Pokuša li neki "čovjek današnjice", 21. vijeka, naviknut na to da podatke pronalazi na Wikipediji, suvremenom (mada po kvaliteti i pouzdanosti ni u primisli sličnom) obliku što je uglavnom zamijenio klasične enciklopedije, pronaći nešto o Prvom kongresu kulturnih radnika Hrvatske, održanom potkraj lipnja daleke 1944. godine, ostat će uskraćen, a s razlogom i razočaran. Jer, taj nezaobilazni događaj, ne samo u povijesti Drugog svjetskog rata na tlu Jugoslavije, nego i u povijesti tog velikog rata uopće, nema na Wikipediji ni svoju stranicu. Onima koji doziraju naša znanja, preuzimajući bez pitanja ulogu arbitara koji odlučuju što je zavrijedilo biti zapamćeno, a što nije, njima – tim samozvanim i samoproglašenim gospodarima istine – Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske očito nije ni dovoljno zanimljiv ni dovoljno značajan da bi zaslužio "svoju stranicu". A pritom je riječ o jedinstvenom skupu, o nečemu što jest i što bi trebalo biti dio neizbrisive povijesti, one povijesti dakle što izdržava nalete svih političkih mijena, što se opire svim plimnim valovima povijesnog revizionizma i što ostaje trajni svjetionik upaljen u mraku Drugoga svjetskog rata, svim užasima i okrutnostima toga rata usprkos. I koji svijetli još i danas, ako je njegovom svjetlu omogućeno da dopre do novih generacija.
Ostala je zabilježena i izjava britanskog majora Owena Reeda, koji se obratio Kongresu u Topuskom. Kratkom rečenicom uspostavio je vezu između kulture i umjetnosti s jedne strane i rata s druge: "Ako nestane ljepota, onda to i nije neka pobjeda"
Da bi se uopće moglo shvatiti što je bio taj Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske, treba poći od toga da je antifašistički otpor na tlu Jugoslavije, a što znači i Hrvatske, bio bitno različit od pokreta otpora koji su postojali u svim okupiranim zemljama Evrope. Bio je jedinstven. I to nije šuplja fraza ili pretjerivanje, a još manje nekakav "komunistički narativ", to je naprosto konstatiranje činjenica. Bježati od tih činjenica, zatvarati oči pred njima, može biti ili izraz potpunog neznanja ili prihvaćanja, možda čak i promicanja, povijesnog revizionizma.
Krenimo dakle od početka. Rat je pokucao na vrata Kraljevine Jugoslavije 6. travnja godine 1941. Prethodilo mu je pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu sila Osovine (Njemačka, Italija, Japan). Tim su potezom regent princ Pavle Karađorđević i vlada Cvetković-Maček mislili osigurati da kraljevina ne bude uvučena u Drugi svjetski rat koji je u Evropi bjesnio od rujna godine 1939. No, uz britanski poticaj proveden je vojni udar. Maknut je princ Pavle, maloljetni prestolonasljednik Petar dobio je krunu, a vlast je prešla u ruke vlade na čelu s generalom Dušanom Simovićem. Velike demonstracije što su prethodile udaru (iako nisu bile izravno povezane s njim) održane su u Beogradu i još nekim gradovima Srbije, u ostatku zemlje bilo je mirno.
U tim demonstracijama, koje će biti zapamćene po parolama "bolje rat, nego pakt" i "bolje grob, nego rob", svoju su ulogu imali i pripadnici ilegalne Komunističke partije, što će kasnije u pučkom predanju biti "prepjevano" u storiju o tome da se protiv Trojnog pakta digao narod pod vodstvom Komunističke partije i kao posljedica toga – pala je vlada. No, premda je nova garnitura u Beogradu uvjeravala Berlin da Jugoslavija želi i dalje ostati izvan rata i ratnih zbivanja, Hitler tome nije vjerovao, a osim toga razbjesnilo ga je i to kako se neka tamo balkanska državica usudila zbaciti vladu samo zato što je ta vlada prihvatila suradnju sa silama Osovine.
"Lijepa naša domovino" – Program otvorenja Prvog kongresa kulturnih radnika u Topuskom
Pa su tako 6. travnja 1941. godine, bez objave rata, Njemačka i Italija i njihovi saveznici Bugarska i Mađarska napali Jugoslaviju, koja je, uz malobrojne primjere zaista junačkog otpora, nakon svega nekoliko dana kapitulirala. Akt o kapitulaciji potpisao je na Palama general Kalafatović, dok su Kralj i vlada avionima pobjegli preko Egipta u Britaniju. Dio vojske koji nije prihvatio kapitulaciju povukao se u brda (uglavnom u Srbiji i Bosni i Hercegovini) i pod zapovjedništvom pukovnika Draže Mihailovića (kasnijeg generala) oformio četnički pokret koji će do sredine 1943. uživati potporu Saveznika (prvenstveno Britanaca) kao jedini priznati pokret otpora u Jugoslaviji.
