Krajem januara na zagrebačkoj Trešnjevci otvorena je Baza, novi umjetnički i društveni prostor u koji se nakon 15 godina rada smjestio BLOK, kustosko-aktivistički kolektiv poznat kao organizator Urbanfestivala. Tom prilikom postavljena je izložba i promoviran katalog pod nazivom ‘Natrag na trg! Umjetnost u javnom prostoru: prakse i refleksije’, čiji je glavni cilj bio prezentirati radove sa 13. Urbanfestivala, koji obuhvaća trogodišnje razdoblje, ali i predočiti neke teme na ambiciozniji način.
Prije negoli predstavimo sam zbornik, podsjetimo kako je Urbanfestival uopće krenuo. Prije 15 godina održano je prvo izdanje, a kao pokušaj odgovora što bi tema tog novog festivala trebala biti i na koji bi se način ona trebala realizirati predočeno je nekoliko kraćih tekstova s očiglednom namjerom da poprime programatski karakter. Recimo, u jednom od njih, onom Maroja Mrduljaša, piše sljedeće: ‘Grad nije pod potpunom kontrolom države i kapitala kao izvora moći ili urbanističkih institucija i brend-nejm arhitektonskih ureda koji su glavni provoditelji procesa gradogradnje, već može djelovati kao angažirani i subverzivni mehanizam.’ Namjera organizatora da na grad kao svoju glavnu temu gleda kroz političko očište bila je dakle jasna od samog početka. Međutim, čini se da se ključna, dodatna politička radikalizacija i među autorima i među samim organizatorima zbila 2008. i 2009., na početku opće krize, pa onda i krize grada, i u vrijeme prvih i zasad najvećih komunalnih protesta u nas protiv političko-developerske zloupotrebe javnog prostora, dakle protiv izgradnje šoping-mola na zagrebačkom Cvjetnom trgu.
Upravo ovo posljednje trogodišnje razdoblje, koje je obuhvaćeno i u spomenutoj monografiji, daje za pravo zaključiti da se umjetnost i kultura u širem smislu u realizaciji kustoske grupe BLOK shvaćaju onako kako se i trebaju shvaćati – tako da se umjetnički i aktivistički intervenira u urbani prostor i da se na taj način pokuša ukazati, pa i suprotstaviti dvostrukoj opasnosti, metropolizaciji grada s isključivo komercijalno-profitnim ciljevima i upletanju dominantne reakcionarne i revanšističke politike s ciljem simboličke retradicionalizacije i povijesne amnezije u urbanim prostorima. Kako će takva visoka politiziranost proći u uvjetima kad novoimenovani ministar kulture svojim glavnim neprijateljem drži upravo svaki oblik subvertiranja klasičnih kulturnih obrazaca, nije teško za pretpostaviti.
O brisanju sjećanja na partizane, žene i komuniste govore, između ostalog, radovi Sanje Horvatinčić, Gorana Sergeja Pristaša i Mile Pavićević, Marija Kikaša i Sonje Leboš. Mizoginija u zagrebačkom javnom prostoru, naglašeni antikomunizam i antipartizanstvo dio su šireg repertoara generalne hrvatske politike, pa onda i posebno zagrebačke politike, sve to u režiji osvetničke desnice koja je na vlast u nas došla prije četvrt stoljeća.
Zadnje izdanje Urbanfestivala – njega više neće biti, ali će BLOK i Baza svoje djelovanje preusmjeriti na neposredno okruženje, dakle na trešnjevački kvart i njegove stanovnike – u obzir je uzelo i šire društvene probleme, konkretno one vezane uz izbjeglice. Rad našeg redakcijskog kolege Davora Konjikušića, koji je zagrebački Trg Europe pokušao oblijepiti fotografijama migranata, ali mu komunalne službe to nisu dozvolile, testirao je najmanje dvije stvari: koliko je tzv. običan svijet senzibiliziran za problem izbjeglica i kako reagira službena vlast na pokušaj da se zatomljeni problem migranata učini vidljivim.
Druga grupa autorica i autora provjerava koje su posljedice privatiziranja javnog prostora u gradu. Rad pod nazivom ‘Trojanski kolektiv’ zapravo konstatira pobjedu biznisa i hajpa u slučaju Horvatinčićeve garaže i trgovačkog centra, a Katerina Duda kroz alternativni turistički vodič pokušava pronaći ostatke skrivenog grada koji je nestao ispod terasa, kafića, štandova, odnosno koji je potonuo pod komercijalnom transformacijom trgova i ulica.
Dio radova je posvećen kvartovskoj kulturi i u tom kontekstu kolegica Branimira Lazarin evidentira nestanak starih funkcija nekadašnjih domova kultura, odnosno konstatira osiromašenje bazične kulturne ponude koje se, izgleda, odvija nepovratno.
Izborom tema kustoski je tim pokazao posebnu osjetljivost i za radnička pitanja. Tako je u Itasu, nekadašnjoj alatnici velike Prvomajske, a sadašnjem samostalnom pogonu koji su prije 11 godina zauzeli radnici, beogradska grupa Kurs u samoj hali nacrtala mural pod nazivom ‘Tvornice radnicima’. Vesna Vuković, koja uz Ivanu Hanaček i Anu Kutlešu čini kustoski kolektiv BLOK, koristi crtanje murala kako bi u svom tekstu podsjetila na radove unutar dvije decenije koji su tematizirali radnike i proces deindustrijalizacije. Tako je spomenula Sanju Iveković i njezin rad o tvornici ‘Nada Dimić’, kao i rad Andreje Kulunčić o Nami. Igor Grubić je fotkao ‘Anđele garavog lica’ u rudniku Kolubara, a dosta je radova napravljeno i na račun otpuštenih radnica Kamenskog, podsjeća autorica teksta. Također piše kako su se neki umjetnički kolektivi deindustrijalizacijom znali i okoristiti, pa u prazne tvorničke hale useliti svoje kulturne programe, profitirajući na taj način, ali i ‘hraneći vlastitu auru angažiranosti’.
Zbornik se sastoji i od ambicioznijih priloga koji nemaju direktnu poveznicu sa samim radovima, ali daju ukupnu sliku rada kustosica u posljednje tri godine. Nikola Vukobratović opisuje kako se omladinska energija nekad koristila za plemenite ciljeve, ljubljanski suradnik Igor Vidmar na primjeru voblija, članova američkog progresivnog sindikata s kraja 19. i početka 20. stoljeća, opisuje kako je nastala protestna pjesma na primjerima Džoa Hila i Vudija Gatrija. Stefan Treskavica podsjeća na kulturni rad Božidara Adžije između dva rata, kojemu su glave došli onodobni fašisti…
