Kad je svojedobno Hrvoje Hribar pod desničarskim pritiskom bio prisiljen dati ostavku na mjesto ravnatelja HAVC-a, neki su komentatori, vođeni ideološkom pristranošću, prognozirali skori krah hrvatske kinematografije. Pokazalo se, naravno, da je nacionalna kinematografija dovoljno snažna da ne ovisi o sposobnostima jednog čovjeka te je i u posthribarovsko doba održala kontinuitet uspješnosti. Štoviše, pod aktualnim ravnateljem Chrisom Marcichem postigla je više nego ikad prije (ili barem otkako je nezavisne Hrvatske). Nakon silnog uspjeha "Murine" Antonete Alamat Kusijanović, nagrađene u Cannesu Zlatnom kamerom za najbolji dugometražni igrani debi, stigla je i Zlatna palma, najveća svjetska festivalska nagrada kojoj značaj bitno ne umanjuje činjenica da je dobivena za kratki a ne dugi film. Uostalom, dovoljno je reći da je Zlatna palma za "Čovjeka koji nije mogao šutjeti" tek treća za neki film iz kinematografija s prostora bivše Jugoslavije, osvojena gotovo 40 godina nakon kanske pobjede "Oca na službenom putu" i gotovo 30 godina nakon "Undergrounda".
Zanimljivo je pritom da iza oba najveća uspjeha hrvatskog filma od stjecanja državne samostalnosti stoji ista produkcijska kuća – do uspjeha "Murine" gotovo neznani Antitalent aktualnog umjetničkog ravnatelja Pulskog festivala Danijela Peka, kojem je pobjednički film Nebojše Slijepčevića već treći naslov koji je uspio plasirati u Cannes u zadnje četiri godine (prošle je godine to postigao kratkim igranim filmom tinejdžerske tematike "Prava istina priče o šori" mlade Andree Slaviček). Upravo je Pek predložio Slijepčeviću obradu slučaja Tome Buzova, umirovljenog kapetana JNA hrvatskog porijekla koji se jedini suprotstavio zločincima iz paravojnih i vojnih snaga Republike Srpske što su 1993. iz putničkog vlaka odvodili muslimanske civile i poslije ih pogubili, a to suprotstavljanje platio je životom. Tema je itekako odgovarala Slijepčevićevim autorskim interesima: velika većina njegova opusa izravno je društveno-kritički i humanistički angažirana.
Film je izrazito minimalistički postavljen, čak i za standarde kratkog igranog metra. U svega 14 minuta, iz očišta jednog lika, prikazane su tragedija ljudi krive vjere i nacije te tragedija pojedinca kojem su moralne vrijednosti, ili je bolje reći moralni instinkt (što na neki način sugerira i naslov filma), iznad nagona za (osobnim) opstankom. No iznad svega prikazano je suočavanje individualnog svjedoka tragedije, čija je perspektiva u filmu povlaštena, s vlastitim moralnim ograničenjima, suočavanje dobrog čovjeka sa strašnom moralnom slabošću svojstvenom ogromnoj većini ljudi u tzv. graničnim situacijama.
Taj svjedok, u izvedbi Gorana Bogdana, možda i najzahtjevnijoj u njegovom dosadašnjem opusu, u kratkom vremenu i na posve ograničenom prostoru (kupe vlaka i uski prostor između njega i prozora) pokazuje slojevitost reakcije na visokotenzičnu situaciju i postaje dojmljivim karakterom, a u istom vrlo ograničenom vremensko-prostornom kontekstu do slojevitosti doseže i antagonist, srpski vojnik u ekspresivnom i nadasve uvjerljivom tumačenju francuskog glumca Alexisa Manentija. Lik samog Tome Buzova pak nije sentimentaliziran ili heroiziran, u jednom vrlo kratkom trenutku čak biva i "oficirski" osoran, a njegovo herojstvo dolazi spontano, iz jednostavne činjenice da mu individualna priroda ne dopušta odšutjeti nepravdu. Krasi ga vrlo rijetka osobina da ne može prešutjeti istinu i u krajnje nepovoljnoj, štoviše visokorizičnoj situaciji, pa je stoga na neki način na hrabrost osuđen.
"Čovjek koji nije mogao šutjeti" mogao je trajati koju minutu više i dati veći prostor drugim likovima iz kupea vlaka, ali onda možda ne bi bio toliko efektan u izvedbi koncepta "istrgnutog" komadića vremena i prostora u dramatičnom trenutku, kronotopa dekontekstualiziranog i univerzalnog, i iste takve (granične) situacije. Film je to dobro koncipiran, kompetentno realiziran i pametno plasiran, te uvjerljivo svjedoči umjetničku i poslovnu zrelost aktualne domaće kinematografije.
