Dvijetisuće deseta je godina, vatre studentskih blokada još tinjaju, Klub studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu organizira "Kroacijanu", večer posvećenu muzici koja se tada još na alternativnim mjestima nije rado slušala. U KSFF ulazi djevojka s pletenicama i otpjeva, odnosno rasturi Severininu "Djevojku sa sela". Na koncu osvaja srebro jer u tom trenu vokalne sposobnosti nisu bile u prvom planu, zlato su otele kolegice Sana Perić i Jelena Miloš emotivnim miksom "Ako me ostaviš" Miše Kovača i "Ne me quitte pas" Jacquesa Brela. Koliko su izbori bili regularni, ostavljamo historiji da sudi, a djevojka s pletenicama pet godina kasnije osvaja Porin za najbolju žensku vokalnu izvedbu. Godine 2015. Sara Renar s dva albuma iza sebe ostavlja posao u struci i prepušta se muzičkim vodama, u kojima više nego uspješno pliva i danas.

Sara Renar je kantautorica, producentica i multimedijalna umjetnica rođena na osmi mart u Zagrebu, gdje živi i stvara sa psom Burom i životnim i muzičkim partnerom Dimitrijem Simovićem. Razgovarale smo u njihovom dnevnom boravku na Vrbiku, s pogledom na džinovsku reklamu jedne banke, koja nam je poručila: #vjerujusebe.

Prošle ste jeseni imali turneju po Balkanu, koja je započela u Kragujevcu, a završila u Skopju. Usudila bih se reći da o klupskoj sceni u, primjerice, Temišvaru i Velikom Trnovu, ne znamo apsolutno ništa pa nam ispričajte kako je turneja izgledala.

U Bugarsku sam se zapravo vratila, 2020. godine sam bila prvi puta na rezidenciji u gradiću Ruse, na granici s Rumunjskom pa sam neplanirano odradila kratku turneju i upoznala sjajne ljude. Ovo je samo moje subjektivno mišljenje, ali kada bih uspoređivala našu i bugarsku ili rumunjsku muzičku scenu, rekla bih da je nas formirala domaća muzika osamdesetih, dok oni takvih referenci baš i nemaju.

Možda nisam nabasala na prave stvari, ali recimo u suvremenoj rumunjskoj i bugarskoj muzici uglavnom dominira engleski jezik. Što se tiče publike, ne znam je li stvar da je lakše dobiti bodove u gostima, nego na domaćem terenu, ali ljudi su bili strašno srčani. U Plovdivu je u publici bilo možda petnaestak ljudi, a na drugoj pjesmi sam već plesala s nekom ženom. Odradili smo devet koncerata u 12 dana, Marko Podrug je za portal "Ravno do dna" napisao niz reportaža s turneje pa koga zanimaju detalji neka pročita, nije ništa uljepšao.

(Foto: Sandro Lendler)

 

Od Kendricka Lamara do Bacha

Sudjelujete u brojnim multimedijalnim projektima, često surađujete s pjesnikinjama i pjesnicima. Kako je krenula ta suradnja?

Goran Matović me 2013. pozvao na program "Sjećanje na Tina", uglazbila sam Ujevićev "Notturno" i shvatila da mi se sviđa takav rad. Veliko iskustvo su mi bile i improvizacije na Goranovom proljeću 2017. godine, nakon čega me Marija Dejanović pozvala da uglazbimo njenu zbirku "Etika kruha i konja" i onda je samo krenulo. S Matovićem i danas surađujem, napravili smo novu verziju predstave "San i ludilo", koju je davne 1976. prvi puta izveo s Arsenom Dedićem.

Posljednji takav projekt je poetsko-muzički performans, poema "Gdje smo ovo, pričaj mi" s crnogorskom pjesnikinjom Barbarom Delać. O čemu se radi u poemi i gdje je možemo poslušati?

Barbara me kontaktirala još 2019., kao stipendistica berlinske Akademije umjetnosti, i odmah me kupio njen rukopis. Spletom okolnosti, većinu projekta smo radile onlajn, ona je snimala sebe kako čita, snimala je zvukove podzemne željeznice, o čemu je u poemi i riječ, ja sam radila muziku, semplirala, producirala. Premijeru smo imale upravo u Berlinu, a poemu smo izvele još i u Podgorici i Dubrovniku. Nadam se da ćemo je dovesti u Zagreb. U međuvremenu, izašla je kao zbirka poezije u Crnoj Gori, ali u muzičkom obliku i kao digitalni album u suradnji s projektom Book&Zvook.

