U Kerempuhu ništa novo: nedavna premijerna izvedba ‘Narodnog heroja Ljiljana Vidića’, u režiji Krešimira Dolenčića, modelirana je po starom i isprobanom receptu da se neko tzv. vruće pitanje ironizira do karikature, bez kompliciranja i ulaženja u dubinu, i da se tako publiku dovede do grimase zvane neobuzdani smijeh. Dežurna tema je ovaj puta bila 1941. i uz politički začin koji svi vole, s etiketom ‘ustaše-četnici-partizani’, jelo koje ugodno pecka nepce i ne pada teško na želudac moglo je biti servirano. Zato ne treba posebno pitati kako je tekla predstava: sama priča je prilično bezvezna i govori o nekakvom seoskom zgubidanu koji ne razlikuje ručnu bombu od kokošjeg jajeta i koji – zato što je narodski glup i naivan – postaje heroj antifašističke borbe. U ritmu kakvog vašarskog vergla, pred nama se smjenjuje red junaka NOB-a, red okupatora i njegovih slugu, zagrljenih u kabaretskom tonu veselog pogleda na krvavu povijest koja, mimo skečeva iz ove predstave, u stvarnosti još uvijek traje. Čitava izvedba nalikovala je šarenoj maškaradi u kojoj su i oni koji su tjerali ljude u koncentracione logore i oni koji su se borili protiv mržnje i oni koji su se zalagali za kralja zamišljeni da izgledaju isto: četnici su bradati, partizani su karikaturalno hrabri, a ustaše su paradno ozbiljni.
Tako je Kerempuh po nebrojeni put proizveo neku nazovi satiru koja se, kako je nekada Dražen Vukov Colić pisao o ovom kazalištu, ‘ticala svakoga i nikoga’ i koja ‘nije bila satira mentaliteta društva, već samo faktografija zastranjenja’. Ono na što smo već navikli je ta mlaka juha od stvarnih pitanja koju Kerempuh neprestano priprema, no ono što, naoko, zbunjuje je obrazloženje predstave iz usta njezinih tvoraca. Tako dramaturginja Ana Tonković Dolenčić u programskoj knjižici piše kako je ‘Ljiljan Vidić’ ‘jedina terapija za traume iz prošlosti’, dok bi redatelj Dolenčić ‘od srca želio da ova predstava prestane biti smiješna i potrebna’. Taj raskorak između proklamiranih namjera i oskudnog rezultata govori o ključnoj pukotini koja ovu predstavu čini šupljom i praznom. Potpuno je jasno da ako se u cilju društvene terapije želi ironizirati jedna trauma stara 70 godina, koja je u današnjem obliku proizvela ljude u crnim odorama na Trgu bana Jelačića, kao i beskrajno natezanje o tome koliko je žrtava stradalo u Jasenovcu i jesu li jugoslavenski i hrvatski antifašisti bili totalitarni ili ne, onda ta ironija ne može počinjati i završavati pučkom veselicom nego crnim humorom koji jednako zasmijava koliko i peče. Ako je smijeh za mentalno zdravlje jednog društva zaista potreban i važan, onda on uključuje i određeni stav promišljene superiornosti, kako je o njemu govorio filozof Thomas Hobbes, odnosno svojim prodiranjem u središte stvari on je ‘otvarač smisla’, kako je o humoru u kazalištu pisala teoretičarka Dubravka Crnojević Carić.
Da je ‘Narodni heroj Ljiljan Vidić’ zaista želio dati pravi odgovor na povijest koja nas očito još uvijek tišti, onda je morao biti napravljen tako da nam je od te prošlosti barem malo muka, a ne da publika razdragano izlazi iz kazališta kao da se radi o komediji ‘Poljubi me, Kato’. Put istinske satire počinje pogledom u ogledalo: ako je redatelj Dolenčić 1991. u ‘Danasu’ izjavio kako ‘divlja stoka s istoka nema šanse’, što je tada mislilo na tisuće ljudi, a misli i danas, onda ljekoviti smijeh nastaje kao rezultat bolnog suočavanja sa samim sobom, odnosno svakoga od nas sa svojim demonom, a ne putem jeftinog poigravanja prošlošću i sadašnjošću koje sve naše mržnje ostavlja pod tepihom, do neke nove krvave prilike.
