Osamdeset je godina od Prvoga kongresa kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom, koji se održao od 25. do 27. lipnja 1944. godine kao najznačajnija multimedijalna manifestacija i dokaz visoke intelektualne kulture članova antifašističkog otpora u Hrvatskoj u okvirima čitave Europe.
Kao što je poznato, Kongres u Topuskom bio je ambiciozno pripreman nakon prosinca 1943. kada je na Hvaru održana Konferencija kulturnih radnika Dalmacije. Za organizaciju je bio zadužen Propagandni odjel ZAVNOH-a, koji je preciznije upute delegirao niže rangiranim narodnooslobodilačkim odborima, a predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor uputio je apel "svim javnim i kulturnim radnicima na oslobođenom području" da se upute u taj gradić, nekadašnje lječilište čije su prostorije odlično poslužile u umjetničko-izvedbene svrhe.
Izložba dokumentira i izradu freske što se prostirala zidom kongresne dvorane lječilišta u Topuskom, prikazujući "razvoj NOB-a do vizije budućeg Novog Zagreba", uz anegdotu o kravljem siru što su ga umjetnici, u to vrijeme krajnje oskudice, koristili za miješanje boja
U rasteru službene historiografije iz socijalizma, a onda i od 1990-ih naovamo, taj je događaj bio sistemski bagateliziran iz različitih političkih razloga, uglavnom zbog političkih biografija njegovih istaknutih protagonista.
Da je jedan od začetnika Kongresa u Topuskom bio Andrija Hebrang, a jedan od važnih sudionika Alfred Pal, čije robovanje na Golom otoku nije bilo oportuno naglašavati u socijalističkom društvu, rijetko se navodi. Prije par godina za ovaj je tjednik, recimo, o manje poznatim detaljima Kongresa iz Topuskog, poput ovoga, govorila Vlatka Filipčić Maligec, koja je uz Dragu Roksandića suautorica knjige "Kultura hrvatskog antifašizma; Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske (Topusko, 25-27. lipnja 1944.)" u izdanju Zagrebačke naklade iz 2016. godine.
Da je Stipe Šuvar bio najgorljiviji zagovornik snažne (društvene) post festum radijacije tog Kongresa iz redova komunističke elite, i to u ideji specifičnog prototipa demokratizacije kulture (spoja plemenitog amaterizma i elitizma visokog modernizma), činjenica je koju dobro poznaju pogotovo oni koji Šuvarovu političku biografiju drže krajnje kontroverznom, pa ju stoga radije prešućuju.
Konačno, da je na Prvom kongresu kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom "partizanska kultura" doživjela svoj vrhunac upravo u lipnju 1944. godine, jer je to vrijeme "kad se i sama revolucija nalazi na vrhuncu", nije svjedočio samo Šuvar nego, između mnogih ostalih, i Ivan Supek, koji je u Topuskom držao referat "Nauka i društvo", gdje je kao prvi u svijetu govorio protiv zloupotrebe nuklearnog oružja – netom prije Hirošime i Nagasakija.
Umjetnici u Topuskom (Foto: Hrvatski povijesni muzej)
U umjetničkom dijelu Kongresa održavale su se kazališne večeri – u pravilu one amaterskog tipa, jer su profesionalni glumci, koji su u partizane otišli iz zagrebačkog HNK-a, bili u Vrhovnom štabu, a ne u Topuskom. Za potrebe glazbenog dijela u Topusko je dopremljen klavir na kojemu je, recimo, nastupao i kompozitor Natko Devčić, a za likovnu sekciju, u kojoj su Edo Murtić i Zlatko Prica odlučili raditi litografsku mapu po motivima poeme "Jama" Ivana Gorana Kovačića, trebalo je najprije napraviti litografsku prešu.
"I to od željezničkih šina i pragova, kotača jedne stare perilice rublja i valjka stroja za glačanje. Kamen za prešu doveden je iz Zagreba, a mapa je uvezena u padobransko platno, umočeno u otopinu hipermangana", kako saznajemo iz didaskalije izložbe "Umjetnost u prkos ratu" Hrvatskog povijesnog muzeja, što je aktualno postavljena u Galeriji AMZ (Arheološkog muzeja u Zagrebu), zamjenskom prostoru Hrvatskog povijesnog muzeja dok je njegova obnova u tijeku.
(Foto: Hrvatski povijesni muzej)
Autorice izložbe Maša Pokupčić i Ana Filep bavile su se isključivo likovnim dijelom Kongresa u Topuskom. Prihvatile su se rekonstrukcije ondašnje "Izložbe likovne umjetnosti", na kojoj je bilo izloženo 270 radova trinaestero autora: Zvonimira Agbabe, Ive Čaće, Vilima Čerića, Lele Čermak, Marijana Detonija, Alfreda Krupe, Franje Mraza, Ede Murtića, Zlatka Price, Vanje Radauša, Stjepana Rajkovića, Vjekoslava Rukljača i Petra Šimage.
