Siromaštvo, potlačenost i klasna segregacija velike su teme moderne književnosti u "dugom trajanju" od devetnaestostoljetnog naturalizma do socijalno angažirane lijeve književnosti. Zola, Krleža, Cankar, Brecht, Orwell, Hamsun – dug je popis pisaca koji su u različitim formama i duktusima tematizirali živote nevidljivog roblja na čijem iskorištavanju počiva ideja o ekonomskom rastu i progresu čovječanstva. Ta se književna tradicija danas često zaboravlja pa se čini da su razlike između ekonomski privilegiranih i potlačenih književnom svijetu otkrili tek suvremenici Didier Eribon, Édouard Louis ili Annie Ernaux. A oni su zapravo te razlike samo dobro artikulirali iz svog prezenta.
Premda je riječ o u nas dobro poznatim autorima (Eribon i Louis gostovali su na Subversiveu 2019.), njihove kritike klasnog društva i transgeneracijskog vrtloženja klasnih trauma nemaju ovdašnje književne nastavljače. Obožavatelje da, ali nastavljače ne. Osim nekoliko iznimaka (Tatjane Gromače, Nore Verde, Dine Pešuta), nedostaje autora/ica koji bi u književnosti i filozofiji dubinski – ne trendovski – prikazali klasni sram i bijes i osvijestili položaj subalternih identiteta, npr. rastavljenih žena ili homoseksualaca radničkog porijekla.
U tom kontekstu roman "Zašto ne pišem" Dijane Matković doista je vrijedan čitanja. Iako se izravno referira na Eribona i Louisa, nije riječ o kopiji francuskih originala nastaloj na književnoj periferiji, nego o autentičnom djelu pisanom iz emancipirane optike u kojem se razotkrivaju specifične post/jugoslavenske socijalne stratifikacije, rasizmi malih razlika i podčinjene pozicije koje se generacijski nasljeđuju.
Roman hibridne teksture prati odrastanje djevojke iz obitelji bosanskih doseljenika u Sloveniju, život radnika čefura, siromaštvo i devijacije koje ono perpetuira te borbu za obrazovanje i društveno prihvaćanje. Junakinja, autoričina doppelgängerica, iako rođena u Sloveniji, živi sa stigmom ne-čiste Slovenke s radničkog dna; njezina bastardnost izaziva trajno osjećaj ne-pripadanja ("Tko si uopće ti, koja ne pripadaš nikamo?"), a on se manifestira ne samo tokom odrastanja, u svakodnevnoj oskudici, selidbama i otuđenju od "svojih" koje nosi obrazovanje, nego i kasnije, u nesigurnosti u vlastite sposobnosti: pisanje i važnost osobne priče.
Preplećući ispovjedni i esejistički sociološko-politički diskurs (poput Eribona), autorica uspijeva postići koherentnost djela, dok se ono kvalitetom i zanimljivošću odmiče od plošnih, autofikcijskih žalopojki kakve guše našu književnu scenu. Ona kopa u zamrznute društvene slojeve i razlaže klasnu morfologiju, pokazujući složenost relacija između podčinjenih i privilegiranih, siromaštva i umjetnosti, pa npr. dobro prepoznaje karakter unutarnjih balkanskih migracija i koloniziranih mentaliteta, žudnju radničke djece za priznanjem u "visokoj" kulturi (o čemu pišu Louis i Eribon) i provincijski snobizam ovdašnjih umjetničkih klika.
Klasni sram zbog vlastita porijekla prerasta tu u bijes zbog nejednakosti koju neprekidno obnavljaju neoliberalni imperativi. Iako su sram i bijes moćni pokretači kreacije, njihova artikulacija u književnoj formi i jeziku traži umješnost. Matković odlično prepoznaje da je važno transformirati jezik, odbaciti ortodoksije o lijepom stilu i naći jezik "blizak tvom iskustvu, tvojoj povijesti". A jezik ove knjige je izravan, lišen retoričkih afektacija i gesti zavođenja te pun referenci.
Da, jezik podčinjenih ne mora biti jezik privilegiranih, ali binarizam podčinjeni-privilegirani, koji se u knjizi negdje prenaglašava, nije tako tvrdokoran. Jer, koliko god socijalni status sve predodređuje, pa i književni jezik, i koliko god ukus u umjetnost služi distinkciji klasa (kako piše Bourdieu) i dalje mnogi od nas dijele istu književnu tradiciju: jezike, poetike, očekivanja. Uostalom, na tom (transklasnom) dijeljenju vrijednosti i počiva ukupna književna komunikacija.
