Ideja rada koji ste izložili u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti čini se jasnom a priori, ali posjetitelji bez izuzetka ostaju zatečeni vlastitom reakcijom na inteligentnu jednostavnost koju predstavljate spojem zvučnih senzacija, začudnom estetikom isluženih magnetofona i dugom mehaničkom putanjom magnetofonske vrpce što prostorno povezuje zvučni izvor s fotografijama lokacija na kojima ste snimali zvukove minskih polja u Hrvatskoj. Toliko ste uspješno emancipirali zvuk da nam se čini kako je on posve zasjenio realitet apriornog užasa minskog polja. Što ste tražili, a što otkrili?
Ideja je stara nekoliko godina, a realizirana je tek sada zahvaljujući upornosti kustosice Leile Topić da taj rad predstavi u Galeriji MSU-a. U radu sa zvukom, posebice u field recordingu, uvijek se nastoji pronaći nešto posebno, neki sadržaj, dio opće tonske slike koji je zaseban doživljaj. Proces je prilikom nastanka ovoga rada bio drukčiji, jer je zvuk na minskom polju običan, jednostavan, ničime ne odaje posebnost prostora, ne sadrži u sebi nikakvu naznaku opasnosti, iako boravite u blizini minskih polja. Tražio sam upravo to, nenametljivost i ležernost zvuka prirode i ljudskog djelovanja u rubnim područjima uz minska polja. Život koji se nastavlja bez obzira na traumu prostora. U naseljenim područjima iznenađujući je taj suživot čovjeka i mine na udaljenosti od samo nekoliko metara. Jednako je nevjerojatna inteligencija prirode: promatrajući ljepote divljih pejzaža u kojima se nalaze minska polja, postajete svjesni činjenice da prirodi čovjek ne treba.
Fragilan medij
Čime je motiviran ovaj rad? Gdje ste ga i koliko dugo radili? Kažete, magnetofone ste mukotrpno nabavljali putem internetskog Njuškala. Nije lako bilo naći ni magnetofonske vrpce, vrhunske BASF-ove, a tražili ste one kojima je 1991. istekao rok trajanja: zašto? I hoće li šarmantna krama izdržati izložbu?
Početni motiv je krenuo iz kruga obitelji i prijatelja, ispreplitale su se dvije priče, jedna moga prijatelja koji je stradao u minskom polju početkom rata i druga moga punca, koji je pčelar pa mi je govorio o pčelarima koji drže košnice uz minska polja i dobivaju izvrstan med, jer za njih je to, prije svega, prostor netaknute prirode. Razvojem rada naglasak se ipak prebacio na odnos mjesta i zvuka. Obišao sam dvanaest minskih polja tijekom jedne godine, tonski bilježeći različite strukture zvukova kroz promjene prostora i godišnjih doba. Informacije o trenutnom stanju i lokacijama minskih polja nalazio sam na portalu Hrvatskog centra za razminiravanje koji je vrlo precizan. I da, magnetofone je u Hrvatskoj teže naći nego minska polja. Jednako je teško pronaći nekoga tko zna i želi servisirati tu staru opremu. Kada sam nabavljao trake, bilo mi je bitno da su iz istog vremena kada su nastala i minska polja, time se nekako zaokružuje oštećenost prostora i medija. Ta traka koja je odbačena devedesetih vrlo je fragilan medij. Stari kućni magnetofoni također teško podnose zadani format izložbe, no to i je sastavni dio rada. U periodu od tri tjedna, koliko traje postav, mehaničke glave motora sastrugat će već načetu emulziju trake, polagano deformirajući zvuk što je na njima zapisan. Neke trake će pucati, neki magnetofoni će otkazivati i na kraju ćete dobiti ono što minska polja ustvari jesu: šumovi između tišina.
Ovaj rad ima, naravno, politički naboj. Kako vidite etičnost pozicije u kojoj zvučno-emotivna dimenzija djeluje kao estetizacija politike?
Nisam nikada pokušavao svjesno artikulirati politički naboj nijednog svog rada. Vjerojatno jer smatram da je bavljenje suvremenom umjetnošću po sebi politički odabir u kojemu je jasno da stvarajući želim biti dio vremena u kojemu živim i vremena koje je pred nama. Estetizirati politiku i pripadajuću joj estradu zvuči mi nemoguće čak i za vrhunskog plastičnog kirurga, a kamoli za suvremenog umjetnika.
Pogrešna kulturna politika
Naslov rada je ‘Između tišina’. Koje množine tišina imate na umu? Što, kao autor i slušatelj, očekujete onda od zvuka?