Budući da katalog izložbe iz Topuskog 1944. godine nije bio tiskan (iako ne bi bilo čudno da je čak i u onakvim ratnim uvjetima na neki način bio proizveden), autorice su rekonstruirale postav izložbe putem fotografija i negativa iz arhive Hrvatskog povijesnog muzeja i "Brošure" čitavog Kongresa u kojoj je u skladu s opredjeljenjem "kulture odozdo" bilo važnije nabrojati sve radove koji su u Topuskom stvoreni na temu ratne svakodnevice u partizanima, nego navesti one koji su izloženi na jedinoj reprezentativnoj izložbi čitave manifestacije. Zato su na ovoj zagrebačkoj izložbi predstavljeni jedino oni radovi čija je atribucija utvrđena, a riječ je o 32 djela devetero umjetnika partizana: Agbabe, Čaće, Čerića, Čermak, Detonija, Krupe, Murtića, Price i Radauša.
(Foto: Hrvatski povijesni muzej)
Prostor Galerije AMZ je malen, ali i formati radova (u različitim tehnikama, od kojih su olovka, tuš i linorez najčešći) elegantno mu pripadaju i suvremene posjetitelje impresioniraju nekom sinergičnom dinamikom koja nije jedino tematskog nazivnika i svjedoči o zavidnoj razini umjetničkih kriterija u postavu originalne izložbe, gdje su, ponovimo, sudjelovali likovnjaci različitih razina obrazovanja, uključujući i talentirane amatere.
Gdje nije bilo moguće dokazati konkretnost izložbenog djela na originalnoj izložbi, kustosice su se poslužile multimedijalnom prezentacijom, kao u slučajevima radova Mraza, Rajkovića i Šimage. Izložbu prate kratke biografije autora izloženih radova uz nekoliko anegdotalnih didaskalija u kojima se svjedoči o inovativnim umjetničkim rješenjima, poput one o litografskoj preši za Murtić-Pricinu "Jamu". Murtićeve studije za ilustraciju te grafičko-pjesničke mape predstavljaju veći, dojmom najvažniji dio postava. Uključena je i kratka televizijska vinjeta o nastanku te litografije gdje govore Prica i Murtić, iako o njoj šira javnost zna mnogo više od, primjerice, zanimljivih činjenica o freski u al seko tehnici što se prostirala zidom kongresne dvorane lječilišta u Topuskom. Fresku je na prijedlog Ive Vejvode oslikao Zlatko Prica uz pomoć Mraza, Agbabe i Rajkovića.
Sadašnjost i budućnost revolucije – danas uništena freska u Topuskom (Foto: Hrvatski povijesni muzej)
Na toj je fresci, nažalost posve uništenoj za vrijeme rata 1990-ih, umjetnički prikazano kako bi mogao izgledati život u novoj državi kad partizani osvoje vlast. U katalogu izložbe navodi se da je riječ o prikazu "razvoja NOB-a do vizije budućeg Novog Zagreba", i to vrlo eksplicitno krvavoj viziji iz koje se može nazrijeti koje kulturne institucije partizani namjeravaju sačuvati, a koje satrti. Proces izrade te freske na ovoj je izložbi dokumentiran fotografijama, uz anegdotu o svježem kravljem siru što su ga umjetnici, u to vrijeme krajnje oskudice hranom, koristili za miješanje boja. Ne znamo je li tu zapravo riječ o old skul tehnici likovnih majstora, ali bi nas više zanimala rekonstrukcija (ili interpretacija) motivike maštanog futura kulturnih institucija "jednom kad revolucija svane", koju su iz partizanske šume risali Prica i suradnici.
Svejedno, multimedijalni dio izložbe s arhivom fotografija protagonista i prizora intelektualnih sesija iz Topuskog koju posjetitelj na licu mjesta može pregledati, naš su izložbeni favorit: bez fotografskog dokumentarizma izložba ne bi imala političku poantu. Ovako je ipak ima, iako tek za one koji znaju da je Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske ekspresivno naznačio okvire kulturne i obrazovne politike u socijalizmu, što su istrunuli u procesu nedovršenih modernizacija par desetljeća kasnije. "Umjetnost u prkos ratu" predstavlja artefakte likovnjačke izložbe u Topuskom s profesionalnim poštenjem u izvedbi. Konceptualizacija obljetničarske teme ionako pripada duhu svog vremena: kad već ne možemo sakriti, nešto ćemo…
