Vlatka Filipčić Maligec, muzejska savjetnica Muzeja Hrvatskog zagorja, uz povjesničara Dragu Roksandića suautorica je knjige ‘Kultura hrvatskog antifašizma; Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske (Topusko, 25-27. lipnja 1944.)’. U njoj se, u poglavlju ‘Kulturna multimedijalnost Kongresa’, bavila samim kulturnim programom tog trodnevnog događaja.

Postoji opis kako su glumcima u Topuskom oficiri posuđivali čizme za potrebe predstava. Odgledali bi je bosi i nakon nje dobili čizme natrag

Zašto je knjiga ‘Kultura hrvatskog antifašizma’ podnaslovljena ‘Između ‘mjesta pamćenja’ i kritičke refleksije’?

Knjiga sugerira dvojno mjesto kulturnih radnika u Topuskom, koje čak i kod samih sudionika zauzima različito značenje. Dok jedni u njemu vide jedno od najvećih dostignuća svoga života, tako ga je i Ivan Supek kasnije stalno spominjao, drugi sudionici kao da ga uopće nisu zapamtili. U njihovim sjećanjima o ratu nema spominjanja kongresa u Topuskom. Jedni su u njemu vidjeli oživotvorenje antifašizma i kulture, drugi ništa posebno. U današnjoj Hrvatskoj on je potpuno ‘zaboravljen’. No kada bismo sudionike tog kongresa izbrisali iz povijesti hrvatske kulture, ona bi bila bitno osiromašena.

Natko Devčić za klavirom

Inzistirate na ponovnom promišljanju, a ne samo na kulturi sjećanja. Obilato se služite i navodite izvore, tako i četverosveščanu zbirku dokumenata o Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), koju su 1970. uredili Hodimir Sirotković i suradnice Savka Kalinić i Ljiljana Modrić.

U tim dokumentima ZAVNOH-a nisu i dokumenti sa samog kongresa kulturnih radnika, jer su oni izašli kao posebno izdanje. Smatralo se da taj kongres zaslužuje posebno mjesto u našoj povijesti. No kada kasnije iščitavamo dokumente, dolazimo i do toga da s vremenom iskrsavaju novi dokumenti, pa su tako i od vremena pisanja ove knjige postali dostupni arhivski fondovi nekih od sudionika. Naravno, ponekad nailazimo na stvari koje nekada nije bilo uputno objaviti, jer su različiti sudionici imali različite pozicije u vremenu Jugoslavije. Tu ne mislim samo na vrijeme nakon 1991. Jedan od začetnika kongresa bio je i Andrija Hebrang, a od sudionika i Alfred Pal, koji je dospio na Goli otok. Različite osobne povijesti isprepliću se s općom političkom poviješću Jugoslavije. Postoji još živih sudionika kongresa ili su to bili za vrijeme pisanja knjige. Zato izvorima treba pristupiti kritički.

Kako se dogodilo da je prvi kongres kulturnih radnika, koji je brižljivo pripreman, održan baš u Topuskom? Koja tijela su odlučivala o političkim govorima, a koja o umjetničkom programu, kojim ste se vi bavili?

Kongres je dugo pripreman i trebao se održati ranije. Međutim, zbog vojne situacije morao se pomicati. Pripreme su vođene u ratnim uvjetima, ljudi su trebali prvenstveno za oružanu borbu i problem je bio sam njihov dolazak iz raznih krajeva Hrvatske. Nastojalo se zadovoljiti i kriterij teritorijalne zastupljenosti. Glavnu ulogu u pripremama imao je Kulturno-umjetnički odsjek Propagandnog odjela ZAVNOH-a, a pojedini segmenti dani su u zadatak raznim grupacijama. Najviše posla je bilo baš u umjetničkom dijelu jer je on zahtijevao tehnička sredstva i pomagala, koja je bilo teško nabaviti. Radilo se o takvim elementarnim stvarima kao što je bila nestašica papira. A poseban problem su bili klaviri, koje je trebalo odnekud dopremiti. Postojale su posebne upute kako treba izgledati svečana dvorana na svim takvim događanjima, koje bi se parole i pjesme trebale izvoditi. Šapirografirane upute išle su narodnooslobodilačkim odborima. Mislilo se na trajanje događaja, da treba biti i zabavnijeg materijala. Kada se ulazilo u neka sela, posebno su birane pjesme koje treba pjevati.

Na dijelu freske Zlatka Price prikazano je kako će izgledati život u novoj državi nakon oslobođenja. Možemo vidjeti koje će kulturne institucije nastaviti raditi, a koje će odmah biti zabranjene

Bavili ste se glazbeno-scenskim i izložbenim – slike, fotografije, tisak – aspektima događaja. U glazbenom dijelu programa izvođeni su i živi, prisutni i neprisutni autori, ali i dijelovi iz klasičnih komada. Isto tako i čitanja i recitacije.

