Još prije šest godina za klevetu vas je tužio bivši sisački HDZ-ov gradonačelnik Dinko Pintarić. Zašto?
Uvodni dio optužnice glasi: ‘Okrivljeni je dana 11. 2. 2011. godine na svojem Facebook profilu na članak ‘Pozivamo Vas u Gradski muzej Sisak, u utorak 15. veljače u 19 sati na zatvaranje izložbe Damira Šimića ‘Zaboravljena ljepota’, uz glazbeno druženje na temu Istinolikost kao ideal klasične ljepote’, objavio sljedeći komentar: ‘Što se tiče Galerije Striegl, Pintarić ju je prodao austrijskoj banci za deset milijuna kuna i ta lova namijenjena za preuređenje drugog prostora u galeriju, ta lova je nestala!!!’ Sud me proglasio krivim za klevetu, ali meni ipak nije jasno za što sam zapravo optužen. Sporni tekst te izjave nisam mogao pronaći na svome profilu, pa sam izjavio da se ne sjećam da sam ga napisao, te da je Photoshopom ili nekim sličnim programom moguće falsificirati dio mog profila i pokazati ga kao relevantnog za podizanje optužbe. Dakle, s jedne strane sam se branio poricanjem nečega što uistinu ne postoji na mojem profilu, a s druge strane sam od Grada ishodio kopiju kupoprodajnog ugovora na kojem je Pintarićev potpis, ali nisam uspio dobiti odgovor na pitanje gdje je novac. Pintarićevi svjedoci, koji su tvrdili da su tekst vidjeli na mom profilu, izjavili su da im je on šef i da im može dati otkaz ako to želi.
No sada je presuda poništena?
Sudski informatički vještak nije pronašao sporni tekst i potvrdio je da ga je moguće falsificirati. Zakon po kojem je kažnjivo čak i istinitim izjavama štetiti ugledu određene osobe donesen je nekoliko godina kasnije i ne može se retrogradno primjenjivati. Županijski sud je presudu poništio te se suđenje ponavlja. Iz obrazloženja Županijskog suda: ‘Prvostupanjski sud je proizvoljno donio zaključak da se ipak ne radi o korištenju navedene tehnike, a taj zaključak se ne temelji na nalazu i mišljenju vještaka informatičke struke’. Pametnome dosta!
Tražili ste račune od prodaje sisačke galerije Striegl?
Račune je još 2011. godine tražila tadašnja gradska vijećnica, a današnja gradonačelnica Kristina Ikić Baniček te novinari zainteresirani za slučaj. Tadašnji gradonačelnik Pintarić je obećao da će račune dati na uvid javnosti, međutim, nikad ih nije objavio. To pitanje sam postavio i tokom suđenja, na što je njegov odvjetnik rekao da Grad nije dužan objavljivati račune.
Gdje je onda ‘nestao’ novac?
Zbog nevaljalih projektnih papira za adaptaciju povijesne građevine bivšeg kina ‘Sloboda’, obnovi se nije pristupilo i novac je raspoređen u razne gradske urede. No ta tvrdnja nikada nije dokazana računima. Meni kao poreznom obvezniku koji sve to plaća i dalje nije jasno što se dogodilo s novcem.
Tim povodom na Općinskom sudu u Sisku izveli ste performans?
Samu mogućnost ludičke manipulacije pisanim i ostalim sadržajima na društvenim mrežama dao sam si za pravo legitimizirati kao performativni čin. Naime, tako sam odlučio i ako se itko osjeća pozvanim osporiti to, neka se slobodno uključi u ‘igru’. Protuteža su mi razne nevjerojatne presude i događanja kojima svakodnevno svjedočimo preko medija, a uključuju najveće hrvatske političke i ostale ‘uglednike’. Činjenica da je u društvu, u kojem navodno nema ozakonjenog verbalnog delikta, kažnjivo reći nešto što nije kleveta već dokazana konstatacija, poništava tezu o demokratičnosti i slobodnom društvu.
Što ste njime pokazali?
Osobno me zanima na što se troši moj novac i zašto se na meni zakon primjenjuje u svojim najrafiniranijim oblicima, a na ‘uglednicima’ ne. Svojim umjetničkim statusom dozvoljavam si i ovaj reality ready made čin proglasiti performansom, a stručnjacima dajem na volju da se bave dokazivanjem je li moj čin performans ili nekakva druga vrsta hakiranja, odnosno egzibicionizma. Mene ne zanima što je on ni koliko je legitiman i kvalitetan. Kao čovjek i umjetnik tražim da se zakon ravnopravno primjenjuje na mene, gradonačelnika i sve ostale. Kad bi svi ljudi na svijetu…
Kako se borite kroz svoju umjetnost?
Već nekoliko godina radim na projektu ‘Mogućnosti otpora’ koji, kroz razne izložbe i performanse, tematizira moje medijske istupe kao umjetničke činove. Medije koristim tako da naknadno arhiviram i izlažem javno objavljene sadržaje, odnosno pretvaram ih u izložbe, akcije i performanse. Okosnica tih radova je moja borba za određena prava, a za koja smatram da su ugrožena. Na primjer, moje pravo da smatram kako sisačke skulpture trebaju biti dio relevantne gradske kulturne baštine uzrok je nastanka projekta ‘Nevidljivi Sisak’ iz kojeg se razvio navedeni projekt, kao i ‘Festival Željezara’. Tu je i noviji projekt ‘Aktivna memorija’ i tako dalje. Prevare raznih vrsta vlasti, i to ne samo one bivše sisačke, jedna su od mojih omiljenih tema.
Što pripremate za ‘Festival Željezara’ koji će se održati ovog proljeća?
Kao i prošle godine, festival će se održavati tokom dužeg vremenskog perioda, a odvijat će se na području cijelog Siska, a ne samo na strogo markiranim dijelovima. Program će činiti pojedini pozvani, dakle planski predviđeni umjetnici i aktivisti, odnosno grupe njih, ali i neki koji će se, unutar planiranog programa, uključiti u festival te tako uvjetno spontano (su)kreirati sadržaje, prostore i vrijeme njihove realizacije. Za sada ne bih puno otkrivao, još uvijek sam u fazi traženja i prikupljanja produkcijskih sredstava te se nadam da će se ostvariti barem dio mojih zamisli. Prošle godine smo planirali povezivanje s timom Evropske prijestolnice kulture iz Rijeke, ali zbog iznenadne teške bolesti jednog od protagonista zamišljene tribine, ona nikada nije realizirana. Nadam se da će dotični biti zdrav i u punoj snazi pa da planiramo realiziramo ove godine.