No, ubrzo potom, nakon napada nacističke Njemačke na Sovjetski Savez (22. lipnja 1941.) u Jugoslaviji se pojavio još jedan pokret otpora, onaj što su ga organizirali komunisti koji su, očekujući (naivno, kao što će se pokazati) brzu pobjedu Sovjetskog Saveza, pozvali sve narode Jugoslavije na ustanak protiv okupatora i onih koji su mu pomagali (ustaša u prvome redu). Bilo je pokušaja da se ostvari suradnja između Mihailovićevih četnika i komunista pod vodstvom Josipa Broza Tita, ali pokazalo se da od toga neće biti ništa. Komunisti su, naime, igrali na "sve ili ništa", dok se četnička strategija svodila na pokoju diverziju, ali uz duboko nepovjerenje prema komunistima (pa i povremenu suradnju s okupatorima u borbi protiv komunista) i politiku "čekanja" dok u srazu velikih ne prevladaju Saveznici.
Crtež zgrade u Topuskom u kojoj je Kongres održan, koji je izradio jedan od njegovih sudionika, novinar i samouki slikar Stjepan Rajković
Praktično od prvih dana Titov antifašistički pokret pod imenom Narodno-oslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije, pokazao je da ima daleko veće i dalekosežnije planove od primarno oružanog otpora. Prvi jasan i nedvosmislen pokazatelj bio je formiranje tzv. Užičke republike na dijelu teritorija Srbije što ga je uspjelo oteti iznenađenim i zatečenim Nijemcima. Partizani pod vodstvom komunista nisu gubili ni trenutka da na tom oslobođenom teritoriju uspostave sustav kakav su očito imali na umu za cijelu Jugoslaviju, kada jednoga dana okupator bude protjeran.
Kada kažemo sustav, onda mislimo kako na političke organe vlasti tako i na ustroj gospodarskih aktivnosti (logično usmjeren u prvome redu na ratnu proizvodnju), pa i financije. Kasnije – a Užička će republika tada već biti prošlost – doći će Moša Pijade sa svojim Fočanskim propisima kojima su udareni temelji civilne vlasti (Narodno-oslobodilački odbori) na svim oslobođenim područjima. Ukratko: Titov se pokret orijentirao na stvaranje političkih temelja nove Jugoslavije, drugačije od one kraljevske, Jugoslavije što neće biti unitarna, već federativna uz proklamiranu ravnopravnost svih naroda, bez čega – suvišno je reći – općenarodnog karaktera ustanka nikada ne bi ni bilo.
Do jeseni 1943., kada se i Saveznici opredjeljuju za podršku jugoslavenskim partizanima, Narodno-oslobodilački rat dobiva sve jasnije političke konture. Održana su zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), ratnog parlamenta kakav nije imala ni jedna od zemalja okupirane Evrope. Hrvatska slijedi zasjedanjima Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) u Topuskom, malom mjestu na razmeđi Korduna i Banije, a u Topuskom što je u jednome trenutku i u određenim aspektima bilo glavni grad oslobođene Hrvatske, bit će od 25. do 27. lipnja 1944. održan i Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske, što je i opet jedinstveni događaj u sklopu antifašističke borbe i jedinstven, bez premca, u cijeloj Evropi.
"Narod sluša radio u Topuskom", Petar Šimaga
Da oko ovoga "glavni grad" ne bi bilo zabune: prva vlada slobodne Hrvatske formirana je u Splitu 1945., a dotad je ZAVNOH sa svojim odjelima faktično obavljao funkciju vlade. No, Narodno-oslobodilački pokret praktično od samih početaka veliku važnost pridaje razvoju kulture, od one bazične (pa se masovno održavaju kursevi opismenjavanja) do one "elitne". Skupina glumaca Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu koja je prešla na stranu partizana oformila je kazališnu trupu i davala na oslobođenom području kazališne predstave. Samo Centralna kazališna družina pri ZAVNOH-u održala je 1944. godine 168 priredbi. Partizani svojim velikim uspjehom smatraju to što su uspjeli privući nemali broj intelektualaca i ljudi s područja umjetnosti i kulture (pjesnici i književnici Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić, slikar Edo Murtić, kipar Vanja Radauš, da spomenemo tek neke, najistaknutije). Vrhunac inzistiranja na području kulture svakako je i Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske. O njemu "čovjek današnjice" na internetu (ali ne i u Wikipediji, gdje se spominje samo usput, uz podatke o Trećem zasjedanju ZAVNOH-a) može saznati sljedeće:
Od starih dijelova strojeva za glačanje, bunarskog zamašnjaka i drvenih dijelova te tiskarskih segmenata iz Zagreba sklopljena je ručna tiskarska preša. Na njoj će nekoliko mjeseci kasnije biti dovršen pokusni otisak litografija Zlatka Price i Ede Murtića s tekstom "Jame"
"Kongres je bio jedinstven događaj u porobljenoj Europi i predstavljao je svojevrsnu kulminaciju angažmana humanističke, intelektualne i kulturno-umjetničke elite u Hrvatskoj. Poziv za kongres bio je upućen 'kulturnim i javnim radnicima', a odazvali su se znanstvenici, profesori i učitelji, profesionalni i amaterski pisci, pjesnici, kompozitori, glumci, redatelji. Na kongresu su održani referati o književnosti, kazalištu, glazbi, likovnoj umjetnosti, znanosti i arhitekturi, a u popratnom programu održan je glazbeno-scenski program te likovna i fotografska izložba i izložba tiska."
