Zamislimo samo, mi muški, da se zovemo Oliver Dragojević ili Boris Dvornik, Nikola Tesla ili Miroslav Krleža, Vatroslav Lisinski ili Ivan Meštrović; ili, neka se zamisle i žene što bi, na primjer, da im u osobnoj iskaznici piše ime Vesna Parun ili Milena Dravić, Dora Pejačević ili Mira Furlan, Milka Trnina ili Esma Redžepova... E, s takvim problemom duploga imenjaštva susrela su se dva velika Srbina, dijelom za trajanja zajedničkog života, a dijelom i nakon smrti starijega, kad je sva kob prešla na pleća onoga mlađega, srećom, još uvijek živućeg među nama... Obojica su u općem leksikonu ove kulture i sporta upisani pod istim imenom: stariji je redatelj Aleksandar Đorđević, a mlađi košarkaš Aleksandar Đorđević.
Spomenuti mlađi gospodin rođen je 1967. godine i u anale sporta ugravirao se onom fantastičnom tricom s desnoga krila, kad je u zadnjoj sekundi utakmice Partizana protiv Hoventuta, u šokantnoj završnici Kupa europskih prvaka 1992., svojoj momčadi omogućio nevjerojatnu pobjedu. Slično je napravio i kao reprezentativac SR Jugoslavije igrajući protiv Hrvatske na Europskom prvenstvu pet godina kasnije. A stariji gospodin, pokojni režiser Aleksandar Aca Đorđević, rođen je u Subotici 28. srpnja 1924., pa ovaj tekst nastaje baš kao proslava tog zaokruženog jubileja ovoga velikog umjetnika. Ajde, neka bude spomenuto i kako je Arsen Dedić prvi put zapjevao/zaplakao baš u tom datumu, rodivši se na 14. rođendan Ace Đorđevića (1938.). Dogodine će biti 20. obljetnica otkako je preminuo, 27. travnja 2005., a 1. maja pokopan je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
Završivši Pozorišnu akademiju u Beogradu 1952. u klasi profesora Huga Klajna, srpskoga liječnika i redatelja židovskog podrijetla rođenog u Vukovaru, još u istom kalendaru Đorđević će biti angažiran u Narodnom pozorištu u Nišu, gdje će kao kućni režiser ostati stalno zaposlen čitavo naredno desetljeće. Oboružan kazališnim iskustvom vraća se u Beograd, te postaje redateljem na Televiziji Beograd sve do 1990. godine.
Iako je debitirao na filmu, snimivši "Arsenik i stare čipke" (1967.), Aca Đorđević svjetla pozornice na se će privući tek po emitiranju danas kultne serije "Otpisani" (1974.). S tim svojim, ustvari, prvim važnim ostvarenjem, zabetonirao je vlastito mjesto u svekolikoj štokavskoj kinematografiji. Po scenariju Dragana Markovića i Siniše Pavića (nastalom prema istoimenoj Markovićevoj knjizi), Aca Đorđević stvorio je toliko snažnu i kompleksnu, živahnu i dinamičnu akcijsku dramsku seriju s ratnim embrijem u sebi, kakva na ovim prostorima niti je nastala ikada ranije niti će se ponoviti ikada poslije. U njoj se doslovce poklopilo sve: od supersoničnog Marković-Pavićevog scenarija, preko nadzvučne glazbe Milivoja Markovića, do sasvim nenadmašnih glumačkih ostvarenja većine sudionika u podjeli, koji su svojom mladošću i ambicijom, ter htijenjem za dokazivanjem iskakali iz vlastite kože i probijali fiktivni zvučni zid cijeloga projekta. Đorđević je odlično prepoznao potencijale ponajprije Dragana Nikolića i Vojislava Brajovića, koji će još kao mladići postati besmrtni heroji Prle i Tihi uz koje su stasale generacije i roditelja i djece, ali i dječje djece... Miki Manojlović, Vladan Holec i Čedomir Petrović zaokružit će slavni glavni kvintet te juvenilne čeljadi što je još mirisala na studij glume, i, koja je većinu riskantnih scena sama snimila, koristeći se kolegama kaskaderima tek u onim baš ekstremno izazovnim scenama. Sami su to tražili, pa im je Đorđević, eto, to i dao. Aleksandar Berček kao dio njihove generacije, uz gotovo cijelu plejadu starijih kolega od Pavla Vuisića i Rade Markovića do Steve Žigona i Dragomira Gidre Bojanića uz niz ostalih pomalo seniora zanata, činit će krasnu ekipu ove po mnogočemu posebne televizijske tvorevine. Toliko posebne da će već nakon dvije godine uslijediti i nezaobilazni nastavak – "Povratak otpisanih" (1976.).
