Trećeg dana Festivala alternative i ljevice u Šibeniku (FALIŠ), od ukupno četiri, stigli smo na program u Maloj loži baš dok je Zoran Restović u mikrofon objašnjavao politički karakter Narodnooslobodilačke borbe od 1941. do 1945. godine. Restović, predsjednik antifašističkih udruga ove županije, nije ostavio mjesta nedoumicama govoreći o motivima onih koji su krenuli u rat jednako protiv okupatora i eksploatatora. Citiramo ga po sjećanju, dok je notes još bio u torbi: ‘Sigurno se nisu mislili vratit opet tuć bajame u Šare.’
Bajami su bademi, po dalmatinski. Šare pak, to je najbogatija šibenska obitelj između dva svjetska rata. Današnji se njezini potomci bore za povrat goleme nacionalizirane imovine, brojnih nekretnina u ovom kraju, plus sto kila srebra i 20 kila zlata.
- Došla je dakle 1991. godina, a s njom i klasni preokret. Iznova smo formirali one koji hoće živjeti na tuđoj grbači, a za to je potreban i nacionalizam. Kad se to sve udruži u zaštiti krupnog kapitala, dobije se fašizam. I na kraju nam kažu samo da je dosta više bilo partizana i ustaša. Zašto? Što znači da je dosta priče o partizanima i ustašama? - pita Restović.
U publici je ustao Ante Jelaska, preživjeli partizan iz Splita, poratni kazališni redatelj u Šibeniku, koji danas broji 91 godinu. Naveo je sve od uvođenja samoupravljanja do sadašnjeg socijalnog mraka, da bi zatim priznao kako mu fališ vraća nadu da nije sve izgubljeno
Partizani imaju svoju povijest, glasi njegov zaključak, a ustaše svoju i ne smije se pristati na goli prekid javne rasprave o njima. Pogotovo ne ako dominira relativizirajući diskurs koji umanjuje razlike među dvjema stranama ili, još gore od toga, koji preokreće historijske uloge naglavačke. A zatim je govornik u Maloj loži prozvao Crkvu kao najvećeg poticatelja opisanih tendencija i dodao kako će se na budući Katedralni muzej u Šibeniku utrošiti ogromna suma, dok će šibenski Muzej oslobođenja Dalmacije u Drugom svjetskom ratu zapasti mizerna svota. Inače, ovaj dio programa FALIŠ-a bio je posvećen upravo skorom otvorenju potonje ustanove.
I ječale su izgovorene riječi okolnim kalama, praćene aplauzom ispunjenog gledališta, taman da se novinar u čudu osvrne oko sebe. I ugleda ploču sa službenom adresom prostora na kojem se odvija FALIŠ. Trg Ivana Pavla II., slavnog antikomunista. Ali ovo je i grad s puno spomen-ploča s imenima palih antifašista. Samo na Sutjesci se borilo 1316 partizana iz šibenskog kraja, a poginulo ih je 787. Revizionizam očito nije mogao uhvatiti korijena tako snažno kao u većini drugih hrvatskih gradova, a i kontrarevolucionarni pritisak je posljednjih četvrt stoljeća tu valjda bio manji negoli onaj što ga je pretrpio primjerice Split.
Bez viška zloće, no cinično i pomalo rezignirano, od grupice lokalnih zajebanata čuli smo sljedeću reakciju: ‘E, a jesi li šta vidija fališ? Ćujen da je socijalizam ludilo u porastu, e. Još malo i revolucija, Će Gevara. Ono, socijalizam nam ide ka hrvatski be-de-pe’
Zatim je u publici ustao Ante Jelaska, preživjeli partizan iz Splita, poratni kazališni redatelj u Šibeniku, koji danas broji 91 godinu. Naveo je sve od uvođenja samoupravljanja do sadašnjeg socijalnog mraka, da bi zatim priznao kako mu FALIŠ vraća nadu da nije sve izgubljeno. Pa još malo i mogla bi se primijeniti ona reklamna – Mediteran kakav je nekad bio.