Kada su izvođeni suvremeni autori, neki od njih su bili ondje. Zanimljivo je da neki nisu evidentirani u popisima, a sami se kasnije nisu referirali na svoju prisutnost. Primjer je Jure Kaštelan, znamo da su čitane njegove pjesme, ali manje je poznato da su to obično činili sami autori. Neki od muzičkih sudionika kasnije su napravili svjetske karijere u suvremenoj glazbi, npr. Natko Devčić. Na kongresu je sam za klavirom izveo prvi put svoju kompoziciju ‘Roblje ide; Slika iz logora’, a otpjevana je i njegova ‘Mitraljeza’ na stihove Vladimira Nazora. Nisu izvođene dakle samo neke koračnice ili ruska djela. Prisutni muzičari davali su prijedloge što da se izvodi, razmišljalo se i o tome da se u program uključe djela svih saveznika. No najveća je želja bila pokazati produkciju nastalu u samom NOB-u. U zajedničkom nastupu Centralne kazališne družine i kazališne družine August Cesarec izvedena je zborna recitacija Milana Apiha ‘Dolazi Crvena armija’. U Topusko nisu došli glumci koji su u partizane otišli iz HNK-a, oni su bili pri Vrhovnom štabu. Tako da je većina glumaca bila amaterska, pa je program trebalo prilagoditi njihovim sposobnostima. Sačuvan je i dnevnik Centralne kazališne družine, koja je bila pri ZAVNOH-u, iz kojeg vidimo i njihove egzistencijalne probleme, s napredovanjem i povlačenjem po ratnom teritoriju i s hranom, jer ih nisu uvrstili na popis.

Posebno je inventivno rješavan problem scenografija za predstave?

Odijela glumaca radila su se od padobranske svile, koristio se krep-papir jer nije bilo platna. Postoji opis kako su glumcima oficiri posuđivali čizme za potrebe predstava. Odgledali bi je bosi i nakon nje dobili čizme natrag. Padobranska platna nisu korištena samo za kostime, koji su onda djelovali raskošno, nego i za uvez knjiga. Poznato izdanje ‘Jame’ nastaje za vrijeme kongresa u Topuskom, također ovijeno svilom. Razmišljalo se i o reprezentativnosti pokazivanja razvijenog kulturnog života, jer je knjiga doprla i izvan granica naše zemlje.

Zlatko Prica autor je velike freske na cijelom jednom zidu svečane dvorane, no ona je uništena u zadnjem ratu?

Freska je vrlo zanimljiva zato što pokazuje koliko se razmišljalo unaprijed. Iznenadilo me koliko su partizani točno znali što će se desiti s kulturnim institucijama kada uđu u Zagreb, što je motiv dijela freske. Prikazano je kako će izgledati život u novoj državi kada dođe oslobođenje. Možemo vidjeti koje će kulturne institucije nastaviti raditi, koji će ljudi ostati na svojim mjestima, koji će biti smijenjeni, a koje će institucije odmah biti zabranjene.

Prica u svojim sjećanjima visoko vrednuje multimedijalnost samog događaja, tj. ne razdvaja visoki artizam i diletantizam, već shvaća posebnost situacije koja svemu daje drugačiju estetsku i političku ulogu.

Držani su i govori u kojima je sumiran dotadašnji kulturni život i davane su ideje za kasnije. Bilo je pisanih predstavki o poželjnoj kulturnoj politici, no isto tako najozbiljnije je shvaćen izvedbeno-umjetnički dio kongresa, sve te predstave, glazbeni uradci, ali i izložbe. Izloženi su radovi dosta ljudi koji su bili prisutni, ali i nekih odsutnih. Kompletan popis djela nije sačuvan. Znamo koji su autori izlagali, ali ne i koja su djela bila u pitanju. Iz razumljivih razloga dominirali su crteži i slike, dok je skulptura bilo vrlo malo jer nije bilo uvjeta za kiparski rad. Neki ranije ostvareni kiparski radovi ostali su zakopani, zaboravljeni ili uništeni. Ono što nam pomaže da rekonstruiramo kongres je obilje fotomaterijala. Osim što je postojala izložba fotografija, nama su danas zanimljive fotografski zabilježene reakcije posjetitelja. Vidimo djecu koja razgledaju izloške i slično.

Dojmilo me se sjećanje našeg poznatog glumca Pere Kvrgića o partizanskom kazalištu u kojemu su se glumci direktno obraćali publici puno više nego jedni drugima. To je avangardni postupak dalek svakom građanskom realizmu. U poetskoj slici govori o tome kako revolucija teatralizira život: ‘Zato se sve uspinje na pozornicu, i politika i miting i poezija i pjesma.’

