Svaki put kada neko društvo ili država ima krizu, kada je u ratu, u sukobu i slično, naša pažnja je usmjerena onamo. Rekli bismo, prirodno. Tragedija, gdje god i kad god se dogodi, mobilizira našu empatiju, znatiželju, pažnju i potrebu za solidarnošću. I u ovakav "interakcijski proces" nužno je uključeno kazalište, iako, zbog dugoročnog planiranja programskih politika, to se zna dogoditi kasnije, često čak i onda kada su kriza, ljudska tragedija ili sukob već "zaboravljeni". Međutim, kazalište je obično ipak tu, postaje dio te "dodatne znatiželje", pokušava biti "akter" i dio "trenda".
Kada je Rusija napala Ukrajinu, pažnja europskog kazališta okrenula se Ukrajini, zemlji o kojoj se do tada tako malo znalo. Više nije bio važan nikakav kustoski proces, nikakva potreba za dubljim i sadržajnijim razumijevanjem. Što god je imalo veze s kazalištem i dolazilo iz Ukrajine, vrijedilo je. Ništa loše – rekli bismo. Takva solidarnost, u takvim slučajevima, važna je. Međutim, ne bi li kazalište trebalo održavati tu vrstu znatiželje i kazališne interakcije s društvima, sa zemljama, unatoč krizama, unatoč ratovima? Zašto nas rat treba podsjetiti na postojanje Ukrajine, Sirije, Bosne i Hercegovine, Palestine…? Zašto se s nekim društvom upoznajemo samo za vrijeme krize, kada je to društvo u borbi za opstanak reducirano, lišeno svog normalnog društvenog i kulturnog ciklusa? Dvadeset i pet godina nakon rata, ljudi u Europi još uvijek vide Kosovo kao "onu zemlju rata". Jer to je jedina slika u njihovim glavama i od tada ništa drugo nije prodrlo do njih. Njihova jedina slika Kosova je slika rata.
Kazalište mora imati znatiželju izvan nacionalnih, jezičnih i kulturnih granica. Ali i izvan tog "vanrednog stanja" koje nam diktiraju rat ili kriza. Kazalište bi stalno, prirodno i bez ograničenja trebalo podizati glavu i pokazivati znatiželju prema drugome, jer se tako obogaćuje, postaje ljudskije, inkluzivnije i važnije. I ljudskije postaje i društvo u kojem kazalište djeluje. Prije svega društvo. Kazalište se ne smije svesti na udžbenik geografije, povijesti, koji skenira zemlje i regije… Uprizorenjem turske drame, pozivanjem kazališne trupe iz Uzbekistana i koproduciranjem kazališne predstave s kazališnom trupom iz Sudana mi učimo, komuniciramo i produbljujemo razumijevanje te zemlje, tog društva, mnogo više nego što možemo zamisliti. Ova kazališna, kulturna interakcija pomaže nam da otresemo predrasude i da vidimo drugog, ne više kroz vlastitu zamagljenu dioptriju, nego onakvog kakav on doista jest – i kakvim on sam želi da nam se predstavi.
(S albanskog preveo Qerim Ondozi.)