Sve se rečeno odvilo u svega nekoliko minuta, no dovoljno da se uhvati osnovna ideja i emocija festivala i okolnog ambijenta. Isto će se potvrđivati i nadalje, uza sve šarenilo. Jer na i oko FALIŠ-a mogu se čuti i razna politička mucanja, ideološke kontradikcije, patetična moraliziranja, baš kao i razrađeniji teorijski ili empirijski uvidi, ali sve to dospijeva u funkciju redefiniranja elementarnih pojmova i utvrđivanja ključnih procesa kao što je spomenuti klasni rat. Razgovarati se o tome mora, makar i otpočetka, gotovo od nule.
Naravno, ima Šibenik i svoju crnu povijest od tzv. devedesetih naovamo, od ratnog zatvora Kuline do spomenika Miru Barešiću ili rive nazvane po Mili Budaku – i to u Bilicama, danas predgrađu Šibenika, nekoć predselu, iz kojeg se više od 50 boraca nije vratilo sa Sutjeske. Nije ni ovdje samo Crkva bila aktivna u međuvremenu, izgleda. No ima Šibenik i antifašiste koji će povrh stalne javne riječi o ratu onom i ovom još i Barešićevu spomeniku opiturati ruku u crveno, igrajući se i s koloristikom i s desničarskom osvetoljubivošću.
Posebnost ovog festivala i same gradske atmosfere, kazano politički, uočit će i strani gosti, odvjetnica WikiLeaksa i sličnih inicijativa Renata Avila i Paul Mason, novinar BBC-ja i publicist. Mason će, doduše, nekoliko dana kasnije otklizati, u jednom članku za ‘Guardian’, u nimalo pohvalni klišej, pišući o situaciji u Hrvatskoj i EU-u sasvim paušalno i pokroviteljski.
Za vrijeme tribine u pozadini uočavamo poznato lice s TV ekrana, iz informativnih emisija: Dino Karađole, direktor Turističke zajednice Grada Šibenika. Znate, onaj koji daje podatke o sezoni na šibenskoj rivijeri, sve jače orijentiranoj prema turistima zbog propasti drugih industrija (vidi okvir uz članak). Ali ovaj direktor može se pohvaliti i raritetnim političkim nastavkom sadržaja u posezoni, osim ležernijeg tretmana ljeta, pa je ipak red da obiđe i FALIŠ.
A nakon tribine susrećemo Bojana Nonkovića, ekonomista iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), koji precizno konstatira: ‘Ovo je izrazito narodski događaj.’
Zaista, to je vjerodostojan utisak bar onih koji poput nas prvi put svjedoče FALIŠ-u, a u četvrtom njegovu izdanju. Narodski, dakle bez rezerve, s otvorenom scenom za sudjelovanje svih koje zanimaju uporišta pravednijih socijalno-ekonomskih odnosa, sekularnost umjesto klerikalizma, internacionalizam spram nacionalista.
Sutradan ujutro, na štekatu ispred kafića ‘Azimut’ bunovno uho ipak je moglo registrirati i nešto suzdržaniju reakciju. Bez viška zloće, no cinično i pomalo rezignirano, iz grupice lokalnih zajebanata: ‘E, a jesi li šta vidija FALIŠ? Ćujen da je socijalizam ludilo u porastu, e. Još malo i revolucija, Će Gevara. Ono, socijalizam nam ide ka hrvatski be-de-pe.’
Kasnije, u vrijeme ručka, sjedimo ispred konobe ‘Marenda’ s Emirom Imamovićem Pirketom, glavnim organizatorom FALIŠ-a uz Krunu Lokotara i Srećka Horvata. Pirke povrh svega uređuje i portal Falis.com koji živi kroz čitavu godinu – isključivo od volonterskog rada, pod motom ‘Jedna borba, još jedno mjesto’. Razgovaramo o aktualnom plakatu festivala na kojem živa ruka drži podignut digitalni simbol za share, dijeljenje. Ali iskovan od gvožđa, u teškoindustrijskom stilu, prema dizajnu Ante Filipovića Grčića.
