Kombinacija "zvukova gitare i basa s baražom metalnih udaraca, ritmičkih i nasumičnih. Nadopunjena izmučenim urlicima, to je jedna od najšokantnijih vizija ikada predanih vinilu". Tim je riječima jedan američki rock magazin opisao "Kollaps", prvi album Einstürzende Neubautena objavljen 1980. godine. Od kultnih skladbi iz tog desetljeća kao što su "Tanz Debil" ili "Haus der Lüge" te izvedbi tijekom kojih su električnim bušilicama, motornim pilama i udarnim čekićima razarali bine, a publiku gađali molotovljevim koktelima – uslijed čega su im zabranjivani nastupi – njihov zvuk i pojava najvećim su dijelom omekšali. Nesumnjivo je, međutim, da je legendarni sastav izvršio golem utjecaj ne samo na industrial i eksperimentalnu, nego i na pop-muziku uopće te je postao kanonski dio suvremene, ne samo njemačke kulture.

Sljedećeg mjeseca, odnosno 7. rujna Einstürzende Neubauten nastupaju u zagrebačkom klubu Tvornica u sklopu promo-turneje za novi album "Rampen: apm (alien pop music)". Tim povodom početkom srpnja razgovarali smo s njihovim frontmenom, rođenim kao Christian Emmerich, no poznatim pod umjetničkim, potom i službenim imenom Blixa Bargeld. Radi se o umjetniku izuzetne karijere: osim kao vođa Neubatuena, Blixa je poznat i po tome što je od 1983. pa tijekom naredna dva desetljeća bio gitarist pratećeg benda Nicka Cavea, kao i po dugačkom nizu ostalih projekata.

Posljednji album Neubautena nosi ime "Rampen: apm (alien pop music)". Izjavili ste da stvarate muziku za "drugačije dečke i cure" – ali i da više ne postoji mainstream, nego samo "različiti pravci populizma". Kako je moguće razriješiti tu estetsku kontradikciju?

Prije svega, ne bih to shvaćao preozbiljno. U početku nisam bio uvjeren da se album treba zvati "Rampen". Nije mi zvučalo dobro. Poigravao sam se s nazivom "alien pop music", predstavio ideju drugima i svidjela im se. Na kraju je to postao podnaslov. Što se pojma mainstream tiče, u engleskom "stream" znači i "rijeka", u ovom slučaju velika. Pomislio sam kako danas više ne postoji mainstream, nego mnogo rječica – no izgleda da sve potječu iz istog izvora i teku u istom smjeru. U osnovi, imamo deltu koja završava u populističkom oceanu. Kako bi bilo da zamislimo rijeku koja ima drugačiji izvor i teče u drugačijem smjeru? Ako joj dam ime "apm", pomislio sam, možda ga i drugi mogu koristiti.

AI ne radi ništa nego odražava već poznate stvari. Ako pitam AI da napiše pjesmu u mom stilu, dobijem redikulozno sranje o ruševinama i udaranju komada metala. Jedina stvar koju sam naučio od AI-ja je kakvu sliku mene prezentira internet

Možete li konkretnije definirati iz kojeg izvora potječe Einstürzende Neubauten i u kojem smjeru teče?

Prepuštam drugima da to definiraju. To nije moj posao.

Einstürzende Neubauten su obilježeni dadaističkim utjecajima, barem nekim tragovima – od pjesme "Let's Do It a Dada" do vašeg umjetničkog prezimena "Bargeld", dijelom inspiriranog dadaistom Johannesom Theodorom Baargeldom. No pjesma "Wie lange noch?" s novog albuma sadrži stihove "Alles schon geschrieben/Alles schon gesagt" ("Sve već rečeno/Sve već napisano"). U intervjuima ste govorili o vezi rada EN-a i Beatlesa. Zanimljivo je da spomenuti stihovi podsjećaju na njihovu "All You Need is Love" – "There is nothing you can do that can't be done (…) There is nothing you can know that isn't known" ("Ne postoji ništa što možeš napraviti što ne može biti napravljeno (…) Ne postoji ništa što možeš znati što nije poznato"). Je li to vrsta priznanja da je avangardno istraživanje došlo kraju – ili se samo radi o ironičnom komentaru, pa je posljednja teza kriva?

