvodu, velika čast i poseban izazov pričati sa Gojkom Božovićem, piscem i glavnim urednikom Arhipelaga, najeminentnije izdavačke kuće u Srbiji.
"U pitanju je intelektualac", kaže se u tim najavama, "kakvog bi svaka kultura poželela, obrazovan, načitan, čovek sa vrlo jasnim stavovima o književnosti, društvu, politici i generalno svetu oko sebe." Arhipelag objavljuje i sabrana djela Danila Kiša. Gojko Božović uređuje i piše predgovore tim djelima. Redovno govori i na Kišovim obljetnicama i rođendanima. Kad je objavljena Kišova prepiska, upravo je Božović podsjetio na sliku pisca čije djelo, kako vrijeme odmiče, postaje sve relevantnije.
Neće se libiti da tom prigodom i reaktualizira to djelo, podsjetivši da "nisu rijetka ni domišljanja što bi Kiš rekao u kojem trenutku naše novije povijesti". Božović i tome pristupa odgovorno, opominjući da "ne znamo što bi Kiš rekao nekim povodom, ali nesumnjivo možemo lako provjeriti u njegovim knjigama što je rekao i napisao".
"Uvek sam", upozorava javnost sklonu raznoraznim konstrukcijama, "mislio da je to bolji put do jednog pisca i njegova dela. A Kišova knjiga 'Iz prepiske' je dragocen dodatak svemu tome što je Kiš rekao i napisao." Neće propustiti priliku ni upozoriti da uspon populizma i obnova autokratskih poredaka "upravo pokazuju koliko je 'Grobnica za Borisa Davidoviča', kao i sve Kiševe knjige, uostalom, književnost za sva vremena".
Šta je urednik Gojko Božović, međutim, imao da kaže o našoj novijoj povijesti – također nema potrebe da se domišlja, tu nema mjesta nikakvim konstrukcijama, jer je izravno o tome ostavio ekspertizu i to je lako provjeriti u/na knjigama koje je uredio ili recenzirao. Na primjer, na koricama knjige intervjua Jovana Janjića "Toholj (o ratu i književnosti)". U pitanju je zbirka intervjua u kojoj Miroslav Toholj, postmodernistički pisac i ministar informisanja u vladi Radovana Karadžića, komentariše ratna zbivanja u devedesetim godinama s lica mjesta, obavijen polumrakom svog kabineta.
Ne zakrivajući mnogo stvari, otpočetka – na primjer – Toholj otkriva da je propaganda propaganda a ne književnost, ma koliko da na nju podsjeća. U časopisu "Javnost" u julu 1993, što je preneseno u ovoj knjizi, Toholj skreće pažnju na "biološko ratovanje fantomske hijene koja grize leševe, mladunčad i nemoćne žrtve", a s tom najvećom strašću Srbi su ubijani tamo gdje su manjina i gdje je gustina stanovništva najveća, što su istovremeno granice vjekovnog tamnog vilajeta. Upravo na tom području, kaže, "Muslimanke su kasapile srpske dječake, starci silovali srpske nevjeste, čitavi zeleni bataljoni napadali su na zaselak od pet-šest srpskih kuća, i sve je to predstavljano kao briljantna muslimanska pobjeda".
Na kabinetskom stolu drži zaplijenjena priručna sredstva za ubijanje Srba: srbosek, maljeve, pendrek, razna eksplozivna sredstva, ampule narkotika, mnoštvo kalibara municije stranog porekla, mali primjerak "Kur'ana", da može kao materijalne dokaze pokazati strancima koji tu dolaze i govore o srpskim logorima: "Vidite li kako su masni od ljudske muke, krvi i suza, ovi tokmaci kojima nam šest vijekova udaraju po lobanji!"
Svi ti zločini i sva ta sredstva biće Toholju dovoljan šlagvort za jednu upitanu sentencu iz godine 1993. kojom će dati prilog retorici genocida, jedan među mnogim književnicima, rekavši: "Narod koji posegne za takvim zločinom moraće biološki da nestane, da izumre u krvi nevinih koju je prolio."
Kada, tri godine kasnije, Toholj kao kanonski pisac bude okupljao ratne misli, pretvarajući ih u živi stroj među koricama, u još jednu bibliografsku jedinicu svoga djela, naći će se tu i jedan mladi kritičar i recenzent, Gojko Božović, koji će napisati da je Toholj pisac "bez kojeg se ne može zamisliti antologija savremene srpske proze", obznanjujući: "Ako se u književnosti može izabrati sve osim dara, ne mogu se birati prilike u kojima će nastajati književnost i u kojima će se naći sam pisac."