Šturo, ali ipak dovoljno da se shvati domašaj te manifestacije održane nepunu godinu prije završetka Drugog svjetskog rata u Evropi i u srcu (još uvijek) porobljene Evrope, u području oko kojega još plamti rat, sa sudionicima koji su došli u Topusko nerijetko iz prvih redova u koje će se nakon Kongresa i vratiti. O samoj atmosferi u kojoj je Kongres održan govori i jedan naizgled marginalni podatak. Od starih dijelova strojeva za glačanje, bunarskog zamašnjaka i drvenih dijelova te nužnih tiskarskih segmenata što su ih poslali grafičari iz Zagreba sklopljena je ručna tiskarska preša. Na toj će preši nekoliko mjeseci kasnije biti dovršen pokusni otisak čuvenih litografija Zlatka Price i Ede Murtića s tekstom poeme "Jama" tragično stradaloga pjesnika Ivana Gorana Kovačića
Predstavnici Saveznika, koji su u toj fazi Narodno-oslobodilačkog rata već prisutni posvuda na terenu, svjedoče i Prvom kongresu kulturnih radnika. Ti su ljudi ostavili brojna svjedočanstva iz kojih je očito da su s iskrenim divljenjem i velikim poštovanjem pratili ne samo borbene aktivnosti partizana, nego i sve aspekte života na oslobođenim područjima. Ostala je tako zabilježena i izjava britanskog majora (bojnika) Owena Reeda koji se obratio Kongresu u Topuskom. Kratkom rečenicom uspostavio je vezu između kulture i umjetnosti s jedne strane i rata s druge: "Ako nestane ljepota, onda to i nije neka pobjeda."
Pricino i Murtićevo izdanje "Jame", otisnuto na improviziranoj litografskoj preši u Topuskom
Prvom kongresu kulturnih radnika Hrvatske prethodio je Prvi kongres liječnika Antifašističke fronte, a slijedit će Kongres pravnika antifašista Hrvatske i Zemaljsko savjetovanje prosvjetnih radnika, kao i Konferencija o ratnoj i poratnoj obnovi poljoprivrede. Navodimo te podatke upravo zato da bismo još jednom naglasili kako o Prvom kongresu kulturnih radnika Hrvatske, održanom prije punih 80 godina, nije moguće govoriti bez naznake, makar u najosnovnijim potezima, karaktera Narodno-oslobodilačke borbe i bez poznavanja, i opet samo u zaista osnovnim crtama, šireg konteksta zbivanja unutar kojih je taj Kongres održan.
Ovo podsjećanje i pokušaj lociranja jednog zaista jedinstvenog događaja u sklopu šireg, ništa manje jedinstvenog pokreta, unutar gabarita novije hrvatske povijesti nužno je. Upravo danas, upravo u uvjetima u kojima na hrvatski antifašizam podsjeća još samo navođenje ZAVNOH-a u Ustavu Republike Hrvatske, uz već gotovo ritualno spominjanje antifašizma (pri čemu predstavnici države uporno izbjegavaju spominjanje Jugoslavije i vrhovnog komandanta maršala Tita) uz onih nekoliko određenih datuma u godini.
Dotle, u samom Topuskom zgrada u kojoj je zasjedao ZAVNOH (da, da, onaj isti što se spominje u Ustavu) razorena je još godine 1991. – ne slučajno, dakako – i nikome ne pada na pamet da je obnovi. Onim tradicionalnim jahačima Apokalipse pridružio se na ovim našim prostorima i peti – onaj koji briše iz kolektivne svijesti povijesne događaje i piše "novu povijest". Njemu usprkos, Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske bio je i ostaje dijelom neizbrisive povijesti. Sjećanje na njega živjet će još dugo nakon što tama zaborava proguta one koji bi ga htjeli prešućivanjem izbrisati.
Neće uspjeti.
