Kada u umjetničkim krugovima Londona, Pariza, New Yorka, Chicaga i drugih svjetskih metropola spomenete ime Mirka Ševića, kape znalaca uz naklon se spuštaju dolje. Ali u Topuskome, gdje taj umjetnik već desetljećima živi i stvara, ljudi uglavnom pojma nemaju o kome je zapravo riječ, pa će tek slegnuti ramenima posve nesvjesni da je, primjerice, poznati Umjetnički institut iz Haife prije par godina tog njihovog sugrađanina uvrstio među najveće neonadrealističke artiste 20. stoljeća.

Doista, pred Ševićevim grafitnim crtežima i osebujnim skulpturama posjetiteljima mnogih znamenitih galerija nerijetko zastane dah. Stoga ne čudi da je prestižna umjetnička publikacija Aesthetica Magazine priličan broj stranica svog posljednjeg izdanja posvetila zidnim instalacijama i skulpturama tog samoukog umjetnika čiji radove svjetska scena već godinama visoko vrednuje.

Mislim da je za svakog pravog umjetnika bilo kakva ponuda izražena u novcu ponižavajuća. Kada bih prodavao svoje radove, učinio bih kompromis i više ne bih bio umjetnik nego biznismen

- Kustosi i art-menadžeri okupljeni oko tog renomiranog magazina pomno prate suvremenu scenu te pažljivo procjenjuju koje će umjetnike i koje radove predstaviti globalnoj umjetničkoj zajednici. Naravno, raduje me što su sada publicirali upravo moje. Pažnja te prestižne art-destinacije govori u prilog tome da je cijelo moje stvaralaštvo u kontinuitetu već pozitivno ocijenjeno. To me, pored činjenice da se Aesthetica ni 48 sati nakon izlaska nađe pred vodećim umjetničkim autoritetima, kustosima i kuratorima najpoznatijih muzeja i galerija svijeta poput londonskih Instituta za suvremenu umjetnost, Serpentinea, Tate Moderna, Nacionalne galerije portreta i Saatchi galerije, pariških Palais de Tokyo i Centra Georgesa Pompidoua, čikaškog Muzeja suvremene umjetnosti te drugih važnih institucija, čini neizmjerno ponosnim – kaže nam Mirko, koji je uslijed svoje artističke samoukosti i nedostatka akademskog umjetničkog obrazovanja zasigurno morao zadovoljavati oštrije kriterije stručnih vrednovanja.

Kako bilo, od svoje prve samostalne izložbe u Čitaonici Topusko prije nekoliko desetljeća do izlaganja diljem regije (Osijek, Prijedor, Beograd, Zagreb) i predstavljanja po prestižnim svjetskim adresama, Ševićev je umjetnički ugled kontinuirano rastao, a s njime potražnja za njegovim radovima. To što je u okolici grada koji je odabrao za život manje-više nepoznat i neprepoznat, ni najmanje ga ne zabrinjava, dapače: kaže da baš u Topuskom pronalazi mir potreban za stvaranje te da se upravo u toj maloj ''čaršiji'' na najbolji mogući način prepušta svojoj kreativnoj snazi, istražujući u vlastitoj kuhinji i drvarnici svoje već oronule kućice na periferiji gradića.

U takvoj sredini tek će ponetko tu i tamo primijetiti tog ''čudaka'', osobu koja strši izvan uobičajenih lokalnih standarda, uglavnom radi kakvog neobičnog čina - poput onog kad je u lokalnoj ambulanti vadio krv kako bi njome obojio dijelove jedne svoje skulpture.

Umjetnik je dobio cijeli niz uglednih nagrada (Foto: Vladimir Jurišić)

- Sve je počelo u petom osnovne, kada je 1966. na inicijativu tadašnjih Malih novina u Topuskom održano natjecanje mladih slikara: među sedmero najboljih bio sam i ja, a za nagradu dobismo petodnevnu ''rezidenciju'' kod naivca Ivana Generalića u Hlebinama te dva dana u čuvenoj radionici Krste Hegedušića. Ipak, ljubav prema umjetnosti dugo sam držao podalje od javnosti, pa prvi put izlažem tek tridesetak godina kasnije, na jednoj skupnoj izložbi. Dugo je trajalo moje sazrijevanje i upoznavanje samoga sebe - objašnjava nam Mirko, čija je prva ''prava'' izložba bila 1996. na Međunarodnom bijenalu crteža u Beogradu, iza koje su ubrzo uslijedila izlaganja u Kući Đure Jakšića i Muzeju 25. maja te u zagrebačkom Muzeju Mimara.

Budući da je brzo spoznao kako samouki umjetnici uvijek iz nekih razloga kaskaju za akademskima, neovisno o svom umijeću, odlučio je napor uložiti u predstavljanje na svjetskoj sceni.

- Umjesto da iz Hrvatske odem u svijet, odlučio sam svijet dovesti u Topusko, pri čemu mi se rješenje ukazalo u internetu: u par običnih klikova fotografije mojih crteža i skulptura našle su se na najvažnijim umjetničkim adresama, od galerija i muzeja do časopisa i publikacija koje su me odmah prepoznale, pa još 2004. postajem članom Udruženja svjetskih nadrealista. Vrata svijeta tako su se otvorila i Topuskom - kaže Šević, koji se i dalje neumorno odaziva brojnim pozivima umjetničkih središta.

Na prošlogodišnjem Bijenalu u Firenci, jednom od najvećih ''samita'' suvremene umjetnosti, osvaja prestižnu Nagradu Lorenzo il Magnifico za svoje crteže: u impozantnom dvorcu koji je nekoć pripadao meceni Leonarda da Vincija izlagalo je tim povodom više od šest stotina umjetnika iz 70 zemalja, što govori o tome kolika je težina trofeja koji se našao u rukama samozatajnog čovjeka iz Topuskog. Još jedna sitnica pridonosi tome da se Ševića svrstava među neovisne umjetničke stvaraoce, neovjenčane bilo kakvim priznanjem najbliže okoline: naime, još nikada nije prodao neko svoje djelo.

- Stvar je jednostavna: nisam spreman na nikakve kompromise i ne želim živjeti od umjetnosti. Ja živim za umjetnost i zato ništa ne prodajem. Osim toga, mislim da je za svakog pravog umjetnika bilo kakva ponuda izražena u novcu ponižavajuća. Ne želim spustiti svoje stvaralaštvo na razinu hladnih dolara ili eura, a kada bih prodavao radove, učinio bih kompromis i više ne bih bio umjetnik nego biznismen - objašnjava Šević.