Maša Seničić je beogradska pjesnikinja, multimedijalna umjetnica i teoretičarka umjetnosti, a njene široke i raznovrsne interese nije lako svrstati u zadane ladice. Zagrebačka publika mogla je ove jeseni u Galeriji Miroslav Kraljević vidjeti njenu izložbu posvećenu jednom jadranskom ljetovalištu iz jugoslavenskih vremena, a taj smo povod iskoristili za razgovor o autoričinim brojnim sadašnjim i budućim projektima.
U Zagrebu ste gostovali izložbom "Zlatna obala", koja se bavi sudbinom ljetovališta "Inex-Zlatna obala" na crnogorskom primorju. Istražujete sjecišta osobnih reminiscencija – od razglednica do Facebook recenzija – s jedne strane, te medijskih napisa, materijala iz samog prostora, poput posuđa, zatim dokumentacije i arhiva, s druge strane. Kako ste došli do tog postupka i, uopće, do ideje za ovu izložbu?
Izložba je nastala sa idejom da zabeležim svoja i tuđa sećanja vezana za jedno ne tako poznato mesto na južnoj jadranskoj obali, kod rta Ratac, između Sutomora i Bara – a čija su ikonografija i vegetacija obeležile decenije brojnim porodicama i pojedincima. Moj deda je radio u građevinskom preduzeću "Ivan Milutinović" u doba kada je ono otkupilo uvalu, kasnije nazvanu Zlatna obala, u kojoj je izgrađen hotelsko-turistički kompleks. To se događalo na samom početku 1970-ih, a paralelno je nastajalo i naselje u kom su moj deda i neke njegove kolege kupili kuće. Preduzeće je zatim prodalo kompleks tadašnjem jugoslovenskom gigantu Interexportu. Do sredine 1980-ih godina hotel je bio namenjen mahom stranim turistima, ali su odmaralište koristili i radnici preduzeća. Jedno vreme on je bio i u društvenom vlasništvu. Raspad Jugoslavije je, naravno, uticao na preraspodelu turista, a hotelu je početkom 1990-ih trebalo ozbiljnije renoviranje koje se nikada nije dogodilo. Provela sam detinjstvo tamo: kako je naselje bilo udaljeno od grada, bili smo oduvek usmereni na hotelsku infrastrukturu, prodavnicu, restoran. Bilo mi je zanimljivo da obuhvatim čitav istorijat hotela svojim istraživanjem jer se ja sećam samo njegove poslednje, po svemu sudeći najmanje glamurozne faze. Kuću smo prodali sredinom dvehiljaditih, nakon dedine smrti, a u prvoj kasnijoj poseti hotelu osetila sam da tu ima toliko toga meni nepoznatog. Zlatna obala je prodata 2013., glavna restoranska zgrada je srušena 2014., a bungalovi su u kontinuiranom procesu renoviranja: ta sudbina mi je bila simptomatična i za mnoge druge objekte na Jadranu. Kad govorimo o istoriji hotelâ često izdvajamo činjenice, tlocrte, arhitekte, a retko se bavimo kompleksnim načinima na koje je taj mikrokosmos uticao na ljude. Izložba je napravljena hronološki, "školski", ali ideja je da od raznorodnog sakupljenog materijala nastane publikacija koja bi bila daleko poetskija. Proces istraživanja nije gotov.
Sve ove teme istražujete i kroz prizmu digitalne humanistike. U to se područje upisuje i vaš doktorat, naslovljen "Mesta sećanja – analogni, digitalni i post-mediji". O čemu je točno riječ?
Čini mi se da je digitalna humanistika u našem akademskom polju mnogo manje zastupljena nego na Zapadu. U pitanju je relativno mlada, izrazito eklektična disciplina, koja pokušava da odgovori na mnoga pitanja kojima se bave i filozofija i sociologija i antropologija, ali u polju digitalnog, tj. uzimajući u obzir specifičnosti prostora mreže – njena pravila, interfejs, strukturu, arhitekturu, materijalnost. U doktoratu se bavim unakrsnim pitanjem digitalne humanistike i studija sećanja: "mesto sećanja", poznati koncept koji je skovao Pierre Nora, pokušala sam da razumem u svežem, radikalnijem kontekstu. Mesto sećanja kakav je hotel "Inex-Zlatna obala" može naposletku biti i prostor igrice, i sajt, i film... zato me zanima upravo (mogući) razvoj mesta sećanja kroz njegovu neophodnu i sve učestaliju remedijaciju, ali i – na tom tragu – različiti oblici oprostoravanja narativa.
