Nedavno je u Black Boxu zagrebačkog MSU-a otvorena vaša izložba "Potresna stvarnost" koja tematizira stradanje Banije u potresu. Kako je izložba nastala?
Poslije potresa u Zagrebu u proljeće 2020., koji nas je protresao ali i oštetio kuće u kojima živimo, dogodili su se još razorniji potresi na Baniji. Svjedoci smo da je centar Zagreba jako oštećen, što se nije moralo dogoditi da su povijesne zgrade obnovljene kako i kada je to trebalo. Tektonska ploča se nastavila pomicati, pa se dogodio i niz potresa na Baniji koji su dobrano razrušili gradove i sela. Ljudi su se u toj prirodnoj katastrofi počeli sami organizirati i pružati pomoć jedni drugima. Ponukan sveopćim kaosom, ali i potrebom da pomognem potrebitima povezao sam se s Dubravkom Perišom i Jadrankom Lajtman. Fascinantna je bila reakcija organizacija civilnog društva jer su odmah počeli pružati pomoć, dok je država zakazala. Izložba obuhvaća tri razine: problematizira posljedice potresa koje su pretrpjeli stanovnici Banije, građevine i kulturna dobra te promjene koje su nastale u prirodi. To je umjetnost koja je nastala iz realnog života i svakodnevnice.
U izložbu su inkorporirani i razgovori s nizom aktera o Baniji poslije potresa. Što vam je najvažnije u tim kritičkim pogledima?
Počeo sam snimati u siječnju 2021. i snimao sam do siječnja ove godine, odnosno bilježio razmjer oštećenja u društvu i na materijalnim dobrima. Prema Googleovim kartama, koje su snimljene oko 2011., utvrdio sam da ni tada povijesne građevine mahom nisu bile obnovljene i učvršćene, a na novijim kućama koje su obnovljene poslije Domovinskog rata nije se radilo po pravilima struke. I dan-danas mnogi ljudi i ljeti i zimi žive u kontejnerima čiji su zidovi debeli dva centimetra. Jedva nekoliko posto pomoći od EU-a je potrošeno, a ministar obnove i graditeljstva završio je u zatvoru. Za usporedbu, Češka koja je također članica EU-a, poslije razornog tornada u roku od 6 mjeseci obnovila je jako puno u razrušenim selima. Ljudi se osjećaju ostavljeno i beznadno i ne vjeruju u dobar ishod situacije. Uglavnom svi izjavljuju da nisu dobili nikakvu pomoć od države ili da je bila mala. Recimo, vlasnik razrušene pilane i kuće u kojoj žive tri generacije dobio je lopatu, tačke i kontejner, a on je osobno nakon potresa podijelio drvene građe u iznosu od nekoliko tisuća eura. I prije potresa na Baniji trajala je velika depopulacija, kao i u drugim ruralnim područjima RH; iz 25 sela moglo se skupiti svega 15 učenika. Poslije potresa ljudi i dalje i još više odlaze.
Kako ste došli do paralele s Van Dykeovim filmom "San Francisco" iz 1936. i u izložbu uključili kompjuterski obrađene kadrove iz njega?
Film opisuje razorni potres iz 1906. u San Franciscu i to scenama koje prikazuju potres na elitnoj zabavi. Ti kadrovi poslužili su mi kao metafora za našu političku elitu koja se ode na Baniju samo poslikati i obećati pomoć, koja kao da živi odvojeno od građana koji ih plaćaju kroz poreze. Za zakon o obnovi poslije potresa trebalo je oko godinu dana.