Serije za široke narodne mase emitirane posredstvom pretplatničkog ekrana s dalekovidnice, postat će specijalnost njihovoga kralja Ace Đorđevića. Televizija Beograd u hiperprodukciji svojih sapuničnih telenovela skoro nikada nije igrala na kartu kvantitete nauštrb kvalitete. Da je tomu tako argumente svakako valja potražiti u destilirano čistoj nakani za proizvodnjom vrijednosno isključivo onakvog materijala, kakav će na svim razinama morati sadržavati u sebi prezentne neporecive estetske valere. Kriteriji su bili takvi da u prvi plan mogu iskočiti samo oni najbolji i najtalentiraniji: od pisaca scenarija, preko režije do konačnih izvođača. Pa je nastao niz vijenaca serijala, počevši od pluskvampopularnog "Vrućeg vetra" (1980.).
Na početku 80-ih godina lanjskoga vijeka, kad su se već pomalo pred kamerama bile ispucale partizanske teme i motivi iz NOB-a, nagovijestio se trend komedija koje bi imale malo preuzeti primat i relaksirati raju po svem prostoru tadašnje Jugoslavije. Taman je umro Josip Broz Tito, kolektivni čemer preplavio je narod i valjalo je nekako što bezbolnije nadomjestiti vakuum što je nastao smrću doživotnog predsjednika i maršala. Žanr komedije trajno je djelotvorno rješenje, pa još ako se serijski ponavlja: onako kako se iz večeri u večer, iz ure u uru – malne u direktnom televizijskom prijenosu – pratio svaki korak blagopočivšega dojakošnjega vladara. A Aca Đorđević kanda će biti prometnut u barjaktara tog soja dramskoga programa.
Spomenuti "Vruć vetar" snimljen je 1979. godine i emitiran one naredne (uvlas isto kao i "Velo misto" Miljenka Smoje i Joakima Marušića), a u orbitu neviđene popularnosti lansirat će glumca Ljubišu Samardžića, pa neka je on i dotad višekratno potvrdio svoju tumačiteljsku klasu na filmskom platnu. Lik iz serije nadjenut će mu nadimak Šurda, koji će ga doživotno pratiti, pa i nakon života... (Šešir identičan onome u Šurde, zatekao sam i na Ljubišinom grobu proljetos u Beogradu!) Bora Todorović bio je sjajni njegov pratilac, "flaster-glumac" u seriji na njegovim putešestvijama kad se iz sela obreo u grad, kod svojte što su ju igrali Miodrag Petrović Čkalja i Radmila Savićević. Također, iz ove će serije ostati u uhu i muzika Vojkana Borisavljevića, odnosno dvije pjesme što ih je otpjevao Oliver Dragojević: "Čovek i brod" i "A sad adio". Ljubiša Samardžić bit će omiljeni Acin suradnik i inače, pa će igrati i u dva manje eksponirana njegova filma: "Kraljevski voz" (1981.) i "Jaguarov skok" (1984.).
Dakako, i serija "Bolji život" (1987.) ostat će važnom referencom u karijeri ovoga režisera, pa makar on (sesiju od prvih 25 epizoda) režirao pod ruku s Mihailom Vukobratovićem i Andrijom Đukićem. Jasno, napisali su je Siniša i Ljiljana Pavić, i, naknadno je poškropljena onom divnom glazbom Vojislava Kostića. Zavrzlame obitelji Popadić, naročito "Gige Moravca" što ga je antologijski utjelovio Marko Nikolić, ide baš u tabernakul svejugoslavenske dramske baštine.
U vremenu bližem nama, Đorđević će snimiti i dvije vrlo gledane serije "Srećni ljudi" i "Porodično blago", također s prstima Siniše i Ljiljane Pavić umiješanim u tom tijestu; međutim, one se neće približiti kultnosti onih što su već sedimentirane u usmenoj predaji mlađih i sjećanju onih starijih.
Tih i nenametljiv, marljiv i radišan, Aca Đorđević paralelno sa serijama radit će i na filmovima. Radijacija uspjeha "Vrućeg vetra" porodit će cjelovečernji film "Avanture Borivoja Šurdilovića" (1980.), a njegov umjetnički ego i taštinu neće zakopati nikakav lažni ponos, nego će bez ikakvih skrupula prihvatiti se rada na nastavku uspješnog posla svojih kolega, kad će stati iza kamere i snimiti filmove "Tesna koža 3" (1988.) i "Balkan ekspres 2" (1989.). Prije toga veliki će interes izazvati film "Hajde da se volimo" (1987.) s Lepom Brenom u naslovnoj ulozi, a u sutonu karijere film "A sad adio" (2000.), učinjen po običaju nakon serije, serije "Porodično blago".
Pa isto, čini mi se da je film "Stići pre svitanja" (1978.) jedan od boljih Acinih ostvaraja: na tragu serije "Otpisani". To je ta faza rada s naponom umjetničkog vigora i visprenosti u mladosti. Velimir Bata Živojinović i Bekim Fehmiu dali su poseban štih cijelome filmu, vrlo pomno režiranom s mnoštvom izraženih detalja i psihologije zatvorskoga iskustva. I, što je najvažnije, budi čudesne aluzije na Don Zigelovo remek-djelo "Bijeg iz Alkatraza" s Klintom Istvudom, godinu dana mlađega kapolavora od ovoga u Đorđevića, što govori u prilog teštimonijanci kako smo mi dobroga konja za filmsku trku vazda imali.