Radili ste i zanimljive projekte po Dalmaciji, "Poetsku mapu Hvara" i "Četiri bunara: neispričana priča" u Šibeniku.

Trebalo mi je puno godina da se riješim pritiska da moram biti duplo bolja od muških kolega kako bih u očima neke javnosti bila jednaka

Tako je, oba sam projekta prijavila na natječaj Ministarstva kulture u sklopu kojih su se financirale digitalne prilagodbe kulturno-umjetničkih sadržaja. U "Poetskoj mapi Hvara" istraživala sam tradicijsku glazbu koju je zapisivao skladatelj i muzikolog Ante Dobronić, uz korištenje dijalektalne poezije Marina Franičevića i Jure Franičević-Pločara. Stanovnici Vrisnika i Jelse su čitali i pjevali, a rezultat je bio niz kompozicija, povezanih s Vrisnikom, Humcem i Jelsom. Divno je bilo raditi taj projekt, danas se na bitnim lokalitetima po Hvaru nalaze QR kodovi i ljudi mogu poslušati o čemu se radi, čuti već pomalo zaboravljene dijalekte. Projekt "Četiri bunara" se bavi zlatnim dobom Šibenika, 15. i 16. stoljećem kada su izgrađeni šibenski bunari, na mjestu gdje se danas nalazi klub Azimut, a glazbeno-dramski činovi su podijeljeni na vodu i sol, kugu i rat, ljubav i ekonomiju, glazbu i umjetnost. Svu muziku u projektu odsvirali su i odglumili šibenski umjetnici.

S obzirom na to da poezija prožima velik dio vašeg rada, što trenutno čitate?

Baš sam pročitala novog Marka Pogačara, zbirku "Ponoćni glagoli" i "Halal zumru" Alena Brleka, a za Božić sam dobila klasik u kojem trenutno uživam, poeziju Walta Whitmana. Kada krenem raditi na nekom albumu, čitam dosta poezije, ali i proze, sve je danas toliko orijentirano na ekrane, na vizualno, treba mi odmak. Uz poeziju, čitam i Dubravku Ugrešić.

A što slušate?

Slušam puno hip-hopa, bend Young Fathers i Kendricka Lamara. Uvijek Lanu Del Ray i dosta klasike, najviše Bacha i Stravinskog.

(Foto: Sandro Lendler)

 

Nema političke volje za bavljenje muzičarima

Prošle godine ste u KSET-u obilježili deset godina muzičke karijere. Jeste li iskoristili tu prigodu da napravite sama sa sobom neki rezime desetljeća?

Ma ne, u kovidu sam imala i više nego dovoljno vremena za razmišljati i biti tjeskobna, na koncertu sam samo uživala. Zezam se, jako sam zadovoljna koncertom.

Tko je vaša publika, jeste li istraživali?

Instagram analitika kaže mlađe žene i stariji muškarci (smijeh).

U studenom ste bila predgrupa na zagrebačkom koncertu Morcheebe. Kako je prošao koncert?

Super je bilo, imali smo mali slot od 25 minuta, ali baš smo se potrudili. A i nagovorila sam frizerku da mi stavi palice u kosu pa sam ih u pravom trenutku izvadila i počela lupati s njima i frizura se nije raspala. I na to sam ponosna.

Vaša se muzika kroz godine dosta mijenjala. Kako su tekle te promjene?

U osnovnoj školi sam svirala violinu i onda mi je s 15-16 godina počeo nedostajati osjećaj instrumenta pod prstima i krenula sam svirati gitaru i pjevati. Kako sam došla iz rock miljea koji je jako mačo, bilo je važno da se sve savršeno odsvira, korištenje matrice je bila sramota. Kasnije sam se počela baviti looperom i elektronikom i osjetila sam se oslobođenom, nisam više mislila da moram nekome dokazati kako znam odsvirati solo dionicu. Zumeri su srećom potpuno cijepljeni od ovakvih očekivanja, repaju na matricu i nije ih briga. Trebalo mi je puno godina da se riješim pritiska da moram biti duplo bolja od muških kolega kako bih u očima neke javnosti bila jednaka.

Ove godine sam jedna od kreativnih direktorica projekta "Musicville". Posebno mi se svidjelo što radimo u ruralnim predjelima, u Hrvatskoj na Petrovoj gori, na Bakićevom spomeniku

Prije dvije godine imali ste kazališnu turneju. Zašto svirke u kazalištima i što je za njih specifično?