Potpuno ste u krivu. Cijeli album zasniva se na improvizacijama koje smo izvodili na posljednjoj turneji. "Wie lange noch" je bila improvizacija u Bologni, tada nije imala mnogo riječi. Stihove sam napisao kasnije, kada smo prerađivali improvizacije. To je bila prva s kojom smo radili. Proces snimanja ploče s Einstürzende Neubauten za mene je psihološki i mentalni izazov. Rad me potpuno proguta, više-manje. S njim se budim – ako sam spavao, s njim odlazim u krevet. Cijeli je moj um obuzet onime na čemu radim. Izgubljen sam za svoju obitelj. Tamo sam gdje ne želim biti i ne bih otišao slobodnom voljom – ali moram, ako želim raditi na tom nivou. Vidite dilemu u riječima pjesme ("Wie lange noch" znači "Koliko još dugo", op. a.). "Sve je već rečeno", nema više ničeg za vidjeti. Između redaka, poruka je – ne želim ići u mentalnu močvaru izrade nove ploče Neubautena i time biti potpuno progutan. Očito se to ipak dogodilo jer sam nakon te napisao još četrnaest pjesama. Jednom kada su stvari snimljene, onda je gotovo. Mogu opet izroniti. Sve pjesme su zasnovane na fragmentima tih improvizacija, koji potječu iz perioda između 1994. i 2022. godine. Za upotpunjavanje tih improviziranih skeleta koristim mnogo različitih tehnika. Fragment za "Wie lange noch?" zapravo je zasnovan na mojoj preradi nekoliko pjesama pjesnikinje Mine Loy. Prevodeći je na njemački primijenio sam tehniku miješanja i premetanja. Ima i drugih tehnika. "Gesundbrunnen" započinjem opisujući prilično ružnu donju stranu tepiha. Za "Pestalozzi" sam izdvojio najčudnije stvari koje sam u posljednjih dvadeset godina naručio preko Amazona. Sve nabrojene stvari zaista postoje – čak i "Cellarful of noise" ("Podrum pun buke"), što je naslov biografije Briana Epsteina.

Dakle, stih "Sve je već rečeno" nije neka vrsta umjetničkog stava?

Da, rekao bih tako. To je samo teoretska izjava, nije nužno i istina.

 

Zvuk je precijenjen

Kako vidite ulogu tehnologije u stvaranju muzike? Tijekom 1980-ih kao instrumente ste koristili komade starog željeza i alate pronađene na gradilištima, danas se muzika radi na kompjuterima, a uskoro ćemo slušati onu koju je proizvela umjetna inteligencija?

Već slušate muziku koju je proizveo AI. Nije u tome stvar. Imali smo čast prisustvovati brojnim promjenama studijske tehnologije i sve smo ih upotrebljavali. Bili smo tu prije no što su se sampleovi zvali sampleovi i prije nego što su postojali prvi sampleri. Bili smo tu kada se umjesto na analogne vrpce počelo snimati na hard diskove. Napravili smo puni krug, ali radimo isto što smo radili početkom osamdesetih – sviramo istovremeno svi zajedno u jednoj sobi, kao što su radili Beatlesi i svi ostali. Ne provodimo čitavo poslijepodne u potrazi za određenim zvukom bas-bubnja i razmišljamo je li dobar ili loš. Zvuk je posve precijenjen – sam po sebi nema nikakvu vrijednost. Nema dobrog ili lošeg zvuka, postoji samo dobar ili loš kontekst.

Moguće je napraviti kompoziciju i određenom zvuku dati kontekst u kojem on ima smisla. Tada možete reći – "to je dobar zvuk". Govorim iz iskustva – sredinom osamdesetih i mi smo bili u potrazi za odličnim zvukom. Trošili smo vrijeme preslušavajući različite sampleove i raspravljali koji je bolji. Ne radi se o tome, nego da stvari stavite u kontekst. Nešto će funkcionirati, nešto neće. Ne radimo više po Lego-principu, dakle tako da snimite jednu pa drugu stvar i onda ih spajate. Radimo u društvenom kontekstu – petero individua svira zajedno u istoj prostoriji, reagiramo jedni na druge, unosimo vlastitu kemiju. To je vrlo staromodna metoda, za koju nije pretjerano bitno da li snimamo na osmotračnu analognu vrpcu ili na kompjuterski disk. To je zapravo novčano pitanje – ako želite snimati na 24-tračnu analognu vrpcu, trebate mnogo novca.

