Posljedice potresa i rata imaju brojne sličnosti, a jedna od njih je da uništavaju domove i trajno gase život na određenom području. Zato je svaka i najmanja gesta važna da bi se sačuvala ta iskra života i normalnosti, sada kada je malo toga na potresom uzdrmanoj Baniji uopće normalno. Jednu od takvih lijepih akcija napravila je Sara Kolar, učenica četvrtog razreda Glazbene škole Frana Lhotke. Djevojčica je sjela ispred u potresu uništene zgrade, prigrlila svoje violončelo i zasvirala, poručujući: "Ne želim da glazba utihne." Prizor djevojčice s violončelom u Sisku sličan je onom iz opkoljenog Sarajeva 1992. – u ruševinama Gradske vijećnice sarajevski čelist tada je zasvirao Albinonijev "Adagio".
Sisačka violončelistica i državna prvakinja pozvala je nakon svog koncerta ljude da doniraju kako bi se zgrada glazbene škole, bivše sisačke sinagoge, koja je dobila crvenu naljepnicu, nekako obnovila. Kulturni radnici i radnice dobro znaju da od države odavno dobivaju tek mrvice dovoljne za preživljavanje i održavanje, a ništa za proizvodnju novih sadržaja. Stoga su odmah pokrenuli inicijativu da se počne s prikupljanjem sredstava za obnovu objekta. Glazbena škola trenutno je smještena u prostorijama Rafinerijskog doma koji im je ustupila INA Rafinerija nafte Sisak.
- Ljudi su još uvijek prestrašeni, umorni, bezvoljni. Iako mali grad i često trivijaliziran u hrvatskoj javnosti, Sisak je prije potresa, pa i tijekom pandemije, imao jaku kulturnu scenu. Nažalost, u 2020. zauvijek su nas napustili Marijan Crtalić i Damir Kukuruzović. Njihov gubitak tragičan je za kulturu i umjetnost ovog kraja. Kulturni radnici Banije već dugo na razne načine uspijevaju održavati programe unatoč dugogodišnjem zanemarivanju ovog dijela Hrvatske. Ali kulturni život je postojao, zahvaljujući institucijama i pojedincima koji svojom ljubavlju prema gradu i umjetnosti neumorno rade na kulturnom sadržaju u gradu i cijelom kraju, unatoč svim organizacijskim ili financijskim preprekama. Siščani su vrlo otporni i žilavi, često su se susretali s raznim nedaćama, ali kulturni sadržaj uvijek je našao put do publike. Vjerujemo da će tako biti i ovaj put - kaže Iva Mihelić, profesorica solo pjevanja u Glazbenoj školi Frana Lhotke.
Pored Glazbene škole i koncertne dvorane, oštećeni su brojni objekti važni za kulturni život grada, poput prostorija Siscia Jazz Cluba, Doma kulture Kristalna kocka vedrine, zgrade Matice hrvatske, Gradskog muzej Sisak i Gradske galerije Striegl koja djeluje u Holandskoj kući. Upravo se ta galerija zadnjih nekoliko godina može pohvaliti kvalitetom programa i uvjetima rada boljim i od onih u sličnim galerijama u puno većim i bogatijim gradovima. Za sve to su zaslužni energija ravnateljice Alme Trauber i entuzijazam njezinog tima, no to je zaustavio nedavni potres. Galerija Striegl, smještena na prvom katu Holandske kuće, objekta koji je adaptiran i otvoren za javnost pred skoro godinu dana, sada je zatvorena jer se u potresu susjedni objekt urušio na krovište i teško ga oštetio, dok su unutar zgrade oštećeni zidovi i podovi.
Alma Trauber (FOTO Nikola Čutuk/PIXSELL)
- Tijekom ova dva tjedna intenzivno smo promišljali u kojem smjeru ići što se tiče svih naših programskih aktivnosti, ali smo paralelno sanirali štetu u svojim domovima, pomagali na terenu. Razmišljamo u smjeru dugoročnijeg i konstruktivnijeg djelovanja, kako možemo pomoći svojim djelovanjem da grad zadrži ljude i da se ne potpiruju predviđanja kako će Sisak postupno izgubiti svoje stanovnike. Ovo treba biti još jedan dodatni poticaj i razlog za preispitivanje svega što smo i kako smo do sada radili i napravili - govori Alma Trauber koja najavljuje daljnje online programe, dovršetak tri publikacije i niz intervencija u javnom prostoru.