Ideja je došla slučajno, 2021. sam htjela promovirati album u Šibeniku i zbog korone nismo mogli dogovoriti klupski nastup, a kako je kazalište bilo prazno, uspjeli smo u njemu organizirati koncert poštujući epidemiološke mjere. Godinu dana kasnije odradili smo kazališnu turneju u Dubrovniku, Hvaru, Varaždinu, Vinkovcima i još jednom u Šibeniku, s prilagođenim aranžmanima. Više volim koncerte na kojima publika stoji, ali neke pjesme su u teatru dobile novi život, pjesme kojima jednostavno ne pristaje klupska galama, ovako imaš veći dinamički raspon. Na kazališnoj sceni ne moraš uvijek biti eksplozivna.

Devet godina živite profesionalno se baveći muzikom. Koje poslove to još podrazumijeva, morate li biti sama svoj PR, motačica kablova, vozačica?

Kablove i dalje motam uz tonca Vedrana Petrnela, a zadnjih godinu dana imam osobu koja je zadužena za društvene mreže što me spasilo jer je to ogroman posao koji sam dugo radila sama. Živim od muzike, uz svirke povremeno držim radionice muzičke produkcije i teksta u glazbi, projekte koje radim apliciram na sve dostupne natječaje, sama pišem te projekte, a mjesec godišnje pokrijem različitim umjetničkim rezidencijama.

Također, ove godine sam jedna od kreativnih direktorica projekta "Musicville", zajedno s kolegama Vaskom Atanasovskim iz Slovenije i Karolom Sakotnik iz Austrije, radimo zelenu operu, vidjet ćete uskoro detalje, s nama radi 15 umjetnika iz naše tri zemlje, projekt je jako interdisciplinaran. Ono što mi se posebno svidjelo je što radimo u ruralnim predjelima, u Hrvatskoj na Petrovoj gori, na Bakićevom spomeniku. U projektu se najviše bavim vizualnim identitetom, scenografijom i kostimografijom, jako je fora, koncept je još u nastajanju. Ovo mi je prvi put da sam izašla iz uloge nekoga tko sudjeluje u rezidenciji i postala mentorica.

Ovakvi intervjui ne mogu proći bez osvrta na poziciju domaće muzičke scene, napose nezavisne, koja je u nezavidnom položaju, ali takva pitanja i odgovori najviše smore ljude. Pa ostavljamo slobodnu temu, recite o tome štogod vam padne napamet.

Joj, uopće ne znam kako se postaviti, kako se sindikalno organizirati, kako uniformirati scenu na nekoj razini na kojoj možeš odrediti za početak poštenu cijenu. Muziku možeš sagledati iz sto rakursa, muzičari smo svi, ljudi koji sviraju na svadbama, ljudi koji su završili akademiju i oni koji nisu. Ako se upletemo u razgovor o kvaliteti, mislim da je to put bez povratka. Neki će ljudi uvijek svirati i besplatno i potplaćeno jer to smatraju guštom, baš nisam sigurna što nam je činiti.

Mogu samo reći da mi je prekrasno vidjeti razne oblike suradnje i solidarnosti na sceni jer živimo u društvu koje je potpuno suprotno nastrojeno, i svaki zajednički rad osjećam kao malu pobjedu i subverziju. Volim dijeliti s kolegama, dok je industrija postavljena užasno kompetitivno. Mislim da je važno da imamo zajednicu samostalnih umjetnika jer smo mali i bez državne potpore veliki dio muzičke produkcije ne bi preživio, ali je koeficijent za penziju baš sramotan. Eto, rekla sam svašta, i ništa, jasno mi je da nas je malo, da smo razjedinjeni i da nema političke volje za bavljenje muzičarima, da ne činimo nikakvo glasačko tijelo.

(Foto: Sandro Lendler)

 

Ponosna sam na "Šuti i pjevaj"

Možete li napraviti jasnu distinkciju između slobodnog, privatnog vremena i rada?

Ne mogu, ali nemam s tim problem, samo se ponekad jednostavno moram fizički odmoriti i onda stanem. Naravno, druženja u nekim periodima rada na albumu pate jer mi treba samoća, a kako radim u prostoru u kojem živim, s partnerom Dimitrijem nekad dogovaram tko kada koristi studio, zapravo malu sobu u kojoj nam stoji oprema. Najveći izazov mi je živjeti u gradu, a u kojem živim cijeli život, u kojem su kontakti i socijalni kapital pa je realno u njemu dobro živjeti i zbog posla, a s druge strane, da bih mogla nešto kvalitetno stvoriti, moram se na neko vrijeme potpuno isključiti. To treba naučiti balansirati.

Dani pandemije su (valjda) iza nas, za neke profesije ona je bila dosta intenzivnija nego za neke druge. Kako je jedna muzičarka živjela tih dana i godina?