Zapadni Berlin nije bio mitsko mjesto kakvim ga se danas prikazuje. Da nije bilo pandemije, godinama bi trajala šljokičasta priča o Berlinu zlatnih i divljih 1920-ih. Ne želim sudjelovati u tome. Radije želim demistificirati tu priču

I AI može skladati potpune kompozicije, odnosno baratati kontekstom i strukturom. Ne mislite da će moći proizvoditi umjetnost?

On ne radi ništa nego odražava već poznate stvari. Ako pitam AI da napiše pjesmu u mom stilu, dobijem redikulozno sranje o ruševinama i udaranju komada metala. Jedina stvar koju sam naučio od AI-ja je kakvu sliku mene prezentira internet. Ali ako pitam AI da napiše pismo gradskoj upravi Berlina, to će pismo biti savršeno. AI zna pisati poslovna pisma jer odražava nešto što zna. Siguran sam da će ta tema postati vrlo važna, ali jednostavno – ne zanima me. Niste prvi koji me to pitate.

Izjavili ste kako ne vjerujete da muzika ima poruku, odnosno da ona nije tu da promijeni nečiji život?

Glazba može promijeniti nečiji život. Glazba je važna. Pišem prilično kriptične stihove, stvari koje nisu toliko relevantne – ovdje se vraćamo na pitanje mainstreama. To o čemu pišem mnogima i nije tako važno. Međutim, ako poznajem nekoliko osoba kojima jest važno, onda ih mora biti nekoliko stotina ili tisuća. Njima je to dalo moć da postanu to što jesu. Znam tipa na Novom Zelandu kojem je naša skladba "Seven Screws" pomogla da stekne moć kako da kaže majci da je nebinarna osoba, dok mu je "Gesundbrunnen" sa zadnjeg albuma pomogla da se auta kao trans osoba. Ne želim biti važan milijunima. Nemam takve teme niti živim kao milijuni. Moja glava nije kao njihove. Postoje različite stvari. Uzmite pjesmu "We Shall Overcome" Petea Seegera. Ona je primjer moćne muzike i stihova koji su dali moć mnogima. Nisam napisao takvu himnu, ali svjestan sam da postoji moć u tome da napišete tako nešto. Istovremeno, dovoljno sam sretan ako mogu napisati nešto što nešto daje samo jednoj osobi koju poznajem, i možda stotinama onih koje ne poznajem. Takve stvari potvrđuju moj rad.

 

Rod, jezik i identitet

Kad smo kod nebinarnog identiteta, jedna od tema posljednjeg albuma je suprotstavljanje biološkom determinizmu?

Rodni identitet i biološki determinizam su tema koja se tu proteže, ali nije započela s ovim izdanjem. Na njemu postoji i druga tema, ona o jeziku i identitetu, naročito o volji i mogućnosti za napuštanjem jezika. Ne radim to svjesno – čitavu sliku mogu vidjeti onda kad završim snimku i napravim korak unatrag. Da se određeni motivi ponavljaju obično shvatim kada o novom albumu dajem intervjue. Snimanje je za mene uvijek misaoni proces, naročito s Neubautenima. U luksuznoj sam poziciji, onoj da uz pomoć benda razmišljam i pronalazim rješenja i zaključke određenih misli u glazbi. Van toga ih ne pokušavam pronaći, pronalazim ih u muzici.

Je li na stav prema biološkom determinizmu utjecao fakt da je vaš sin transrodna osoba?

Činjenica da je u otprilike isto vrijeme moj sin napravio coming out je, naravno, još više potakla moj interes. Tada sam mnogo čitao radove Paula Preciada, čija je pozicija prilično radikalna. Ali ako pogledam stihove pjesme "Seven Screws" ili, još ranije, "Ziegenfisch" koju sam radio s Tehom Teardom, pa i "Trilobiten", temeljene na fragmentu još iz ranih dvijetisućitih, očito je mašina mojih misli već išla u tom smjeru. I nakon "Gesundbrunnen" sam snimio pjesmu na istu temu, i to za švicarski bend KiKu, koji me angažirao kao pjevača. Refren je "XX, XY, YX, YY". Namjeravam se s njom sljedeće godine prijaviti na Euroviziju, nastupajući za Švicarsku.

