Adolescence (Netflix)
U ono staro doba s prelaska milenija, dok je internet još idealistično figurirao kao beskonačno vrelo kumuliranog znanja, a ideja se društvenih mreža tek sramežljivo pomaljala na ICQ-u i chat forumima, ljudi su svoja ogorčenja i toksične ideje uglavnom bistrili istresanjem na šanku, pred ograničenom publikom. U međuvremenu se taj forum znatno proširio, opilo nas je sljedbeništvo, a društveni su se procesi posljedično katalizirali i jasno ogolili otužno nasilno ljudsko stanje, koje je zahvatilo čak i djecu. Britanska drama u četiri čina, koju su potaknuti epidemijom mizoginih tinejdžerskih zločina u Britaniji osmislili i napisali Jack Thorne i Stephen Graham, bavi se uzrocima i posljedicama jezivog ubojstva djevojčice za koje je optužen trinaestogodišnjak iz njenog razreda.
U samo četiri jednosatne epizode, s malim ansamblom i u dijaloškoj formi, uspijeva se obuhvatiti i privatno iskustvo obitelji malog zločinca Jamieja Millera (impresivni Owen Cooper) i ono društveno svih instanci sustava, posve zbunjenih i neopremljenih za borbu protiv toksične muškosti koja se nezajažljivo širi manosferom i vrbuje poklonike već od puberteta, najosjetljivijeg formativnog razdoblja, kad smo izloženi vršnjačkom pritisku, nesigurni, i istovremeno se osjećamo nevidljivima i izvrgnutima poruzi okoline. Ovo moderno, digitalno iskustvo adolescenata zastrašujuće je jer, osim generacijskog jaza koji izgleda nepremostiv, zorno prikazuje kako društvo iznevjerava djecu, osobito mlade djevojke koje su potpuno nezaštićene pred navalom muškog bijesa, i ne samo u virtuali.
Kako bi pojačao dojam bjesomučnog društvenog kaosa i unio opipljivu napetost i tjeskobu, redatelj Philip Barantini, već čuven po podvigu režiranja u jednom neprekinutom kadru u suradnji s Grahamom ("Boiling Point"), ponovno pribjegava hiperrealizmu jednoga kadra koji se odvija u stručno koreografiranim sekvencama, u četiri dana kroz period od 13 mjeseci. Svaka nam epizoda osvjetljava jednu perspektivu i pukotine u tkivu slomljenog društva (represivnog sustava, prosvjetnog, socijalnog, roditeljskog), ukazujući na tiho sudioništvo i odgovornost svake instance, s punom sviješću da na seriji nije da rješava društvene patologije, već da na njih ukaže i potakne širu društvenu raspravu.
Toxic Town (Netflix)
Da se od sumorne realnosti čovjek više se ne može sakriti čak ni u Netflixovu produkciju, dokazala je još jedna miniserija Jacka Thornea, temeljena na stvarnom tragičnom slučaju koji je zadesio žitelje Corbyja u engleskoj regiji East Midlands, nekoć prosperitetnom kraju koji je živio od čeličane, sve dok ga prvo nije dokusurio tačerizam zatvaranjem tvornice, a narednih dvadeset godina i njegovi jezivi odjeci. U velikoj koruptivnoj aferi prenamjene zemljišta, grad je pokušao očistiti toksični otpad iz kamenoloma odvozeći ga kroz grad, pa se vremenom proširio zrakom i prodro u ljudski organizam, uslijed čega su se kroz godine učestalo počela rađati djeca s deformacijom udova, a porastao je i broj smrtnosti novorođenčadi.
Sve bi to možda prošlo nezapaženo bez inata samohrane majke (Jodie Whittaker) koja se, umorna od beskrajnih operacija kojima joj je sin podvrgnut, u maniri britanske Erin Brockovich, prvo sama pa onda udružena s ostalim mamama (Aimee Lou Wood, Maggie Mahon), upušta u borbu za pravdu protiv beskrupuloznog sistema koji pokušava zataškati svoju odgovornost. Koruptivni sistem koji ubija i unesrećuje, utjelovljen u liku gradonačelnika (Brendan Coyle), neodoljivo podsjeća na boljku čije su se posljedice u posljednjih šest mjeseci nakon velikih tragedija proširile Balkanom i izazvale studentski ustanak kojem upravo svjedočimo.
The Residence (Netflix)
Na valu velikog uspjeha "Only Murders in the Building", plodna producentica Shonda Rhimes udružila se s Paulom Williamom Daviesom i stvorila zabavan whodunit, također smješten u jednu zgradu – Bijelu kuću. Misterij ubojstva šefa osoblja Bijele kuće (Giancarlo Esposito) raspleće se kroz jednu noć, u kojoj se odvija gala večera za ugledne uzvanike koje zabavlja Kylie Minogue. Rezidencija vrvi gostima i posljedično su svi sumnjivi, od političara do sobarice, ali ništa ne promiče oštrom oku nekonvencionalne detektivke Cordelije Cupp (Uzo Aduba) koju je šef nesposobne metropolitanske policije pozvao u pomoć. Iako se ne trudi zadirati u duboku društvenu kritiku, ova se zabavna i pitka politička satira na zanimljiv način i u brzom ritmu poigrava vremenskim skokovima i izazovima režiranja jednog interijera, kojima su se pozabavili redatelji Liza Johnson i Jaffar Mahmood.