Ne samo da su svi htjeli na pozornicu, svi su htjeli pisati, svi su htjeli da to bude objavljeno. Žene, koje su u puno većoj mjeri bile nepismene, prvi put se susreću s pismenošću i odmah objavljuju pjesme. Puno je toga pučkog izričaja u tadašnjim novinama. Uvijek je prisutna briga da se priđe svima, pa je uvedena forma usmenih novina, javnog čitanja, za širenje vijesti, ali i kulture i među nepismenima. Kasnije, kada je nabavljeno više radioaparata, oni polako zamjenjuju ovaj oblik. Nakon rata bilo je i puno pokretnih izložbi. Putuje se jednim vagonom, u kojemu se npr. izlažu knjige. Ideja je bila približiti se svakom selu. I oni današnji autori koji više nisu skloni tom vremenu priznaju da je ideja bila vrlo humana: približiti kulturu svima, sve opismeniti.

Tito i Tuđman

Revizija je u kulturi normalna, dok ne pervertira u historijski revizionizam. Na rubovima današnje generacije prevrednuju se kulturne politike, pa i spram načina kako su one historizirane u različitim razdobljima Jugoslavije. Kustoski kolektiv BLOK bavi se grupom Zemlja u socijalnom kontekstu između dva rata i kasnije. Socijalistički realizam, agitprop, ponovno se, ne samo u nas, vrednuju kao nešto što ne mora biti inferiorno navodnoj sublimaciji prema angažiranoj, pa egzistencijalističkoj i drugoj visokoj i individualističkoj estetici?

Pristup likovnoj umjetnosti je zanimljiv i može se pratiti i kroz spomenike. Možemo naći konzervativna mišljenja Tita o raznim spomenicima, no ipak se javnim novcem financiraju spomenici poput Bakićevih koji su bili posve apstraktni. To što Tito nije volio apstraktnu umjetnost već realizam nije ga sprečavalo da shvati potrebu za estetskim pluralizmom.

Vaša kolegica Dolores Ivanuša priredila je 1994. u Hrvatskom povijesnom muzeju, u povodu pedesete obljetnice kongresa, izložbu ‘Umjetnost hrvatskog antifašističkog pokreta’. Pozitivno je što se to tada, na jedan još nerevizionistički način, moglo dogoditi, no malo diskrepantno to što predgovor katalogu piše Franjo Tuđman. Takve stvari Tito nije radio?

Radi se o širem izboru likovnih radova, a svi su oni sačuvani u Hrvatskom povijesnom muzeju, koji je sljednik i Muzeja revolucije Hrvatske, a taj je imao najveću zbirku djela iz NOB-a i inspiriranih njime. Interesantno je da je još za vrijeme Drugog rata postojala svijest da sve što govori o ratu treba sakupljati. U uputama je stajalo kako treba sakupljati i neprijateljsku propagandu. Kuriozum je da je isti stav imao i Arhiv NDH, u kojemu su sakupljani partizanski leci, kape, petokrake… U partizana je motiv jasan: da se dokažu zlodjela okupatora nad domaćim stanovništvom. Tako je i te 1994. mogla biti napravljena izložba, koja je bila proširena verzija slikarske izložbe iz Topuskog. Očito, Franjo Tuđman je kao povjesničar imao potrebu nešto reći u katalogu, što je zanimljivo.

Jedna od sala u Topuskom bila je posvećena štampi. Tehnički bolje uspjeli primjerci posloženi su na stolove. Novine su se mogle listati. Kao novinar ne mogu ne primijetiti da je u nas sa socijalizmom gotovo nestala svijest da su masovni mediji dio kulture, otvoren društvu, ali s pravom društva da ima mišljenje, pa i javno formalizirano, o njima. Bez obzira na to što postoje formalno javni mediji, dok je većina štampe privatna, svi oni su danas tretirani kao privatne prćije, gdje novac vlasnika i oglašivača navodno daje pravo takvima da nam komercijalizirano sole pamet o svemu.

U vremenu o kojemu razgovaramo uloga tiska bila je shvaćena posve drugačije no danas. Cilj je bio informirati, naravno, i širiti ideologiju, ali isto tako i širiti kulturu. Dati priliku stanovništvu koje se opismenjava da i samo sudjeluje u kulturi, da ne bude puki konzument, nego da izrazi svoje kulturne potrebe. To se događalo i putem crteža, pjesama. Ideja je bila uključiti stanovništvo u kulturni život na ovaj ili onaj način. Tisak je u tome igrao veliku ulogu. Za vrijeme rata postojao je problem nedostatka repromaterijala, ali i distribucije. Velik broj primjeraka nije se mogao dostaviti na željena mjesta. Često je ostavljan po jedan primjerak, koji se onda nekako umnažao. Parola je bila: ‘Čitaj i šalji dalje.’