U potresu je teško nastradao i Kino klub Sisak koji nije previše oklijevao, već je samostalno pokrenuo humanitarnu akciju koja za cilj ima prikupiti sredstva za sanaciju zgrade u kojoj je klub smješten, ali i pomoć za obnovu domova nekih od njegovih članova koji se trenutno sastaju u jednom privatnom stanu nazvanom, logično, "stožer". Tu se koordinira i rad na filmu koji će se baviti posljedicama potresa.
Sada treba zdravi, holistički, propulzivan i zdravorazumski pristup u saniranju štete i otvaranje novih poglavlja u životu gradova na ovim prostorima – kaže Alma Trauber
- U samo nekoliko trenutaka izgubili smo prostor, arhivu i opremu. Ipak se nismo obeshrabrili, već nas je to potaknulo da opet pokrenemo nešto značajno. U planu imamo još veće projekte, no prostori u Sisku u lošem su stanju. Stoga smo zabrinuti jer za sve što radimo osim volje i želje trebamo i prostor i opremu i sredstva. Gradili smo nešto sedam godina, a sada je gotovo sve izgubljeno. Ako ljudi prepoznaju naš rad, trud i energiju koju smo uložili u Kino klub Sisak i sve naše projekte, trebao bi nam se omogućiti i donekle normalan rad. Kino klub Sisak je u tih sedam godina proveo više od sedamdeset projekata na nacionalnoj razini i dva europska projekta. Kroz klub je u zadnjih sedam godina prošlo više od petsto osnovnoškolaca kroz edukacije, više od tri stotine srednjoškolaca i više od dvjesto volontera koji su s nama radili na drugim projektima. Imamo nadu u njegovu obnovu upravo zbog svega što pružamo zajednici - objašnjava nam Matija Holjevac, predsjednik Kino kluba Sisak.
Naši sugovornici na Baniji već tjednima odgovaraju na upite novinara. Kraj u koji nakon zadnjeg rata gotovo nitko nije zalazio odjedanput je stalno u fokusu hrvatskih medija i javnosti. I dok tlo svakodnevno podrhtava, nižu se teze o tome kako života na Baniji više neće biti i kako je potres bio zadnji čavao u lijes u koji će se na kraju pospremiti i ono malo života što ga je na ovom prostoru bilo. S tom ocjenom slaže se i nagrađivana pjesnikinja Monika Herceg koja smatra da je potres samo razgolitio sve stvari koje su do sada bile nevidljive.
- Ljudi koji žive u nedostojanstvenim uvjetima života, obitelji s velikim brojem djece koje su živjele u straćarama jedva pogodnim za život, ljudi bez struje. Taj zaborav i umiranje Banije su bili tako dugi da je ovo što se dogodilo ili finale tog kraja ili se može iznaći snaga za novi početak, revitalizaciju, ali to bi značilo da bi trebale postojati i vizija i strukturirana pomoć na brojnim razinama tom kraju u narednom dugom periodu. Ista je stvar s kulturom. Možda je, uz pametne strategije, ovo trenutak kada se kultura može vratiti tim ljudima. Kultura ih neće nahraniti, niti će im sagraditi domove, ali to je mjesto koje može vratiti neku nadu ili barem u nama izgraditi kapacitete da se lakše nosimo sa svime. To nikada ne treba zanemariti, niti treba podcjenjivati potencijalnu publiku, a ni kulturne sadržaje - smatra Monika Herceg.
U okružju u kojem je ratno nasljeđe teško, a ekonomska deprivacija golema, bavljenje kulturom nije bilo lako. Za nedostatak kulturnih sadržaja, smatraju naši sugovornici, nisu krive isključivo centralizirane institucije, već i lokalne vlasti koje su trebale poduzeti određene korake kako bi kulturni život ušao prije svega u Petrinju i Glinu.