Radni naslov projekta je bio ‘Minefield Recording’, što je nekako tehnička pozicija opisa nastanka rada, ali i prilično suha i nejasna kada je prevedete na hrvatski jezik. Prijatelj koji je postavljao minska polja za vrijeme rata kroz razgovor je naglasio kako je to bio trenutak potpune tišine. Zvukovi koji inače postoje na tim mjestima privremeno bi nestali. Sama priroda percepcije zvučnog signala kod ljudi i životinja je takva da ima znatno veću brzinu od ostalih signala koje primamo iz okoline, zato se i smatra kako je sluh osnovni obrambeni osjet. Kako sam rekao, minska polja danas u svojoj zvučnoj strukturi ničime ne nagovještavaju opasnost u kojoj se nalazite, što je potpuno neprirodna situacija. Reproducirajući snimljene zvukove i postavljajući fotografije pripadajućih lokaliteta u prostor galerije stvara se umjetna situacija, mali laboratorij koji propitkuje našu percepciju stvarnosti.
Osim kao autora s preokupacijama eksperimentalnog zvuka, prostora, tijela, internetska javnost vas pamti i kao autora poetskih, narativnih, dnevničkih ‘Bilježaka povremenih sjećanja’, posebno epizode vašeg ‘susreta’ sa Željkom Markić u lokalnom kafiću. Ali ništa niste zabilježili od prošle godine, kao da vas aktualnosti ne motiviraju. Tko, odnosno što vas motivira u literarnom smislu, makar u mini formi?
Prvi kratki zapisi su nastali još u srednjoj školi i više su dio neke osobne mentalne higijene nego literarnog stvaralaštva. Uvijek se radi o situacijama i ljudima koji su nekako ostali u sjećanju, dobrom ili lošem. Zapisujem stvari tek kad prođe neko vrijeme, gotovo nikad ne mogu staviti na papir nešto što se događa sada. Svim tim zapisima je zajednička povremenost. Nekada u danu zabilježim nekoliko takvih malih stvari, a nekada prođe i po godinu dana. Najdulje razdoblje između dvije bilješke bilo je devet godina. Mini-forma je u mom slučaju jedina moguća jer moja pozicija nije pozicija pisca, već pozicija onoga koji iskazuje svoje sjećanje riječima. Postoje različiti načini sjećanja koji su velikim dijelom uvjetovani i medijem u kojem je čuvamo svoje uspomene. Ogromna je razlika između analognih i digitalnih obiteljskih foto albuma, audio zapisa, apstraktnih zvučnih dnevnika koje sam vodio neko vrijeme, zapisanih tekstova. Ta različitost kvaliteta i načina na koji je moguće utiskivati u sebe sve oblike stvarnosti me vjerojatno i odredila kao umjetnika koji stvara u više medija. Jednostavno, kad umrem volio bih se sjećati na svaki mogući način.
Što kao pripadnik suvremene umjetničke scene u Hrvatskoj očekujete od Ministarstva kulture i/ili od aktualnog ministra? Ako nemate očekivanja, što zahtijevate kao ključno u kulturnoj politici?
Pripadam generaciji i krugu ljudi koji su počeli stvarati umjetnost zato što je, prije svega, njima bila potrebna ta mogućnost, taj doživljaj. Neki od njih su ostvarili i umjetničke karijere, neki su se okrenuli drugim stvarima u životu. Moje odrastanje je uvijek bilo u nekoj poziciji ‘između’. Zagrepčanima sam uvijek bio previše Dalmatinac, Dalmatincima pak previše Zagrepčanin, kasnije sam pankerima bio previše darker, darkerima previše panker, zatim Srbima previše Hrvat, Hrvatima previše Srbin, onda likovnjacima previše umjetnik koji se bavi zvukom, glazbenicima previše likovnjak i tako to traje… S vremenom sam tu glupavost prihvatio kao svojevrsnu poziciju slobode, tako da što se samog stvaranja suvremene umjetnosti tiče, od ovog ministra i Ministarstva kulture, kao i od svih prije njih, ne očekujem ništa jer se radi o organizmu koji je suviše trom da bi kvalitetno reagirao na trenutno stanje stvari. U kulturnoj politici Hrvatske suvremenost je uvijek bila posljednja, a u ideji suvremenosti eksperimentalnost je bila na zadnjem mjestu. Pomalo mi je nerazumljiv taj stav jer sve ono što se danas smatra ‘klasičnim’ u umjetnosti i na što se pozivaju svi apologeti tradicionalizma nekad je bilo suvremeno, avangardno, drugačije. Najbolji pokazatelj toga da je kulturna politika ove zemlje pogrešna je upravo to što je najsnažnija i u svijetu najpriznatija hrvatska umjetnost nastala u vrijeme Jugoslavije.
