Iako je film vizualna umjetnost, najčešće ne govorimo o onim akterima projekta koji su najzaslužniji za dobru sliku. Prije ikojeg eksplicitnog filmskog plana, pri razmatranju o sedmoj umjetnosti u prvom planu je redatelj i nositelj(ica) glavne uloge ili više njih.
Da, ovisno o možebitnom autoru predloška za fabulu ukoliko se što snima prema kojem od poznatijih literarnih ostvarenja, od prilike do prilike vidljiviju znatiželju poškakljat će iz pozadine i skriptorsko ime. Tada će se naći pokoja svečana riječ i za romanopisca ili općenito stvorca komada akonto kojega se i pristupilo doplovljavanju do scenarističke potke.
Imena direktora fotografije, kamermana, scenografa ili kostimografa – baš kao i kontraindikacije na papirnatom uputstvu za korištenje lijekova, odnosno one segretozne odredbe u svakom iole kompleksnijem ugovoru – ispisana su malim slovima u odjavnoj špici na kraju filma.
To je obrnuti odraz onih nerijetkih i degutantnih slučajeva s omotima diskografskih izdanja klasične glazbe, na kojima se da opaziti kako je ime dirigenta u mnogim slučajevima istaknuto kudikamo većim i dominantnijim slovima od imena skladatelja, interpretacijom čijeg djela se dotični maestro i diči i kočoperi.
E, baš zato ovdje hoće biti metnuta pažnja na tobože subalterni registar filma o kojem se rjeđe govori i piše kad se spominju i opisuju i najčešće emitirani ili projicirani filmovi. Povod je 100. obljetnica rođenja Vladimira Tadeja, koji je svoju karijeru filmaša započeo upravo kao scenograf. I time se pridružio sjajnom grozdu naših velikih umjetnika iz te branše, poput Dušana Jeričevića, Željka Senečića, Veljka Despotovića ili Miljena Kljakovića Kreke, koji je od svih naših scenografa ostvario najznačajnije svjetske uspjehe u Hollywoodu, surađujući s Emirom Kusturicom, Martinom Scorseseom, Ridleyjem Scottom, Johnnyjem Deppom…
Vladimir Tadej rođen je 9. svibnja 1925. u Novskoj, a u Zagrebu, u kojem će i preminuti 1. ožujka 2017., studirao je arhitekturu na Tehničkom fakultetu. Zarana se opredijelivši za filmsku scenografiju zaputio se u Prag na daljnje usavršavanje u studio Barrandov, eda bi već po završetku Drugoga svjetskog rata u Zagrebu startao s poslom kao jedan od začetnika ove struke u kompletnoj jugoslavenskoj kinematografiji.
Već 1949. godine bio je laureatom za scenografiju filma "Zastava" Branka Marjanovića, nakon čega slijede priznanja u Puli za "Jubilej gospodina Ikla" Vatroslava Mimice (1955.), a za srednjometražni dječji film "Izgubljena olovka" Fedora Škubonje prima Zlatnog lava u Veneciji (1960.).
Debi kao redatelj igranog filma imat će 1970. godine, kad prema romanu Mate Lovraka snima "Družbu Pere Kvržice", za koju će potpisati i scenografiju. Prirodni suplement crtanom filmu svakako je dječji igrani film, u čijem će žanru Tadej također iskazati svoj afinitet, ali i postići nemale estetske dosege
Nakon obilate decenije bavljenja igranim filmovima, s Vatroslavom Mimicom uključuje se u intenzivniji rad na crtanom filmu. S njim kao koscenaristom udario je fundamente uspjeha Zagrebačke škole crtanog filma, počevši s onim "Cowboy Jimmy" Dušana Vukotića iz 1957., te u istom kalendaru sudjeluje u realizacijama čak triju ostvarenja Nikole Kostelca: "Susret u snu", "Na livadi" i "Premijera". Crtani film "Sve želje svijeta" (1966.) režirat će samostalno.
Debi kao redatelj igranog filma imat će 1970. godine, kad prema romanu Mate Lovraka snima "Družbu Pere Kvržice", za koju će potpisati i scenografiju. Prirodni suplement crtanom filmu svakako je dječji igrani film, u čijem će žanru Tadej također iskazati svoj afinitet, ali i postići nemale estetske dosege. Ovamo svakako ide rad "Hajdučka vremena" (1977.), prema izvorniku Branka Ćopića, te "Tajna starog tavana" (1984.) s glazbom Arsena Dedića, za koju je, uz režiju, Tadej opet izradio i scenografiju.
Neslučajna je ova Tadejeva preferencija baš za radove namijenjene mlađoj publici. Crtani i dječji igrani film nekako kao da izviru iz umjetnosti stripa – ili s njome samo koketiraju, razvijajući se paralelno – koja je vazda bila mamac podjednako i za odrasle, kao i za djecu i tinejdžere. Krenuvši pomalo stidljivo iz američkih novina u vidu dekoracije napisanome (ali ne i kao nadopuna ili komentar), crtež je pobjegao iz žurnala u strip postupno se afirmiravši kao samostalni jezik u semiotičkom govorenju.
