Nagrada Kamov za pjesničku knjigu "Trg, tržnica, nož" dolazi vam točno deset godina nakon debitantske knjige "Era gmazova" za koju ste dobili Gorana za mlade pjesnike. Što se otada promijenilo?
Nakon "Ere gmazova" napisala sam i objavila pet knjiga i u autorskom smislu prošla brojne faze. Prije desetak godina jako sam puno čitala i pisala poeziju, gotovo opsesivno, a danas mi je interes ipak prvenstveno na prozi, koja mi predstavlja veći izazov od poezije. Sklonost prozi osjeća se, uostalom, i u nagrađenoj knjizi "Trg, tržnica, nož", koja je neka vrsta poeme u proznom slogu. S druge strane, u deset godina moj se status na književnoj sceni mijenjao vrlo sporo, pogotovo prvih sedam-osam godina kad sam bila praktički potpuno nevidljiva. Kao mlada autorica živcirala sam se zbog toga, ali sad mi je više-manje svejedno. Mlađoj sebi vjerojatno bih rekla da se opusti i manje vjeruje autoritetima.
U knjizi ste dali hibridni poetsko-prozni prikaz rata 90-ih i tranzicije. Zašto ste se odlučili za tu strukturu?
Znala sam da želim pisati o tržnici, i isprva sam imala općenitu zamisao o nekoj vrsti fragmentarnog romana u kojem bi se radnja događala na jednom mjestu, tj. na tržnici. Brzo sam, međutim, shvatila da nemam dovoljno jaku narativnu liniju za to. Postupno se iskristaliziralo da želim uključiti jači društveno-političko-povijesni komentar, što me nužno vodilo prema nadrealnosti, jer su i naše društveno-političko-povijesne prilike najčešće takve. Također sam željela da knjiga, uz melankoličnu notu koju moje knjige uvijek imaju, ima i pomalo zafrkantski, skoro pa satiričan ton. Sve mi je to nametnulo poeziju kao jedino moguće rješenje. Isprva sam tekst počela pisati u stihu, ali ubrzo sam shvatila da me ta strategija koči u narativnom smislu. Na kraju sam pisala tekstove u proznom slogu, a onda ih prebacivala u stih da provjerim jesam li izgubila specifični ritam koji sam čula u glavi još od prvog odlomka.
Živite i radite u Zadru, a vlastitim izborom držite se dalje od javnosti i društvenih mreža. Što vam ta margina omogućava?
Zapravo živim u Zagrebu već dvije godine, ali je to rijetko tko primijetio. Istina je da je moje nepostojanje na društvenim mrežama dobrovoljno, a nisam baš luda ni za drugim oblicima samopromocije i prodavanja "priče" koje je danas nerijetko nužno da bi autor došao u fokus, no za svoje knjige nikada nisam željela marginalnu poziciju. Više se radilo o tome da dugo nitko nije obraćao pažnju na ono što pišem, a nerijetko sam bila zakinuta i za najosnovniju vidljivost koju dobiju i autori početnici. Uostalom, pišem tip literature koja ne može očekivati bogznakakvu prihvaćenost. Istina je da margina ima i nekih prednosti, ne trošim previše vremena na zamorne intervjue i gostovanja i malotko išta očekuje od mene. S obzirom na to da među književnicima nemam ni bliskih prijatelja ni osobnih veza, nikome ništa ne dugujem i svako priznanje gledam kao maksimalno pošteno. Biti neovisan je velika privilegija.
