Za nas ljude sve su smrti teške, a neke su toliko teške da djeluju poput udara malja i psihički slamaju mnoge od nas. Iznenadna smrt glumca Nebojše Glogovca sigurno je pomela njegove najbliže; porodicu, prijatelje i kolege, ali i mnoge koji su još nedavno gledali njegovog fantastičnog ‘Hamleta’, korumpiranog suca u ‘Razbijenom krčagu’, sreskog načelnika u ‘Sumjivom licu’ ili ‘Metamorfoze’. Ili oni koji su gledali taj fantastični film ‘Ustav Republike Hrvatske’ za koji je Glogovac dobio Zlatnu arenu u Puli i u kojem igra šovinistu i homoseksualca u istoj osobi.
Njegova magična privlačnost na sceni i na filmu ležala je u nevjerojatnoj moći transformacije i sugestibilnosti kojom je mogao baš svakog čovjeka prikovati za stolicu i uvjeriti ga da je on te večeri baš takav lik i da se obraća baš njemu. Kako je netko rekao: ‘Iza njegove glume isijavala snaga njegove duše koja je udvostručavala umjetnički dojam i stvarala bliskost sa gledaocem na ličnoj razini.’ Silna je to i bogomdana energija bila. To ne može svatko i tako nešto je samo njemu bilo dano. Drugima su dane druge darovitosti, a Nebojši Glogovcu je bilo moguće da vas začara tim svojim načinom komplicirane jednostavnosti, kako je igrao sve te likove. Uvijek su to bile teške uloge i u kazalištu i na filmu: otac koji mora počiniti ubojstvo da bi spasao sina, dobar čovjek u posljednjem ratu koji se mora odlučiti između ljubavi i patriotizma ili psihopat kojeg razdire njegovo vlastito meko srce. Nebojša Glogovac je zaista bio Hamlet naših dana, koji je sijao buru na sceni, jednako je tako bio neuhvatljiv i u životu, ali njegovo biće bilo je sazdano ipak od isuviše finog materijala koje na kraju nije izdržalo.
Još jučer je Glogovac primao nagradu za najboljeg evropskog glumca u 2017. godini, uz još tridesetak prestižnih domaćih i međunarodnih nagrada koje je već dobio: u zenitu svoje karijere Glogovac nije bio tek sjajan glumac kojega su još čekale velike uloge, već je on objektivno bio toliko superioran da se publika kod svake nove uloge mogla samo zapitati ‘što još bolje može da uradi tako talentiran glumac’. Glogovac je zaista bio glumac neugasiva sjaja, ali njegova karizma nije počivala na fizičkoj markantnosti, patosu ili na boji glasa; on je jednostavno plijenio silinom svog talenta s kojim je mogao odigrati baš sve. Jedan od najboljih glumaca ovih prostora u dobi od 48 godina slomio se u manje od mjesec dana i čitava ta sjajna putanja kao da je na grčevit način izdahnula na vratima vječnosti.
Puno puta je Nebojša Glogovac na otvorenoj sceni bio na pragu vječnosti, a samo jednom, stojeći usred ovacija pred prepunim gledalištem, rekao je gotovo sebi u bradu: ‘Ne želim da me ova popularnost uzme.’ Plakat će za ovim čovjekom njegovo Jugoslovensko dramsko pozorište i sve pozornice na kojima je igrao i sva publika koja je u mraku netremice u njega gledala. Smrt tako izuzetnog čovjeka i omiljenog glumca stavlja nas ponovno pred fatum smrti: zašto tako odjednom i zašto nikad više? U njegovom omiljenom kafeu ‘Krojač’ u Beogradu zanijemili su njegovi drugari s kojima je mogao, kada se u teatru zavjesa spusti, da priča u nedogled o svemu i svačemu. Oni su Nebojšu Glogovca doživljavali kao jednog od njih koji je uspio da na najbolji način bude ono što je volio. Da bude glumac. Kao da čujem glas tih običnih ljudi, ali i mnoštva drugih: tamo gdje sada ideš dragi Glogi, nemoj nas zaboraviti, mi tebe sigurno nećemo.
Od Ubistva s predumišljajem do Ustava RH
Nebojša Glogovac je rođen 1969. godine u Trebinju od oca pravoslavnog svećenika i majke krojačice. Porodica se iz Trebinja preselila u Opovo, a potom u Pančevo. Poslije srednje škole Glogovac je upisao studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a nakon dvije godine i glumu na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti u klasi profesora Vladimira Jevtovića. Glogovac je postao poznat s ulogom u filmu ‘Ubistvo s predumišljajem’ koji govori o posljednjem ratu na području ex-Yu a neke od značajnijih uloga ostvario je u filmovima ‘Bure baruta’, ‘Klopka’, ‘Hadersfild’, ‘Branio sam Mladu Bosnu’, ‘Do koske’, ‘Ustav Republike Hrvatske’ i drugima. Od 1996. godine bio je član Jugoslovenskog dramskog pozorišta gdje je odigrao niz zapaženih uloga i stekao reputaciju jednog od najboljih glumaca ovih prostora. Među domaćim nagradama izdvajaju se Sterijine nagrada na Sterijinom pozorju u Novom Sadu, nagrada Grada Beograda za filmsku umetnost, Nagrada ‘Miloš Žutić’, Statueta ‘David Štrbac’, Nagrada ‘Branka i Mlađa Veselinović’, kao i nagrade ‘Ardalion’, ‘Car Konstantin’, ‘Zoran Radmilović’ i mnoge druge. Nebojša Glogovac je bio oženjen i otac troje djece.