Interesantno je, i za nas simptomatično, kako je baš prvi strip na ovim prostorima bio objavljen u zagrebačkom listu koji se zvao Novosti, a naslovnice ove naše tiskovine diljem javnosti i jesu postale prepoznatljive, konkretno, nenadmašnim ilustracijama neponovljivoga genija Alema Ćurina. I, one su bivše Novosti dale šansu Andriji Mauroviću, rodonačelniku te vještine u nas, koji je prije točno 90 godina, 12. ožujka 1935., u njima bio objavio svoj "roman u slikama" pod naslovom "Vjerenica mača", s novinarom Krešimirom Kovačićem kao scenaristom.
Vladimir Tadej najplodnije je svoje razdoblje te vrste imao baš nekako pred vrijeme u kojem će se u Italiji pojaviti kultni stripovi "Alan Ford" u radionici dvojca Luciano Secchi i Roberto Ravioli, te "Corto Maltese" Huga Pratta. Dok on snima svoje crtiće s Mimicom, preko jadranskoga kanala na Apeninskom poluotoku Gian Luigi Bonelli i njegov sin Sergio Bonelli stvaraju galeriju stripovskih likova popularnih i dandanas: Tex Willer, Zagor, Mister No, Dylan Dog… Nećemo otići toliko daleko nadrealistički se baveći gatanjima jesu li, i koliko, utjecali jedni na druge, ali godi spoznaja kako smo u vremenima stvaranja globalnih vrijednosti jedne vrste umjetnosti i mi doma imali kreativce najvišega ranga. Ne zaboravimo da je Dušan Vukotić 1961. godine dobio Oskara za svoje remekdjelo, crtani film "Surogat"…
U kasnije svoje doba Vladimir Tadej učinio je po romanu Hrvoja Hitreca i film "Kanjon opasnih igara" (1998.), snimljen u okolici Omiša i na Cetini, koji se također oslanja na njegovu dominantnu fazu stvaranja. I ovdje je apostrofiran (uz plejadu glumaca iz splitskoga Teatra) Tadeju omiljeni glumac Boris Dvornik, koji je igrao i u "Hajdučkim vremenima" i humornoj ratnoj drami "Hitler iz našeg sokaka" (1975.).
Ova priča smještena je u Banat 1941. godine kad dolazi do invazije sila Osovine na Jugoslaviju, a brojni domaći Nijemci postupno ulaze u Wehrmacht. U fokusu radnje je lokalni folksdojčer, ispičutura s nesređenom egzistencijom, koji ima zadatak uvesti red u svoje selo i prilagoditi život novonastalim uvjetima. To je životna uloga, kao stvorena za nj, koju je virtuozno odigrao Nikola Simić. Komični elementi izmjenjuju se s bizarnim, pri čemu Tadej odlično naglašava dramske akcente i psihološko portretiranje, sve do najposljednjijeg trenutka kad osobna tragedija prerasta u kolektivnu moru cijeloga mjesta.
Mimo onoga što je rečeno u početku, Vladimir Tadej izgradio je ili signirao niz impresivnih scenografskih rješenja za vrlo široku paletu po tipu različitih filmova. I po odabirima lokacija, i po gradbenoj izvedbi; i za intimističke radnje u skučenijim prostorima, i za veličanstvene prizore na otvorenom u prirodi. Već samim letimičnim pogledom na Tadejevu filmografiju, lako će se razabrati režnjevi njegovih izražajnih mogućnosti, počevši od "Bakonje fra Brne" Fedora Hanžekovića (1951.) sa svim rekvizitarijem redovničkog samostana, do "Hoću živjeti" Miroslava Mikuljana (1982.), s nijemom Enom Begović i njezinim udvaračem Milanom Štrljićem na seoskom imanju.
Dijapazon njegovih scenografskih radova, ali i povjerenje koje su mu redovito ukazivali najveći, ukotvljeno je u vrhunskim dostignućima domaće nam filmske registrature: "U oluji" i "Kaja, ubit ću te!" Vatroslava Mimice, "Tri Ane" i "Martin u oblacima" Branka Bauera, "Dvostruki obruč" Nikole Tanhofera, "Čovik od svita" Obrada Gluščevića, "Most" Hajrudina Šibe Krvavca, "Bitka na Neretvi" Veljka Bulajića, "U gori raste zelen bor" Antuna Vrdoljaka, "Sutjeska" Stipe Delića…
I tako, kad je besjeđenja o kakvom ostvaraju iz sineastskoga zanata, rumeni jezik blagoglagoljivosti – baš poput crvenog tepiha na kakvom od slavnih i raskošnih festivala – ispruži se i raspeči u pravcu razvikanoga režisera ili neke visoke face iz superstar kategorije. Ovdje je u centar pažnje s pravom dospio jedan "supermlad": duhovni stogodišnjak Vladimir Tadej, meštar koji se odlično snalazio s crtežom i vrpcom, važan hrvatski i scenograf i redatelj.