Vaša druga pjesnička knjiga, "Povremena poput vikend-naselja" (2019.), nedavno je u rekordnoj konkurenciji ovjenčana nagradom "Dušan Vasiljev", a dočekala je, što nije baš uobičajeno za poeziju, i drugo izdanje. Također ste dramaturginja, scenaristkinja, novinarka, esejistkinja... Kako percipirate svoje mjesto i poziciju među raznorodnim umjetničkim, istraživačkim i kreativnim praksama kojima se bavite? Možete li izdvojiti neke zajedničke tematsko-motivske nazivnike ili intelektualne i umjetničke preokupacije koje pokrivaju različite segmente vašega rada?
Uvek se predstavljam u određenom kontekstu pa tako i na kompjuteru imam pripremljene različite biografije za različite prilike. Koliko god ta interdisciplinarnost bila zamarajuća za ljude koji stalno pokušavaju da te negde smeste – a svi pokušavaju da te negde smeste – mislim da je ona nekima, a meni sasvim sigurno, najprirodniji način funkcionisanja. Naporno mi je i dosadno da se definišem kroz jednu stvar, a mislim da je ovo naše okruženje i dalje konzervativno na način da insistira da je tvoja prava profesija samo jedna; npr. kad radim u pozorištu, moja rodbina je zadovoljna jer se "bavim svojim poslom". Ali, sve je to moj posao! Postoji čak jedna te ista, i čini mi se vrlo vidljiva poetika, a ja sam u neprestanoj potrazi za prikladnim formama i medijima u kojima bi se izvesne teme najbolje manifestovale i koje čine zanimljiv i konzistentan narativ.
Imam dojam da u svom radu uvijek tragate za nadnacionalnim, "regionalnim" kontekstima. I izložba o kojoj je bilo riječi premijerno je postavljena u Zagrebu, govori o crnogorskom primorju, a dobrim ste je dijelom smišljali u Beogradu.
Veliki deo mojih radova, a i moj život, određuje neprestano kretanje. Mnogi koji me prate na društvenim mrežama imaju utisak da sam ja "stalno negde", što mi je zanimljivo i smešno, a nije ni sasvim tačno; ove godine smo svi verovatno osetljiviji na kretanje zbog nemogućnosti brojnih ljudi da se pomere, iz zdravstvenih, političkih ili naprosto finansijskih razloga. Ja ipak dajem sve od sebe da se krećem u gradu, među gradovima, kvartovima. Ne zaboravimo i posmatraštvo, kao vrlo važnu disciplinu i sastavni deo prolaska kroz stara ili nova mesta – nemoguće je zadovoljiti se jednim, konačnim kontekstom u koji gledaš i kroz kojih hodaš.
Uskoro idete u Suboticu, gdje kao dramaturginja počinjete rad na komadu Harolda Pintera "Stara vremena", u režiji Szabolcsa Tolnaija, za Subotičko narodno pozorište. O kakvom se projektu radi, i na čemu još trenutno radite?
Szabolcsu sam bez neke posebne namere, u periodu ovogodišnjeg intenzivnog čitanja, poslala tu Pinterovu dramu – koja je meni jedna od najdražih, a vrlo brzo smo dobili priliku i da radimo na njoj. "Stara vremena" su poprilično kamerni tekst, ali veoma zanimljiv zato što naizgled deluje kao građanska drama, psihološki realizam, a to nije ni po strukturi ni po prirodi jezika, koji me u pozorištu posebno zanima. Osim Pintera, tu je još i pomenuto štampano izdanje "Zlatne obale", a ono bi trebalo da bude uvod u niz publikacija na kojima planiram da radim, i kao autorka i kao urednica. Pišem i novu knjigu poezije, kojom nastojim da nastavim ono što sam započela prethodnim knjigama: da razvijem i okončam opsesiju prostorom, preuzetim pisanim materijalom, politikama stanovanja i poetikom propadanja.