"Posljednjih pet godina dešavanja istorije", poentira Božović, "svedoče ne o piščevim političkim ambicijama već o njegovoj volji da sačuva individualna prava koja su se poklopila sa pravima naroda kojima pripada."
Dakle, dok sam pisac ministar razdvaja književnost od propagande, Božović mu pomaže da svoju građansku službu shvati kao književnost, jer Toholj nije tek političar u književnosti i književnik u politici, štaviše, prema riječima Božovićevim: "Po ovim razgovorima može se, kako je govorio i Šklovski, videti na kojim je sve prevojima bivalo srce." Stopivši se kao pojedinac sa svojim narodom, mora da je u ratu odredio samog sebe za vječnost, dok njegovo srce kuca u istom ritmu sa narodnim damarom.
Prateći pomno prstima te prevoje mladi Božović, međutim, ostaje oduševljen Tohovljevim ratnim meditacijama o mitu, borhesovskoj paradigmi, pisanju iznutra, smislu i moći literature, i, možda, pre svega, o opštem stidu jedinke i o stidu kojim se ispisuje književnost – i o ratu koji se nametnuo.
Izučivši kod Toholja na vrijeme te stidne mehanizme, neće biti čudno što će se kasnije ukazati među kulturnim poslenicima u "Bulevaru zvezda", redovnoj rubrici Betona, koji kaže da od studentskih dana Božović postaje deo književnog establišmenta, ubrzo funkcioner Srpskog PEN-a, pridobiva novinare nekih važnih medija, kao što je Politika, otvarajući se za neograničeni uticaj staračkih glasova iz SANU-a.
Nakon toga će se proslaviti misijom Arhipelaga, koji ovih dana doživljava najljepše trenutke, vodeći i nekoliko svijetlih penovskih misija, kao što je objava svih stotinu slavenskih romana. Kako to obično biva, na tom putu Božović nije izgubio sklonost da redovno meditira o moći književnosti koja je u čitavim epohama imala nedvosmislenu socijalnu funkciju.
Neće prestati da upozorava na opasnost masovne kulture, koja je kultura potrošnje a ne kultura kreativnosti. Nasuprot tim, dakle običnim konzumentima – prema Božoviću – stoje ljudi koji čitaju dobre knjige i znaju šta se događa, razumeju okolnosti, uživaju u vrhunskoj mašti i oslobođenom jeziku. Među njima su možda i oni koji reflektiraju o mitu i čitaju Borhesa zagovarajući egzekucije po ministarskim kabinetima.
Ako stara kultura i zastarjele kategorije (književnost, čitanje, visoka pismenost) pomažu i danas, na primjer, Božoviću da, kao Toholjev rekonstruktor, najnormalnije promovira i reproducira i djelo Kišovo, onda možda nisu toliko pogriješili oni koji su – još nakon Holokausta – visoku pismenost poslali dovraga, videći je upletenom u žargon koji je pao kao zavjesa, iza koje su poubijani milioni ljudi i istrijebljeni čitavi narodi.
Stari vrhovi institucija, kao i retorika i umjetnost ubjeđivanja, koje su poslije disciplinovale govor u Jugoslaviji, važnost svih tih pročelnih figura, koje su kao nasljedstvo pale sa oca na sinove, sve te visokopoštovane funkcije, strče sada tek kao mačevi na leđima tih agilnih i umornih don kihota. Ideološki sačuvana i napuhana do pucanja po penovskim eventima, ta humana akcija na nivou književnog jezika zvoni prazninom kao konvencija.
I prefiks "post" u odrednici postjugoslovenski neće više značiti samo vremensko-političku prevaziđenost državnog okvira, nego osobite obrasce potrage za prijelaznim formama od zastarjelih metafora i visokoparne retorike, polaganu tranziciju od žanrova jedne prevaziđene pismenosti i književnosti, u novom postgenocidnom kontekstu, nakon što se još jednom otkrije da je književnost, između ostalog, jedna vrlo agresivna disciplina.
Ako se zadrži stari govor i vjera u književnost, njen humani potencijal, otvoriće se zauvijek prostor vrlo estetskim božovićima da i dalje u raznim prilikama krasnoslove o dobrim knjigama i vrhunskoj mašti i oslobođenom jeziku i slobodi. Kao da između Kiša i Toholja i nema neke razlike.