- Problem je nastao kad smo krenuli da tražimo te tri željezne kugle, pa da ih Ante zavari s one dvije šipke. I nikako da pronađemo tri najobičnije kugle. Halo, tri jebene željezne kugle i ne možeš da ih sastaviš u čitavoj Hrvatskoj, od tolike hrvatske industrije koliko je bilo. Ti bi da pišeš o ekonomiji, a ne možeš tri kugle da nađeš - govori Pirke.
A našli su ih na koncu u – Italiji.
I potom završna večer, nakon četiri dana nastupa u kojima su prodefilirali gosti, redom: Vojo Šindolić, Siniša Labrović, Jasmin Imamović, Viktor Ivančić, Ivan Šarar, Zijah Sokolović, Davorka Blažević, Josip Jagić, Zoran Restović, Damir Pilić, Paul Mason, Vedrana Bibić, Mario Kikaš i Renata Avila. A dan je izborne šutnje, subota, 10. rujna. Kiša je netom oprala Šibenik, grmljavina se udaljava prema jugu. Vrijedni personal festivala priprema stolice za gledatelje koji će nahrupiti, a pokraj trga posvećenog velikom prijatelju hrvatskog naroda prolazi jedan vremešni par, komentirajući plakat iznad bine.
On: ‘Kako ovo može biti danas, na izbornu šutnju?’
Ona: ‘Ma, ovo ti nema veze s izborima, ovo je drugo.’
On (odmahuje rukom): ‘Šta bi drugo bilo ako ne izbori.’
Ona: ‘Nisu izbori, ovo je drugo, ovo je… politika.’
Uništenje TLM-a nije moguće prešutjeti
Na marginama festivala moglo se čuti ponešto i o nekadašnjoj kičmi šibenske privrede, Tvornici lakih metala (TLM), socijalističkom gigantu koji već dugi niz godina trune u dirigiranoj agoniji. Danas je TLM – odnosno, sve što je od njega ostalo – u stečaju, i dalje s krajnje neizvjesnom budućnošću, a s novijom prošlošću sasvim tipičnom za poznate tranzicijske okolnosti. Lokalna ekonomska situacija modificira se pak u skladu sa strateškim diktatom našeg doba po kojem će gro Jadrana, sve izrazitije, preživljavati uglavnom od turizma. Takva se vizija uklapa i u poslovnu orijentaciju Vlade Čovića, najvećeg šibenskog tajkuna i dosad najdugotrajnijeg (su)vlasnika TLM-a nakon privatizacije firme 2008. godine. Nekretnine ove tvornice, naime, smještene su u vrlo atraktivnom dijelu Šibenika – atraktivnom iz pozicije interesa za neproizvodnu djelatnost, osim građevinske. A ispali su iz igre oko TLM-a i sindikati, zavadivši se oko ponuđenih opcija za nastavak života tvornice na aparatima. Kroz priču o TLM-u može se tako reći sve bitno o zadanoj ekonomskoj politici periferne europske države s prijelaza iz 20. u 21. stoljeće, kao i o efektima liberaliziranog tržišta. I to su, između ostalog, teme koje na FALIŠ-u spajaju domaći svijet, njegovu svakodnevnu muku, i goste na bini s njihovim prilozima, teorijskim ili umjetničkim. Uništenje TLM-a ipak nije moguće prešutjeti, pa se ono pokazuje kao svježa duboka rana koja nužno priziva spomen na šibenske žrtve u Drugom svjetskom ratu. Bez obzira na aktualne teške političke devijacije – nacionalizam i neoliberalizam – mnogim ljudima ovdje nije potrebno specijalno objašnjavati da su im nedavni preci definitivno bili ustali i protiv radne te socijalne nepravde. Objasnit će to oni vama, samo ako se zateknete negdje oko Male lože u pravom dijelu rujna, pogleda zapitanog naspram gungule u ovoj itekako izvanpansionskoj ponudi.