Izjavili ste i da vaše pjesme nisu direktno vezane za politiku, no već je 1981. naslovnu kompoziciju s vašeg prvog albuma koristila njemačka Zelena stranka – njeni stihovi uključuju "Bis zum Kollaps/Nicht viel Zeit" ("Do kolapsa/nema mnogo vremena"), dok ste komentirajući Donalda Trumpa i Alternativu za Njemačku ustvrdili da nas očekuje život pružanja otpora. Neubauteni su 2014. izdali album "Lament" čija je tema bila Prvi svjetski rat. Trenutno smo svjedoci dvaju gadnih ratova u Europi i njenoj neposrednoj blizini – onih u Ukrajini i Gazi. Kako u tim uvjetima vidite politički kontekst vašeg umjetničkog rada?

Ne možete se osloboditi toga. Ako slušate pjesmu kao što je "Everything will be fine" ("Sve će biti u redu"), sarkazam i cinizam su prilično očiti. Refren sam napisao nakon 7. oktobra i Hamasovog napada na Izrael – ne same riječi "Everything will be fine", ali ovo između da. Spominje se bombardiranje – ne mogu biti mnogo očitiji od toga. Načelno se smatram pesimistom, no prije pandemije mislio sam da će Brexit biti najveća katastrofa za mog života. Nakon toga je izbila pandemija, pa rat u Ukrajini, onda je došao rat Izraela i Hamasa. Imamo AfD koji pobjeđuje na izborima u Njemačkoj... Sve to je naravno mnogo veće od Brexita. U kontekstu svega toga blago su me razveselile dobre vijesti što se tiče izbora u Francuskoj i Velikoj Britaniji, jer je situacija izgledala vrlo sumorno.

Vaš bend je snažno vezan uz Berlin. Više puta nekadašnji ste Zapadni Berlin opisali kao siromašno i turobno mjesto, ne pretjerano nalik mitu o alternativnoj meki u kojoj su živjeli David Bowie, Iggy Pop i Nick Cave. Posljednjih tridesetak godina Berlin je postao prijestolnica hipstera, no izgleda da se sada ponovno mijenja u smjeru tipičnog njemačkog grada kojim vladaju konzervativci.

Na transfiguraciji Zapadnog Berlina u hit-lokaciju uporno radi mašinerija – mislim na knjige, romane, filmove, TV-serije i sve drugo što se sprema. Također i na plaketu ispred nekadašnje Bowiejeve zgrade u ulici Hauptstraße. Davida Bowieja i Iggyja Popa sam u to vrijeme više puta znao sresti na ulici – moj stan je bio iza ugla. Popa sam sreo u supermarketu. Ali Zapadni Berlin nije bio mitsko mjesto kakvim ga mašinerija danas prikazuje. Recimo, govori se o "berlinskoj trilogiji" Bowiejevih albuma, ali ona nikada nije postojala. "Hero" jest snimljen u Berlinu, ali "Low" je uglavnom u Londonu, a ni "Lodger" uglavnom nije snimljen u Berlinu. Niti je Bowie tijekom stvaranja tih albuma živio cijelo vrijeme u Berlinu. To su sranja. Inače, da nije bilo pandemije, godinama bi trajala šljokičasta priča o Berlinu zlatnih i divljih 1920-ih – drskost, umjetnici i sve ostalo. Ne želim sudjelovati u tome. Radije želim demistificirati tu priču.

Nije se mnogo promijenio samo Berlin, nego i vaš život i pojava. Osamdesetih ste da biste preživjeli radili brojne poslove – od dugogodišnjeg rada u kultnom baru Risiko, do zaposlenja kao grobar?

Budući da nisam završio školovanje i nisam izučio nijedno zvanje, Zavod za zapošljavanje me poslao na groblje gdje sam šest tjedana radio s lopatom u ruci – ali ne kao grobar, nego na odjelu za vrtlarstvo. Inače, Berlin sam napustio 2001. i osam godina sam živio u San Franciscu i Pekingu. Nakon toga smo se supruga i ja vratili u Berlin, u četvrt Mitte, koja je u nekadašnjem Istočnom Berlinu. Iz zapadnog dijela grada imam mnoga sjećanja o kojima mogu pričati, ali istočni Berlin za mene je terra incognita. U ulici Brunnenstraße na jednoj zgradi stoji natpis "Ova zgrada je bila u drugoj državi" – odnosno u Istočnoj Njemačkoj. DDR više nije tu, ali još uvijek je to Istočni Berlin, s čijom topografijom nemam poveznica. To me i oslobađa mnogo toga.