Ružica Šimunović kritičarka je koja kontinuirano prati i bilježi suvremenu umjetničku scenu. Autorica je nedavno objavljene knjige ‘Tijelo u dijalogu: Ženske performativne prakse u Hrvatskoj’ koja je povod za ovaj razgovor.
Kako je to na promociji rekla umjetnica Kata Mijatović, na početku knjige dali ste puno više od uvoda. Kako ste se odlučili za pisanje ove knjige?
Kao i svim dobitnicima Nagrade za likovnu kritiku koju dodjeljuje Hrvatska sekcija AICA-e (Međunarodna udruga likovnih kritičara) i meni je pripala čast i obveza prirediti knjigu već objavljenih ili neobjavljenih tekstova kojima sam zaslužila to priznanje. Zamisao je da se na taj način saberu i ‘ukoriče’ na mnogim mjestima razasuti tekstovi, a u mom slučaju oni su osim za razne kulturne časopise ili tjednike najvećim dijelom vezani za radijske programe. Neki su jednostavno isparili u eter, drugi datiraju iz ‘vremena pisaće mašine’ i nisam ih dostatno arhivirala pa sam se iz množine tema kojima se bavim odlučila usredotočiti samo na jednu, dati si oduška i posvetiti se nekim pitanjima koja me intrigiraju. S obzirom na novinarsko-kritičarski posao to široko polje djelovanja i interesa suzila sam na promišljanje ženskih performativnih praksi od sedamdesetih do danas, a u formi intervjua koja je najčešća u mom radu. Bilo je to u vrijeme kada se naveliko govorilo o performativnim praksama, kada se pitalo što su performans, performativnost i performativ, što je izvedbeno tijelo i isto tako kada se ispipavalo, istraživalo i pokušavalo odrediti distinktivnu granicu izvedbenih praksi u vizualnoj i s druge strane u kazališnoj, plesnoj ili cirkuskoj umjetnosti.
Tijekom rada na koncepciji objavljeno je troknjižje Suzane Marjanić ‘Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas’ (2014.) koje je dalo mnoge odgovore, poglavito kroz tekstove Žarka Paića i Miška Šuvakovića, i moram reći da sam bila ponešto pokolebana no zaključila sam da ima još dosta prostora za nove ili radije rečeno drugačije mišljene i koncipirane uvide u pojedine opuse. U uvodnom tekstu na neki način sam se ‘zagrijavala’ za razgovore s umjetnicama, sama sebi – a nadajući se da će to biti i od koristi drugima zainteresiranima – pokušala sam razjasniti neka osnovna pitanja kao što su ona što razlikuje performativne prakse iz sedamdesetih od ovih aktualnih, možemo li govoriti o utjecajima i kontinuitetu, kako su se opusi umjetnica razvijali ili uspostavljali s obzirom na rat, turbulentna socio-politička događanja i promjene od kasnih osamdesetih naovamo, jesu li i na koji način kritika i teorija umjetnosti pratili i utjecali na umjetničke diskurse, o kakvom je međudjelovanju riječ i kako pozicionirati ovdašnju scenu u odnosu na eurocentrični pogled na umjetnost, odnosno što se promijenilo otkad smo postali ‘bivši Istok’ i otkad se prakse mogu sagledavati unutar toga zajedničkog političkog prostora. Odabrala sam predstaviti djelovanje dvadeset umjetnica, to je moj izbor i naravno nije jedini moguć ili cjelovit. Nisam pretendirala dati povijest nego svojevrsni pogled na performativne prakse i u tom smislu ovo je otvorena knjiga. Posao nije ni izbliza završen. Željno iščekujem svaki novi kritičko-teorijski rad svojih kolega koji bi bio posvećen toj temi.
Svjedočimo estradizaciji, spektakularizaciji i drugim oblicima urušavanja kulturnih vrijednosti pa se s pravom bojimo da bi moglo doći do daljnje regresije kad je u pitanju likovna kritika
Kakva je danas ženska performativna scena u Hrvatskoj?