Bilo je sumanuto, Dimitrije je dobio otkaz, radio je na recepciji jednog hostela pa je nakon toga vozio dostave i sa mnom čistio stubište naše zgrade. Ja sam nakratko ponovno radila u struci, u arhitekturi jer sam za vrijeme drugog lockdowna shvatila da potpore nisu dovoljne, pogotovo što on kao osoba iz Srbije nije mogao dobiti suvisao posao. Te mjesece najbolje ilustrira jedan dan u lipnju 2020., kada su mjere malo popustile – u šest ujutro imala sam let za Ukrajinu, gdje sam bila stipendistica u Lavovu, a noć prije sam išla na Journalov ljetni event, najavljena je i tajna gošća. Obukla sam rozu slip haljinu i štikle, htjela sam otići kratko, ali kada sam shvatila da je gošća iznenađenja Severina, naravno da sam ostala na koncertu. Vratila sam se kući oko ponoći, očistila sam zajedničko stubište još u haljini i odletjela za Ukrajinu.

Kakva je bila recepcija vašeg zadnjeg albuma "Šuti i pjevaj"?

Užasna.

Više volim koncerte na kojima publika stoji, ali neke pjesme su u teatru dobile novi život. Na kazališnoj sceni ne moraš uvijek biti eksplozivna

Zanimljiv odgovor, nastavite.

Moja trenutna interpretacija, koja ne mora nužno biti točna, jest da je jednoj autorici prema van mnogo lakše komunicirati ljubavne pjesme ili neku drugu varijantu ne toliko direktnog političkog teksta. Neki tekstovi s albuma "Tišina", primjerice pjesme "Dani bez sjena" i "Gdje povlačiš crtu", imali su mračna i egzistencijalna pitanja, ali ona nisu bila, kako da kažem, gurnuta pod nos, kao na zadnjem albumu, recimo u pjesmama "Medeja" ili "Kapital". Mračni tekstovi još i mogu proći kod sredovječnih muških muzičkih kritičara, kritika kapitala, ne znam…

S druge strane, ljudi u krizama ne vole slušati o tome da žive u krizi, možda im treba neka vrsta eskapizma koju moj album nije davao. Ja sam na album ponosna i glupo mi je tajiti da recepcija nije bila onakva kakvoj sam se nadala. Ali s druge strane, svirali smo u "Mesto žensk" u Ljubljani, na festivalu "Prvo pa žensko" u Skopju, na Noćnom maršu u Zagrebu. Priznajem, bila mi je frka pustiti album van, bila sam jako otvorena i eksplicitna u njemu kao nikad dotad. Ali i tome služi muzika.

Na osmomartovskom Maršu 2020. pjevali ste naslovnu pjesmu albuma, čiji refren zapravo uzvikuju mnoge muzičarke. S kim ste surađivali?

S mnogim sjajnim ženama, u refrenu čujemo Luce, Barbaru Munjas, Mary May, Akleu Neon, Maju Posavec, Ivanu Picek, Idu Prester, Dunju Ercegović i Željku Veverec. Bila sam baš sretna kada sam čula njihove snimke, a Barbara je trudna i glumila u spotu.

Što možemo očekivati od Sare Renar u 2024.?

Što se tiče svirki, mogu najaviti dvije skorašnje. Sviram s bendom Seine u Vintageu 28. veljače u sklopu kompilacije "Zvučni zid" koja predstavlja domaću alternativnu scenu, krajem ožujka sviram i na jednom važnom koncertu u Njemačkoj o kojem ćete uskoro čuti više. O projektima sam već pričala, a paralelno radim na novim pjesmama, što me jako veseli, uzela sam ovaj zimski period za samoću i rad, konačno ne tulumarim nego pišem, istražujem u dugim zimskim noćima. Ne žuri mi se, inicijalni proces rada na albumu mi je uvijek divan, a kada se bliži kraj, eksponencijalno je sve traumatičniji. Još sam na početku pa mi je lijepo.

Pjesmu "Epilog" započinjete stihovima "Prijateljstva / nježni savezi / naši su kavezi / širom otvoreni". Meni baš ti stihovi bude nadu, a što je vama nudi i budi?

Ljubav, dragi ljudi oko mene, album Dimitrija Dimitrijevića, Klinika Denisa Kataneca, poezija Barbare Delać, sve te neke male ljepote. "Mali roman u blatu" Nataše Nelević, vaša mama koja je završila drugi fakultet u šezdeset i osmoj, moja mama koja je imala hrabrosti zakoračiti u novi život u mirovini.

Da podvučemo, umjetnost i žene?

Umjetnost i žene.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma