S tri dosadašnje pjesničke knjige Martina Vidaić se profilirala kao jedan od najzanimljivijih aktualnih domaćih pjesničkih glasova. Nemam pritom u vidu samo generacijski, ili još neadekvatniji rodni okvir. Prvijenac ‘Era gmazova’ nagrađen je u rukopisu 2011. Goranom za mlade pjesnike, a prošlogodišnji ‘Tamni čovjek Birger’ bio je jedan od finalista nagrade Kamov. Prethodne naslove navodim ne samo jer je riječ o pažnje vrijednim knjigama, već i stoga što s recentnom ‘Mehanikom peluda’ čine interpretativno poticajan značenjski niz, uspostavljajući čvrsta sidrišta za tumačenje pripadajućeg svijeta i teksta. Od životinja, preko ljudi, dolazimo do biljaka; od suštog nagona, preko pokušaja njegove kulturno-civilizacijske nadgradnje do svojevrsne bezinteresne rezignacije, repetitivnog procesa pomirenog s vlastitim automatizmom te vrlo pragmatički i ‘antimetafizički’ definiranom svrsishodnošću. Životinje su k tome gmazovi, oni niski, sljubljeni zemlji i njenoj htonici, čije je često najteže oružje upravo jezik i čiji pad natrag u zemlju najkraće traje. Kad se pojavi čovjek on je taman, zagonetan, o njemu nije moguće mnogo reći. Zatim stupa na snagu iluzija lišeno, cikličko vječno vraćanje istog. Kao neizrečena konstanta iz pozadine proviruje jedino tijelo sa svojom konačnošću (puževa kuća Tijelo), potrošivošću, idejom života kao procesa odricanja od puti, kroničnog ništenja forme (u oblik mi se nastanila prolaznost / i nešto lomljivo i teško). Posvemašnja pasivnost peluda, sama reprodukcija, nastavak nas i vrste kao pasivni princip, ispostavlja se pritom istodobno kao nadilaženje terora tijela, oslobođenje koje ipak ne gleda u smjeru nekakvog eshatona nego, dok stoji, stoji objema nogama čvrsto na zemlji.
Pedesetak uvrštenih pjesama čvrsto je konceptualno organizirano. Tek okvir, prve četiri i zadnja pjesma, nisu izravno pripisane konkretnim govornicima, izmještene u pseudoupravne iskaze fokalizirane kroz četrdesetak likova, u rasponu od Beskućnika i Činovnika koji je popio magnezij, preko Meduze-djevojke i Kućanice, do Manekena s rakom, Maratonke, Inženjerke duša. Ti su likovi, koji se čitatelju obraćaju u Ich-formi, rodno razloženi, uz ipak čvrstu dominaciju govornica. Nakon uvodnih pjesama, kojima se provlači motiv smrti žene, prvi riječ uzima Udovac. Pred kraj knjige, nakon što se taksativno izredaju iskazi, fokalizacijska se perspektiva seli u nešto apstraktnije sfere: svjedoče oči, glavobolja, krevet, čizme. Prije će, međutim, biti u pitanju mimikrična, kaleidoskopska strategija umnožavanja lirskog protagonista, nego romanu svojstvena polifonija. Nad većinom sastavaka bdije čvrst, na početku inauguriran pjesnički glas.
Pjesme su, uz nekoliko iznimaka, strofički organizirane, pri čemu je strofika uglavnom razigrana i nepravilna. U potpunosti izostaje točka, te se ritmička i povremeno semantička organizacija stiha oslanja na druge interpunkcijske elemente, opkoračenja te velika početna slova na mjestima očekivanog ritmičkog udara i/ili nove značenjske cjeline. Unutarstihovnu zvučnu strukturu tvore uglavnom s mjerom izvedene asonancijske i aliteracijske kadence.
Vidaić se trudi završiti snažnim poantama koje pjesme u isti mah prikladno zatvaraju i ostavljaju zavodljivo otvorenima, vraćaju ih na njihov početak u petlji koja nalaže ponovno čitanje. Dobar je primjer izvrstan mikrociklus ‘Pet krvavih makova’. Ondje, u za našu suvremenu produkciju netipično lirskom tonu, kao da odjekuju udaljeni obrisi glasova Ingeborg Bachmann, Cvetajeve ili Anne Sexton, ocrtavajući upečatljivu sliku univerzalnoga, ali često zanijekanog iskustva. Prigovor se eventualno može uputiti tekstualnoj ekonomiji; mjestimice, čini mi se, neki stih ili strofa ne završe gdje bi moguće trebali, preliju se izvan optimalnoga okvira. U svakom slučaju riječ je o iznimnoj knjizi, jeziku koji ostavlja trajne posljedice.
