Kada je u rujnu 2020. u pola minute zaključen stečajni postupak nad šibenskom tekstilnom tvrtkom Revija koji je pokrenut u ožujku 2001., predstavnice radnica zapitale su sutkinju i sve prisutne postoji li mogućnost da se im pod točkom "razno" omogući da se i one na kraju te mučne balade izjasne. "Ni govora", glasio je odgovor s druge strane stola. Tako je službeno završen jedan od najdugotrajnijih stečajeva u Hrvatskoj.

Radnice bivše konfekcijske tvrtke, njih 326, do danas potražuju od države devet neisplaćenih plaća i otpremnine u ukupnom iznosu od oko 1,29 milijuna eura (9,7 milijuna kuna). Taj iznos čini se kao "sića" za državu koja je godinu dana prije okončanja stečaja na ime duga tvrtke, koji je iznosio 65 milijuna kuna, preuzela kompletnu imovinu Revije u šibenskom predgrađu Bilice. Radnicama je nakon prosvjeda 2014. isplaćen dio otpremnina u ukupnom iznosu od 3,3 milijuna kuna, s obzirom na to da se država namirila prodajom skladišta tvrtke koje se nalazilo u centru Šibenika. Nekad jaka tvornica konfekcije, koja je svojedobno sponzorirala ženski košarkaški i boćarski klub, nestala je s tekstilne mape Hrvatske i Europe, s obzirom na to da su svoj asortiman izvozili mahom u Njemačku i Italiju.

No država sada dodatno zavlači ionako iscrpljene radnice. Sastanak s predstavnicima Novog sindikata koji ih zastupa, pravnog zastupnika Vedrana Uranije i predstavnica radnica, koji je još prošloga mjeseca trebao upriličiti ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Branko Bačić, nije se još dogodio. A hoće li i kada – svi napeto osluškuju. Kao krajnje rješenje sindikat i radnice razmatraju prosvjed na Markovom trgu. Borbenom Novom sindikatu postao je to uobičajen način istjerivanja radničke pravde.

U radnicama Revije još ima snage i zato neće odustati od borbe za ono što im pripada po zakonu i što su pošteno zaradile

Jadranka Košarić, jedna od dviju predstavnica radnica s kojom smo se susreli u Šibeniku, obavještava svoje bivše kolegice o daljnjim planovima i prikuplja njihove potpise za mogući put u Zagreb. Kako nam je rekla, čula je da u ministarstvu smatraju i sljedeće: "Ako vama damo, svi će doći tražiti."

- Ali to mene nije briga, to nije moj problem. Mi tražimo svoj pošteno zarađen novac. Naše plaće i otpremnine. Kakve su to fraze? - pita se ona.

Da je riječ o doista sitnim iznosima govori i podatak da bi u prosjeku svaka radnica trebala biti obeštećena s maksimalno pet tisuća eura. No neke od njih taj novac nikada neće vidjeti, jer su u međuvremenu preminule.

- Kako je došlo do stečaja Revije? - vraćamo se unatrag.

- Jednostavno, ispraznili su sve blagajne - odgovara nam.

- Što su pokazale istražne radnje? - pitamo dalje.

- Mi to nismo mogle ispitivati, bile smo sve žene. Među nama je bilo nekoliko muškaraca, ali mi smo nosile hlače, a oni su nosili suknje, ako me razumijete. Nitko od njih nije nam se priključio. Utvrđeno je da nismo likvidni. No nitko nije za to odgovarao. Imali smo mi i kućni sindikat, ali nitko od njih jednako tako nije ispričao svoju štoriju. Da sam pravnica, odgovorne za propast bih pozatvarala. Zaista, mrzim nepravdu - iskreno će Jadranka.

Dosad su, nastavlja, imali sedam ponuda za kupnju Revije. Stečajni upravitelj i direktor firme sve su ponude odbili. Prodaja nekima očito nije odgovarala. Interes za kupnju iskazao je svojedobno i francuski dizajner Marc Aurel za kojeg je Revija redovito šivala. Tko je bio protiv?

- Naš direktor, prije svega. Zato što je Aurel rekao da njemu ne treba toliko kadrovika, njih dvadeset-trideset iz kancelarija, nego bitno manje takvog osoblja. Ali je rekao da mu trebaju sve radnice. Nisu se s njim složili. Aurel nam je onda kazao da mu je jako žao. Pozdravio nas je i zaželio nam sve najbolje. Vidimo kako je dobro završilo - priča Jadranka.