- Znam mnogo priča gdje se htjela dovesti kultura u te gradove, ali se došlo pred zid zbog isplate honorara sudionicima za koje nije bilo volje ili antagonizma prema suradnji i tome da se nešto uopće događa. Nije vjerojatno potrebno ni spominjati kako i osobe koje su zaposlene u kulturnim institucijama često nemaju nikakve veze ili znanja o kulturi. Nerijetko se i podcjenjivalo stanovništvo, smatralo se da ono kulturu ne treba i ne može konzumirati - dodaje Monika Herceg.
Monika Herceg (FOTO Marko Lukunić/PIXSELL)
Banija je uvijek bila na rubu, i geografski i politički. Geografski na rubu Panonske nizine, politički na rubu Austro-Ugarske Monarhije. Na rubu je i danas, iako se nalazi tek pedesetak kilometara od glavnog grada – Zagreba. Banijska naselja i gradovi povijesno i kulturno određena su kao rubna, a desetljećima su imala jedino vojnu svrhu. Upravo na toj ostavštini temelji se baštinska tradicijska kultura u Petrinji, uz manja odstupanja koja su bila popraćena masovnom industrijalizacijom u sedamdesetima i osamdesetima, kada su ovdje bile organizirane prve filmske revije s najnovijim svjetskim filmovima u Jugoslaviji.
Kristina Andlar, profesorica sociologije i filozofije te knjižničarka u Srednjoj školi Petrinja, koja je također dobila crvenu naljepnicu, smatra da su alternativa ili suvremenost, avangardnost ili kulturna progresivnost u petrinjskim kulturnim krugovima ostajali na margini, ali da je kapaciteta za kulturu kod mladih uvijek bilo, što pokazuju i svi projekti na kojima je i sama s njima radila.
- Srednja škola Petrinja i Udruga mladih IKS su bile jedini kulturni otoci i platforme koje su ohrabrivale mlade da traže više, iako su uglavnom svoja kulturna ispunjenja morali tražiti sami. Mladi su htjeli vjerovati da je njihov grad – grad velikih ljudi i još većih djela. Danas, s prisilnim odmakom, možemo vidjeti kako su mladi unatoč svemu stvarali svoj urbani princip, kako su iskreno i s uzbuđenjem vjerovali i htjeli postati dijelom nečeg većeg od malih ljudi u malom gradu. Poslijeratna Petrinja je zaboravila svoju suvremenu kulturu razvijati na postojećim Hegedušićevim, Kučerinim, Kožarićevim, Severovim i inim temeljima, jer je i to moglo postati dijelom tradicionalne kulture, ako je već tradicija jedini okvir za prepoznavanje kolektivne kulture malog grada. Upravo bi revitalizacija kulture svoje polazište mogla imati u toj impozantnoj kulturnoj ostavštini, šireći kvotu iskakanja iz dosadašnjih okvira i otvarajući prostor novog načina razmišljanja, odnosno predati je mladima i njihovoj interpretaciji - kaže Kristina Andlar koja smatra da treba vjerovati entuzijazmu mladih.
A izvan sustava, urbana kulturna scena je svojevremeno, pogotovo u Sisku, bila izuzetno jaka. Nizali su se tu bendovi, glazbenici, umjetnici, dizajneri i producenti elektronske glazbe. Dok je Zagreb tonuo u poslijeratni mrak, ovdje su sadržaji jednostavno bujali. Obično tako i biva da u teškim uvjetima stasaju najveći genijalci. Jedan od takvih afirmativnih i dobrih primjera je priča o sada već bivšem bendu Bambi Molesters koji je ostvario međunarodni uspjeh rijetko viđen na ovim prostorima. Nekadašnja frontmenica benda Lada Furlan Zaborac smatra da se je ovaj potres, osim što je uništio ljudske živote, planove i materijalna dobra, stvari vratio na početnu točku u kojoj postoje sve nedoumice na mentalnoj, psihološkoj, kreativnoj i emocionalnoj razini koju ovakva katastrofa uzrokuje.
