Snaga dobrog kazališta je u tome što ono jednu te istu rečenicu, u rasponu od pedeset, sto ili dvjesto godina, može hitnuti u gledalište s jednakom uvjerljivošću, svježinom i aktualnošću. Tome je tako jer povijest samo jednog ljudskog života – to je stara mudrost – odgovara historiji svijeta, dok je priroda čovjeka (‘te loše kopije samoga sebe’, kako je govorio Kierkegaard) ista i u starome Rimu kao i u vremenu pametnih telefona. Tako je nedavna premijera predstave ‘Samoubojica’ u kazalištu Kerempuh, prema komadu Nikolaja Erdmana i u režiji slovenskog redatelja Vite Taufera, spojila dva potpuno različita svijeta, igrajući na kartu uvijek istih problema i vječne ljudske nesavršenosti. Erdman je živio u doba sovjetske Rusije, bio je vrlo kritičan prema Staljinu i zbog toga je zaglavio u logoru, a svi njegovi tekstovi, ‘između besmislenog i uzvišenog’, ticali su se devijacija jednog krutog političkog režima, ali i moralnog vrludanja pojedinaca u njemu.
Komad ‘Samoubojica’, napisan 1928. godine, govori o dobrom, običnom čovjeku koji se, ne mogavši izdržati oskudicu života u ranom socijalizmu i činjenicu da ne uspijeva prehraniti obitelj, u jednom trenutku poželi ubiti. Oko njegove namjere sjatit će se mnogi lešinari koji bi od tog samoubojstva htjeli profitirati: kukavni susjedi, preplašeni intelektualci i sitni mešetari svih fela koji bi na tuđoj smrti htjeli i da malo zarade – ukratko, mangupi u našim redovima, kako je govorio pokojni Stipe Šuvar. U SSSR-u je ovaj komad osobno zabranio Josif Visarionovič, a u Jugoslaviji je izvođen uglavnom kao kritika socijalističkih devijacija. U međuvremenu je prošlo gotovo stotinu godina, više se ne živi iza željezne zavjese i u sirotinjskim zajedničkim stanovima, a narod se više ne mora bojati kako da umakne tajnoj policiji ili da se umili partiji na vlasti. Današnji Kerempuhov ‘Samoubojica’ na istu temu – to je malo čudo kazališta – izgleda kao da ga nije pisao isti čovjek. Sadašnji likovi su, doduše, dobili promijenjena, hrvatska prezimena, ali ključni uspjeh predstave ne leži u kritici bivšeg sistema, nego u furioznom rešetanju današnjeg ljudskog ponašanja koje je potpuno isto kao i prije stotinu godina. Preko tih nesretnih i grotesknih karaktera koje svaki dan srećemo u politici, medijima i na stubištu, predstava zapravo govori o hrvatskom društvu i našem vremenu, u kojem se nitko ne osjeća zadovoljnim, ali su svi pomalo pripomogli tragičnoj slici društva u kojem žive. Scenom jurcaju sitni političari, šefovi marketinga i novinarke žute štampe, ogorčeni nacionalisti i mladići obrijanih glava – dakle junaci današnje stvarnosti, u bezglavoj potrazi za nekakvom nakaznom srećom koja im neprestano izmiče iz ruku. U predstavi se snažno naslućuje ‘razočaranje slobodom’ i ‘novim poletom’ pomoću kojeg je stvoreno novo (hrvatsko) društvo, u kojem su umjesto socijalne pravde na scenu isplivali trgovci svime čega se mogu dočepati: idealima (ako ih je uopće bilo) i ljudskom smrću (kad god zatreba). Na kraju svi izgledaju kao očerupani orkestar ogorčenih koji još jedino pokazuju morbidnu energiju da svakoga povuku u grob vlastitog beznađa.
U Kerempuhovom uvježbanom i dinamičnom ansamblu, u kojem se ističu Csilla Barath Bastaić, Vedran Mlikota, Elizabeta Kukić, Luka Petrušić, Matija Šakoronja, Anita Matić Delić, Filip Detelić, Linda Begonja i drugi, glavna zvijezda ipak je ‘samoubojica’ – Borko Perić, koji je tokom posljednjih godina uistinu sazrio kao komičar prvoga ranga. Slika socijalnog raspada, uz histeričnu pomamu egoističnih pojedinaca, koja napadno sliči na Hrvatsku danas, najbitnija je odlika ove predstave, koja je svojom vrijednošću nadživjela i autora i prvobitno vrijeme u kojem je nastala.
