Sudjelovali ste nedavno na tribini posvećenoj položaju pripadnica nacionalnih manjina u ruralnim područjima, organiziranoj u sklopu seminara FUEN-a, Federalističke unije europskih narodnih grupa. Kakvi su vam dojmovi?
Govoreći na temelju vlastitih iskustava i iskustava prijateljica slične dobi, mogu reći da su žene u lošijem položaju od muškaraca zato što su vrlo neosviještene i previše opterećene obavezama na poslu i kod kuće. Osviještenost brojnih žena, čak i onih formalno visokoobrazovanih, na razini je naših baka. Nedavno mi je jedna tridesetogodišnja socijalna radnica kazala kako ne bi smatrala nasiljem da ima dijete s muškarcem bez vlastite privole; to je samo jedna u nizu izjava kakve nerijetko čujem. Promatram li žene u svom okružju, mislim da je slika još poraznija – a ne promijenimo li tu svijest, ništa drugoga nećemo moći promijeniti.
Mnoge žene se uopće ne smatraju potlačenima, svoj položaj uzimaju kao nešto zdravo za gotovo. Tu je, jasno, i ekonomska besperspektivnost: kad nemaš posao i kad ti je borba za egzistenciju svakodnevni zadatak, teško je razmišljati o ženskim pravima. To nisu neka posebna, dodatna prava, ali ako se boriš za život, imaš osjećaj da jesu. Osim toga, ova sredina bez društvenih i kulturnih sadržaja zatupljuje ljude. Povrh svega, praktički su nam nedostupne usluge primarne zdravstvene zaštite: ginekologa, pedijatra, nerijetko i običnog' liječnika. Tako je i naša doktorica otišla na porodiljni, pa sad više nikoga nema ovdje.
Kad govorimo o patrijarhatu u Topuskom, očekuju li roditelji od kćeri da se nakon studija vrate kući, u svoj kraj?
Puno je takvih. Mnogi očekuju da se odraslo dijete, pogotovu žensko, vrati u zavičaj, bez obzira na to što možda neće naći posao u struci za koju se školovalo. Ali ima i onih koji su svjesni lošeg stanja u ovoj sredini, pa potiču djecu na selidbu negdje gdje će im biti bolje.
Osjećaju li se u Topuskome još posljedice potresa s kraja 2020. godine?
Što se tiče objekata i materijalne štete, mi smo prošli bolje od Gline i Petrinje, premda su mnogima na kućama popucali pregradni zidovi. Ali primjećuje se da su ljudi u nekakvom trajno anksioznom stanju.
Kako žene stoje sa zapošljavanjem?
U nerazvijenim ruralnim sredinama žene s visokom stručnom spremom mogu biti tek učiteljice ili odgajateljice u vrtiću; da bi zaposlile npr. kao pravnice u Općini, treba im uglavnom debela veza. Žene sa srednjom školom mogu ovdje biti jedino kuharice, konobarice ili čistačice, a najvjerojatnije je da će posao naći na nekom OPG-u, svom ili tuđem. U Topuskom je najveći poslodavac Lječilište s hotelom: tu se zapošljavaju fizioterapeuti, konobari i kuhari, jer nikakve industrije ili druge razvijenije djelatnosti nema. A kad pokreneš svoj OPG, ovisit ćeš isključivo o sebi i o svojoj vještini da izvučeš poticaje.
Što je s komunalnom infrastrukturom, je li bar ona razvijena i u funkciji?
Struje i vode ima, ali su telekomunikacijski signali dosta loši: moj tata, primjerice, uopće nema internet, a prilikom svakog razgovora mobitelom mora ići po cesti i tražiti područje pokrivenosti. Pored toga, bosanskohercegovačkim mrežama pokriveno je dosta lokacija, pa morate stalno paziti da ne uđete u roaming koji ćete skupo platiti. U središtu Topuskog možete zadovoljiti tek osnovne potrebe. Otvoreno je nekoliko manjih trgovina mješovitom robom, ali ne više i kiosk na kojem ste mogli doći do novina i časopisa. To otvara i problem prometne povezanosti koja je ovdje jako loša: zadnji autobus za metropolu polazi u tri popodne, poslije ga više nema.
Jesu li političke stranke aktivne?
Po mom mišljenju, političke stranke zanimaju samo vlastiti interesi. U stanju su i dvije godine prije izbora obećati sve i svašta, iako znaju da će ta obećanja izvršavati 'na kapaljku'. Tako da se u najboljem slučaju realizira tek desetak posto obećanog, a ako se kojim slučajem započne neki veći projekt, on obično ostane nedovršen, barem u tom mandatu. Ovdje je sada i opet na vlasti HDZ i kako ta stranka kaže, tako bude; SDSS je slab, jer ga vode ljudi koji i nisu baš najsposobniji.