U mnogim razgovorima koje sam vodila s umjetnicima ili povjesničarima umjetnosti postavljalo se, među ostalim, pitanje zašto isticati, odnosno odvajati žensku od cjelokupne scene. Možda je najiskreniji odgovor da me doista intrigiralo dovesti u zajednički tematski okvir, pa ako hoćete i kontekst djelovanje Sanje Iveković i Vlaste Delimar i njihovih, uvjetno rečeno, nasljednica i s druge strane preispitati ima li ih i koja su to pitanja ili pogledi imanentni ženskim praksama. I naravno, umjetnice otvaraju, štoviše provociraju pitanja o patrijarhatu, maskulinoj hegemoniji ili ljudskim pravima žena iz kojih, kao što znamo, proizlaze mnoga druga koja reflektiraju socijalnu i političku stvarnost, stanje društva koje jednostavno rečeno ne daje svima istu šansu, koje je zadojeno šovinizmom, rasizmom, homofobijom. Da se razumijemo, to nije naša posebnost. Mnogo toga lošega što je brižno zaogrnuto osudom netolerancije i mržnje prema drugom, slijedom valova migracija u posljednjih nekoliko godina, a zašto ne i onih tijekom devedesetih s ovdašnjih prostora, eksplodiralo je u lice demokracije i demokratičnosti. Kada bismo krenuli raspravljati o svakom od u knjizi okupljenih opusa vidjeli bismo koliki je ulog u pitanju jer to su sve, na ovaj ili onaj način, angažirane umjetnice utoliko što dijalogiziraju, rade s ljudima i za ljude, govore o poziciji čovjeka u društvu, propituju i kritiziraju kulturne institucije i druge centre moći, ponekad su glasne i izlaze na ulicu, među defavorizirane i marginalne socijalne skupine, drugi put je to govor iz prvog lica, okrenut intimnoj priči koja opet mnogo otkriva o društvenoj uvjetovanosti. Ženska performativna scena vrlo je vidljiva, umjetnice s kojima sam radila itekako su prisutne.
Koliko ste kroz rad na knjizi sami nadogradili ili čak promijenili stav o nekima od radova ili umjetnica?
Koliko god da ste iz dana u dan vezani za praćenje scene, uvijek vam nešto promakne. Kada sam počela raditi na intervjuima i prikupljati građu, primijetila sam da, na primjer, Sanja Iveković u Hrvatskoj nije imala retrospektivu, a Vlasta Delimar dobila ju je 2014. Umjetnice srednjega naraštaja još su daleko od toga. Što se pak tiče kritičkih tekstova, uočljivo je da je takozvana monografska kriza, koja je logikom iscrpljivanja zahvatila ‘zapadnu’ povijest umjetnosti, zaživjela i kod nas. Ali bez pravog uporišta. Mislim da su umjetnice itekako svjesne tih manjkavosti i da su zbog toga, a i zbog potrebe prezentiranja svog rada na međunarodnim izložbama i drugim umjetničkim platformama, mnoge od njih same počele raditi web stranice i blogove pa danas rijetke nemaju takvo ogledno mjesto ostvarenih projekata. Međutim, prije par godina kad sam počela raditi na knjizi i to je bila rijetkost. Rukovodeći se kao novinarka i kritičarka principom da bi sve što radim trebalo stići do što šire publike i krenuvši od činjenice da ni ja sama nemam potpuni uvid u cjelokupne opuse, nastojala sam zbog zainteresiranog čitatelja kroz pitanja upućena umjetnicama to ispraviti. Ali vrijednost intervjua ne proizlazi iz inzistiranja na faktografskom bilježenju nego iz dijaloga, točnije odgovora koje su umjetnice ponudile, koji razotkrivaju njihove umjetničke, a, rekla bih, i osobne identitete. One su ponudile više od šturog osvrta na radove, fascinirala me otvorenost i iskrenost s kojom su progovorile o mnogim umjetnički i društveno relevantnim temama i pitanjima. Pa i činjenica da su neke od njih izložile svoju privatnost. Mnogo sam naučila i istina, promijenila sam neke stavove ili radije rečeno otvorio mi se svjež i novi pogled za interpretaciju mnogih radova i opusa. Nameću se nova pitanja.
Imaju li umjetnici danas odgovarajuću pratnju u kritici, posebno s obzirom na vrlo suženi krug medija koji relevantno prate zbivanja, osobito ona najprogresivnija koja se nužno odmiču od mainstreama?
