Izložba ‘Sanjam kako sanjam da ne sanjam’ koju ste prošle srijede otvorili u zagrebačkoj Galeriji Događanja kao temu ima vaše snove. Je li riječ o snovima ili košmarima, o slikama ili riječima, i mogu li se snovi prikazati u nekom od umjetniku danas dostupnih medija?
Riječ je o cjelokupnoj ‘produkciji’ mojih snova u razdoblju od godinu i pol dana. Košmari su sastavni dio cijele imaginacije, tako da su isprepleteni sa snovima. Inicijalni poticaj bilo je istraživanje tzv. lucidnog sanjanja, a osnova te tehnike je bilježenje snova svakog jutra. Osim snova, pri procesu buđenja dobivam svakakve ideje i sjećanja, pa sam i to bilježio. Spontano sam odustao od izučavanja lucidnog sanjanja, a više se posvetio vlastitim doživljajima sanjanja. Osjećaj sna, čini mi se, individualan je i kao takav osobno perceptivno i emotivno hipertrofiran, a svatko ga može tumačiti na vlastiti način. Univerzalni pristup snu, odnosno interpretacija sna je samo vodič do osobnog poimanja. U skladu s vrlo skromnim produkcijskim mogućnostima, svoj fokus sam usmjerio prema snovima kao pokretačima mog ponašanja u stvarnosti. Snovi su posljedica svega nagomilanog u mozgu, ali sam probao izolirati načine svog ponašanja izgrađene na snovima. Izložba se sastoji od dva videa.
Lani ste u zagrebačkoj Bazi otvorili odličnu izložbu sastavljenu od videosnimaka koju ste nazvali ‘Sisak 2000’, a rad je tematizirao vaša sjećanja. Ako ste prije dvadeset godina tu 2000. doživjeli kao prekretnicu, kakva vam je onda tekuća kalendarska godina?
Moj odgovor na ovo pitanje je predvidljiv. Naime, bila je izuzetno loša, spora i zamorna, začinjena pretjeranom introspekcijom, dosadom i strahovima, stresovima i traumama. Barem zadnja dva mjeseca, ono prije je bilo OK. Najviše mi je nedostajalo umjetničke akcije kao i druženja s frendovima i kolegama po otvorenjima izložaba. Trebao sam raditi jedan veliki projekt, ali zbog pandemije nisam ništa napravio, a ne znam ni kada ću. Nedostajao mi je Sisak zbog blokade javnog prometa. Jedina dobra stvar je što sam počeo raditi novi ciklus fotografija, bitno drugačiji od svega što sam do sada radio. Čak mi je i za priču ove izložbe dobro došla situacija potresa, korone i političkih gluposti koje su, sve zajedno, poput noćnih mora. Stvarnost mi je bila daleko halucinantnija od snova, ali na negativnoj, košmarnoj osnovi.
Godinama ste radili Festival Željezara koji je lani doživio svoje šesto izdanje. Što će s njime biti ove godine, planirate li nastavak u nekoj drugačijoj formi?
Ministarstvo kulture odobrilo mi je, nakon upućene žalbe, neka sredstva. Grad Sisak nije, tako da ću festival realizirati sredstvima Ministarstva kulture. O budućnosti festivala ne znam što odgovoriti, jednom će se on, nadam se, ugasiti. Shvatio sam da se umjetnošću može puno toga promijeniti, ali (auto)destruktivni mentalitet ljudi praktički je nepromjenjiva konstanta, da ne kažem aksiom. Već šestu godinu mučim se s lokalnim političkim strukturama, kako s lijevima tako, i još gore, s desnima. Volio bih da sam potkupljiv, ali nemam želudac za odrađivanje projekata po kojekakvim direktivama i zato trpim sve oskudnije financiranje i konstantni pritisak kojemu sam izložen i od spomenutog mentaliteta i od svega drugog što normalne ljude tjera u inozemstvo, a i osobno sam počeo razmišljati o odlasku van.