- A kako je u cijeloj priči prošao stečajni upravitelj? - pitamo je.

- Stečajni upravitelj Ivan Rude dobio je za zasluge u tom postupku 630 tisuća kuna, odnosno 83.615 eura, premda ništa nije napravio, čak nije imao interesa prodati tvrtku jer mu je odgovaralo da odugovlači, s obzirom na to da mu je plaća išla svaki mjesec - odgovara.

Radnice Revije i sindikalni predstavnici proljetos u mirnom prosvjedu (Duško Jaramaz/PIXSELL)

Naša je sugovornica, kao i mnoge poput nje, svjedokinja vremena – onog u kojem su krojačice bile cijenjene, kada su pogoni proizvodili, a budućnost se činila izvjesnom i na posao se dolazilo s osmijehom. Jadranka se u Reviji zaposlila još 1974. godine, premda, kako kaže, nije bila posebno zaljubljena u "šnajderaj".

- Svatko je imao svoju operaciju, a ja sam radila na štircanju, koje zahtijeva precizniji rad. Još smo i kupaće kostime šivali, posebno za Talijane. Radili smo u smjenama od šest do 14 i od 14 do 22 sata. A radila se i noćna, kad je roba trebala izaći ujutro do šest sati, dok su kamioni za utovar čekali. Bili smo kao jedna obitelj, bilo je smijeha, cirkusavanja - prisjeća se sa sjetom.

- Možete li još nešto reći o tom vremenu? - pitamo.

- Druženja. Ujutro bih došla na posao i počela pjevati. A društvo bi dobacilo: "Ajde kvragu ti i tvoje pivanje svako jutro, kako možeš." Pa jeste li spavali i jeste li se naspavali, pa što bih trebala – plakati? To je bio cirkus - kaže uz smiješak.

Tada nije bilo zlobe, a danas je puno ima, nastavlja Jadranka.

- Bilo nas je u radnoj organizaciji i pravoslavaca i katolika, i kad bi bila slava i naši katolički blagdani, donijeli bismo kolača, mesa, bila je gozba. A slava je bila još obilatija. Nas četiri putovale smo iz Brodarice, kolegica i ja vozile smo fiću, pa smo kupile druge na putu do posla. To je bilo solidarno. Da je fićo znao govoriti, kakve bi on tek priče ispričao! Suze su nam od smijeha išle na oči. A danas se malo tko smije - kaže Jadranka.

Zatim se uozbiljila, očekujući nastavak razgovora. Govori nam da su u Bilicama i dalje strojevi Revije, iako dosta toga i nedostaje. Poznata priča.

- A što bi država s tim? - pitamo.

- Kao da oni nama to govore - odgovara.

Revija bi se u nekom humanom scenariju čak i mogla osposobiti, no tko se još obrazuje za zanimanje krojača? Jadranka je prvo radila za mašinom, a onda, zbog oštećenja kralježnice, kao zamjenica šefa. U ratu devedesetih krojačice Revije radile su u pogonu čiji su prozori bili prekriveni debelim crnim najlonima. Šivale su kape, jakne, košulje, hlače. Najprije su, kaže, obukli Zadar, a zatim i Šibenik.

- A što smo dobili zauzvrat? Jednu plaketu kao zahvalnicu koju su okačili o zid. Na kraju je i ona nestala. Drugi su dobivali povlašteno ovo i ono, a što smo mi žene dobile? No u to ratno vrijeme bile smo solidno i redovito plaćene - govori nam.

U zlatno vrijeme šibenskog tekstila Revija je zapošljavala više od 400 radnica i radnika, ali ni Grad Šibenik nije se proslavio svojim stavom prema njima, iako je tvornica bila važna za identitet grada. Kada danas o tome razmišlja, Jadranka Košarić nema iluzija. Očekuje da ih prime u ministarstvo i nada se da će im nakon svih godina isplatiti zarađeno.

- Što bih pitala ministra? Svašta mi se po glavi vrti, ali tek kad dođem u tu situaciju proradit će mi inspiracija, možda bih čak mogla zaplakati. Ali znam što bih mu rekla: podatak o iznosu moje i muževe mirovine, o tome kako se s tim živi. Moja penzija iznosi 280 eura. Ali intuicija mi govori da bi ministar mogao nešto napraviti za nas - kazuje optimistično.

Smatra da za državu to nije velik novac, samo zasad nedostaje volje i sluha. Što se tiče radnica Revije, u njima još ima snage i zato neće odustati od borbe za ono što im pripada po zakonu i što su pošteno zaradile.