Umjetnici pa i kritičari reći će da je stanje u medijima loše, da više nema novinske kritike itd. S druge strane, niklo je nekoliko internetskih platformi na kojima se prate događanja na sceni. Radim na prvom programu Hrvatskog radija i mogu reći da u posljednjih petnaestak godina kroz emisiju ‘Kretanje točke’ itekako nastojim na prezentiranju i te, kako je nazivate, progresivnije scene. Ona je prisutna i u informativnim emisijama, u vijestima u kojima s istom pozornošću sve te godine izvještavamo o izložbama Vlaste Delimar, Kate Mijatović, Vlade Marteka, Mladena Stilinovića i Toma Gotovca kao i o nekim mainstream događajima. Na određeni način, može se dakle reći da su i mediji pomogli vidljivosti nekad takozvanih marginalnih umjetnika. Moram li k tome spominjati Treći program Hrvatskog radija koji, vjerujem, mnogi od nas drže središnjim pa i kultnim mjestom diseminacije umjetničkih, odnosno kulturno-znanstvenih ideja? Pa opet, s obzirom na kronični nedostatak kulturnih pa i medijskih politika, pitanje je u kojem smjeru idemo i ima li nade za promjenu paradigme. Svjedočimo estradizaciji, spektakularizaciji i drugim oblicima urušavanja kulturnih vrijednosti pa se s pravom bojimo da bi moglo doći do daljnje regresije kad je u pitanju likovna kritika. Istovremeno, vidljivo je da stasaju novi naraštaji kritičara, aktivni su i studenti povijesti umjetnosti pa možda i nije sve tako crno. Bez daljnjeg, problema ima i to je tek vrh piramide slabog ulaganja u obrazovno-znanstveni sustav. Sve počinje odgojem djece predškolskog i školskog uzrasta. To su temelji na kojima počiva društva znanja, a uporno ih se zanemaruje. Zanimljivo, riječ je o jednostavnoj, ali u našem slučaju, čini se, nerješivoj jednadžbi uloga i dobitka.
U mnogim područjima umjetnosti u Hrvatskoj zapravo nema cjelovitih pregleda i sinteza novije umjetnosti. Gdje detektirate problem?
To je teško pitanje jer zahtjeva kritiku institucija, a s obzirom da uglavnom kritiziram ono područje koje jako dobro poznajem i unutar kojeg djelujem, ne bih se upuštala u analizu toga problema. Možda samo mogu reći da mnogo očekujem od kolega koji bi, smatram, na takav istraživački zahtjevan, mukotrpan, a neki bi rekli i neinventivan posao, trebali usmjeravati mlade povjesničare umjetnosti na Filozofskim fakultetima, na Institutu za povijest umjetnosti… Sjetimo li se značenja za Nove tendencije ili Novu umjetničku praksu, izgubila se i uloga koju smo smatrali da bi trebao imati Muzej suvremene umjetnosti… Zaključiti ću da doista mislim da likovna scena zaslužuje sintezni pregled, mene itekako zanima na jednom mjestu dobiti uvid u ono što se događalo, na primjer, od kraja osamdesetih do danas. Možda je to pomalo konzervativan zahtjev, ali takav široki pogled osigurava razumijevanje fragmenata, omogućuje nam bolje čitanje i valoriziranje određenih pojava i opusa.
Kako ste rekli na promociji, obilježje umjetničke produkcije u Hrvatskoj su ‘dobre ideje siromašnim sredstvima’, a već je notorna činjenica da Hrvatska ima jedan od najnižih proračuna za kulturu u EU, i to s tendencijom dodatnog smanjivanja. Kuda će nas to dovesti?
Proračun se iz političkog mandata u mandat, iz godine u godinu smanjuje i to sigurno ne budi optimizam. Do sada se pokazalo da postojeća kritika stanja i napor koji ulažu nezavisna scena i civilne udruge nisu uspjeli preusmjeriti putanju nadolje, ali i da su važan korektor, da pokušavaju iznaći modele za promjenu takvih tendencija. Osim problema smanjenja proračuna, dakle sustavnog izmještanja kulture prema društvenoj margini, ostaje i pitanje raspodjele novca. O tome bi se tek dalo naširoko raspravljati.
Obilježje vašeg rada je kontinuirano praćenje scene. No, jeste li se ikad zasitili umjetnosti i umjetnika?
Kako koje i kako kojih. No, šalu na stranu, umjetnost na ovaj ili onaj način stalno mijenja naš pogled na stvarnost i dobro je biti u njezinoj orbiti.
