Dugovječni zagrebački festival smijeha, službenog naziva ‘Dani satire’ u organizaciji Kazališta Kerempuh, koji je sve ove godine bio uglavnom koncipiran kao smotra lake komike, ove sezone je na značajan način promijenio svoje lice. To svakako treba zahvaliti selektorici Željki Udovičić Pleština, ali i narogušenim društvenim prilikama u kojima je danas teško smijati se na kazališnim daskama kao da se ništa ne događa. Tako su na ovogodišnjim Danima dominirale predstave koje su imale oblik komedija, ali su u svojoj nutrini skrivale prilično mračnu sliku svijeta. Ili, kako je to u najavi napisala selektorica, bile su to predstave ‘nastale u okrutnosti društvenih neprilika, čiji smo smijeh natjerani progutati’. Bilo je izvedbi o kojima smo već pisali i čije mete su bile politički avanturizam ili ispraznost života moderne srednje klase (‘Rodoljupci’ Narodnog pozorišta iz Beograda, ‘Pijani’ Ateljea 212 i ‘Na kraju tjedna’ HNK iz Zagreba), no ovi Dani ostat će upamćeni po ingenioznim slovenskim redateljima i mađarskoj predstavi ‘Naše tajne’ Bele Pintera. Ova potonja govori o sijaset ljudskih slabosti koje su sklupčane u dnevnim sobama prosječnih porodica, bez obzira radi li se o nevjeri, alkoholizmu ili pedofiliji, no u ovom slučaju sve se zbiva u pejzažu komunističke Mađarske kada tajna policija vješto manipulira našim tajnama stvarajući bijedne doušnike za vlastite rabote. Ingeniozno kod Bele Pintera je što on o teškim problemima govori zamatajući ih u celofan dobroćudnih narodnih običaja, trenutaka jednostavne sreće ili prostodušnih muzikanata, dobivajući tako još ubojitiju kombinaciju naoko bezazlene svakodnevice koja krije bodeže u njedrima. Klimaks Pinterove anti-komedije zbiva se na kraju: radnja je prebačena u današnje vrijeme u trenutku kada uglednici primaju nekakvu pompoznu nagradu ‘mađarskog samopoštovanja’ a na pozornicu izlaze svi oni doušnici i njihovi poslodavci od nekada. S obzirom na to da nam je ovakav politički pejzaž dobro poznat i kada se radi o tajnoj policiji i kada je riječ o nacionalnom busanju u prsa, onda samo možemo biti ljubomorni što neko od naših komičkih kazališta nije u stanju investirati toliko vlastite slobode da napravi ovako društveno ubojitu predstavu. Primjeri izvedbi ‘Kralj Ubu’ redatelja Jerneja Lorencija te ‘Demokracija’ Matjaža Zupančiča, obje u produkciji ljubljanske Drame, koje su gostovale na ovim Danima, govori upravo o toj neobuzdanoj slobodi slovenskog teatra koju ovi autori troše nemilice. Predstava ‘Kralj Ubu’ posveta je ponajprije umjetničkoj fantaziji kojoj nema kraja i političkoj drskosti koja se ne obazire na političare, javno mnijenje i društveni trenutak. Priča o jednom kralju koji obilno jede i puno ubija pretvorila se u gotovo anarhoidnoj interpretaciji redatelja i glumaca u veselo ruganje današnjem slovenskom nacionalizmu, opsjednutosti nogometom, evroviziji i svijetu modernih ispraznosti. Predstava ‘Demokracija’ prema tekstu Josifa Brodskog na krajnje ironičan način govori o političarima koji biračima bacaju zavodljivu kost demokracije, spretno mešetareći njihovim narodnim oduševljenjem. Trebalo bi još spomenuti i predstavu ‘Nad grobom glupe Europe’ (prema noveli ‘Hrvatska rapsodija’ Miroslava Krleže) u izvedbi HNK iz Rijeke i u režiji Sebastiana Horvata, koja govori o tome kako će se Evropa raspasti u jadu i čemeru zbog licemjernosti njezinih vlastitih građana, no za ovu izvedbu se mora reći da je malčice pretjerala u obilju scenskih znakova. Sve u svemu, 40. Dani satire nadmašili su sve ostale godinama unazad, prvenstveno zbog političke hrabrosti gostujućih predstava, što bi mogla biti poticajna poruka i domaćim teatrima.