Zamišljam potpuni preokret u konceptu života tih gradova, odmak od zastarjelih i tromih ideja hijerarhije prostora, snobovske centralizacije moći i aparata državnog sustava – govori Lada Furlan Zaborac
- Idealna slika koju za budućnost zamišljam je potpuni preokret u konceptu života tih gradova, potpuni preokret u ideji načina života na tom širem području i odmak od zastarjelih i tromih ideja hijerarhije prostora, snobovske centralizacije moći i aparata državnog sustava. Ovu trenutno tragičnu situaciju vidim i kao mogućnost kreativnog stvaranja, od prostorno arhitektonskih ideja do svih vrsta umjetnosti, ali i svakodnevnog života. Kao početak nečega izuzetnog i uzbudljivog. U užem smislu mogu govoriti samo o Sisku jer u njemu živim i radim – napominjem da se radi o gradu čiju ogromnu energiju i potencijal ne definira zacementirana medijska slika koja mu se nepravedno nameće - ističe Lada Furlan Zaborac, koja danas djeluje u novom bendu LHD i radi kao profesorica engleskog u Sisačkoj gimnaziji i kao književna prevoditeljica.
Sisak je kao županijski centar u prednosti, ali i zvan onoga što se trenutno podrazumijeva pod prostorom Banije. I dok je veoma malo mjesta koja uspijevaju producirati nove sadržaje, poput petrinjske Galerije Krsto Hegedušić ili predstava za djecu koje su organizirane na terenu, postavlja se pitanje koje bi to konkretne korake trebalo poduzeti u narednom periodu.
- Ono što me brine u ovoj situaciji jest ogroman medijski interes za ove prostore i to uslijed prirodne katastrofe, a mikrorazmjeri nekih drugih katastrofa na ovim se prostorima odvijaju kroz zaista dug period. Mislim da je to sve populistički i u svrhu održavanja i zauzimanja medijskog prostora. Ne možete ni zamisliti koliko je teško zainteresirati medije da dođu ovdje i poprate neko događanje iz područja kulture. Održivost kulture na ovim prostorima je ugrožena već duže vrijeme, ne samo uslijed ovog potresa, već je posljedica stvaranja centara moći u kojima se akumulira i usmjerava sve što se smatra relevantnim, a upravo se u tim centrima i zadržava najveća količina sredstava za produkciju i stvaranje novih sadržaja - kaže kustosica Alma Trauber.
Kao jedan od primjer navodi kasnobaroknu i klasicističku arhitekturu u centru Petrinju na kojoj su već preko dva desetljeća vidljivi tragovi rata. Upravo te kuće određivale su identitet tog grada, a određuju ga i danas, jer su te zgrade najviše stradale u potresu. Primjer je to kojim se pokazuje kako je zapravo čudno da je ovaj prostor uspio preživjeti uz minimalne investicije i bez ikakve urbane i arhitektonske regeneracije.
- Na ovom prostoru se životi i sektori usko isprepliću, tako da je teško govoriti o jasnim distinkcijama i razmjerima koliko je pogođena radnica ili radnik u kulturi u odnosu na bilo koju drugu radnicu ili radnika. Ovdje je sve pogođeno i sada treba zdravi, holistički, propulzivan i zdravorazumski pristup u saniranju štete i otvaranje novih poglavlja u životu gradova na ovim prostorima - dodaje Alma Trauber, zapravo ističući ono što je danas evidentno svima: da bez ekonomske revitalizacije nema revitalizacije života.
Sarajevski čelist Vedran Smajlović, prema kojem je kanadski pisac Steven Galloway napisao bestseler, preživio je rat u opkoljenom Sarajevu, ali je napustio rodnu Bosnu i Hercegovinu i danas živi u Sjevernoj Irskoj. Nakon rata, tranzicija, pljačka i minimalna obnova društva naveli su mnoge da nastave odlaziti. Naša sisačka violončelistica i državna prvakinja možda još ima priliku ostati u Sisku, ali za to su potrebni transparentna obnova, ekonomska revitalizacija i potpuna promjena pristupa. U protivnom, nju i brojne druge talentirane ljude tražit ćemo po koncertnim dvoranama daleke Kanade.
