Hrvatskom saboru u utorak je održan Okrugli stol u organizaciji kluba zastupnika Hrvatske seljačke stranke i Radničke fronte pod nazivom "Poboljšanjem uvjeta rada ka održivoj domaćoj tekstilnoj industriji – izazovi i prilike". Na skupu se govorilo o stanju tekstilne industrije u Hrvatskoj, s naglaskom na radnička prava zaposlenih u tom sektoru.
Među ostalim je rečeno da je u cijenu jedne košulje ugrađeno tek 1,8 posto udjela rada osobe koja je košulju sašila, dok se do 15 posto odvaja za reklamu i marketing. Odjevna industrija u Hrvatskoj svedena je na 11.315 radnika, od čega su 89 posto žene, koje godišnje zarađuju manje od službenog praga siromaštva.
Okruglim stolom moderirala je zastupnica RF-a Katarina Peović, a iako su pozvani bili svi zastupnički klubovi, jedini se odazvao Silvano Hrelja.
Na početku okruglog stola Ana Vračar iz Baze za radničku inicijativu (BRID) i Morana Ikić Komljenović iz organizacije Fade In predstavile su rezultate istraživanja provedenog u Požegi, Čakovcu, Osijeku i Zagrebu.
Komentirajući odsustvo interesa za ovu temu, Morana Ikić Komljenović rekla je da evropska direktiva o zbrinjavanju otpada i strategija održivosti zapravo omogućavaju otvaranje različitih novih poslova, poput reciklaže tekstila, koji bi se mogli ugraditi u strategiju tekstilne industrije.
Osvrnula se na činjenicu da je Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih pripremila opsežnu reformu i modernizaciju tog obrazovnog sektora, da bi prije nekoliko dana bilo objavljeno da se njezina provedba neće dogoditi. Primijetila je i da se umiranje znanja i vještina iz tekstilne industrije odražava i na onu umjetničku, u kojoj ona radi, primjerice kao nedostatak kvalitetnih kadrova za kostimografiju za kazalište i film.
Ana Vračar iz BRID-a rekla je kako ta organizacija sa sindikatima radnika u tekstilu surađuje od 2013, kada je započelo uništavanje tvornice Kamensko, te kako se od tada stanje samo pogoršava.
"Taj sektor više nije prepoznat kao nešto što omogućava dostojanstven i dobar život", rekla je Vračar, objasnivši da su takvo stanje uzrokovali različiti faktori koji su mijenjali industriju i na koncu doveli do toga da lokalne firme praktički isključivo rade poslove za one inozemne, prema njihovim instrukcijama i potrebama.
Navela je i da je 2021. godine prosječna plaća radnika u proizvodnji odjeće u Osijeku iznosila nešto preko 4000 tisuće kuna, a ona u proizvodnji tekstila oko 5000 kuna, što su primanja s kojima se ne može preživjeti.
Bivši radnici svoj odlazak iz tvornica opisali su kao traumatičan zbog nemogućnosti življenja od svog rada, privatizacije i straha od neizvjesne budućnosti. Istim takvim svoje iskustvo opisali su i radnici koji su još uvijek zaposleni u tekstilnog industriji, uglavnom u Benettonu čiji su podugovarači većina osječkih firmi. Navodili su probleme koji sežu od mobinga i fizičkog zlostavljanja, pogotovo žena, pa do plaća od kojih se ne može živjeti, nerealnih normi i onemogućavanja sindikalnog udruživanja.
Treća fokus grupa bavila se stavovima radnika o djelovanju postojećih sindikata, gdje su naznačili da bi se sindikati najviše trebali baviti nedostatkom radne snage i nadoknađivanjem tog nedostatka dodatnim opterećivanjem postojećih radnika, koje na dugi rok uništava njihovo zdravlje.
Vračar je navela i da je Ekonomski institut još 2007. godine proveo studiju u kojoj se preporučuje restrukturiranje industrije kako bi se ona modernizirala i preorijentirala na složenije poslove. Rekla je i da brojne međunarodne organizacije, od UN-a do EU, upozoravaju da industrija mora odražavati potrebe održivosti i ekologije, dakle raditi obratno od dominantnog trenda brze mode. I međunarodne kampanje kakva je ona Clean Clothes nastoje utjecati da se industrija na taj način reformira, no na razini nacionalne politike u Hrvatskoj ne postoji volja da se te preporuke implementiraju.
Katarina Peović potom je navela da Hrvatska ima jednu od najnižih stopa sindikaliziranosti u EU, samo 40 posto, no i da su, unatoč tome, radnice tvornica kao što su Kamensko, Orljava i DTR pokazale da su spremne boriti se za industriju i da imaju potrebna znanja i ekspertizu.
Ana Šarić iz Ureda pučke pravobraniteljice potom je govorila o tome kako se nedostatak radne snage u Hrvatskoj popunjava na posve krive načine. Navele je da se pritužbe koje dolaze u Ured najviše tiču povećanja normi odnosno zahtjeva za većom produktivnošću, zatim rast prekovremenog rada koji nije uzrokovan višom silom već je postao permanentno stanje, a često nije ni plaćan, te uvoza strane radne snage koja se smatra jeftinom. Šarić je rekla da je pogrešno na strane radnike gledati kao na konkurenciju jer se poboljšanjem njihovih uvjeta rada poboljšavaju i uvjeti svih radnika.
Od specifičnih problema stranih radnika istaknula je jezičnu barijeru koja im onemogućava da se upoznaju sa svojim pravima, pri čemu brojne institucije ne priznaju prijave o nepravilnostima napisane na engleskom jeziku. Osim toga, Ured pravobraniteljice uputio je državnom inspektoratu preporuku za pojačani nadzor poslodavaca.
Silvano Hrelja, koji se ovom problematikom ranije bavio u Istri, kritizirao je tadašnja sindikalna vodstva, rekavši da su oni uvijek bili spremni na prevelike kompromise s poslodavcima misleći da će time spasiti tvornice poput Pazinke, no to je na koncu dovelo do njihove propasti.
Redateljica Martina Globočnik istaknula je s kojim se problemima suočavaju strukovne škole, te navela primjer one u Osijeku kojoj je resorno ministarstvo odbilo zahtjev da zaposli jednog dodatnog profesora ili profesoricu.
Đurđa Grozaj, bivša radnica i predsjednica udruge Kamensko, ispričala je kako su radnice Kamenskog osam godina čekale neisplaćene plaće. Neke od njih, kazala je, sada rade za 150 eura. Udruga koju je pokrenula uspješno radi već 12 godina s tvrtkama u inozemstvu, pa se zapitala gdje bi im tek bio kraj da su imale podršku države.
Emina Bužinkić, znanstvenica i aktivistica Centra za mirovne studije, usporedila je fragilnost prekarnih izbjegličkih populacija s onom domaćih radnica u tekstilnoj industriji, rekavši kako one mogu biti uporište savezništva rodnog i rasnog prekarijata.
Katarina Peović tribinu je zaključila rekavši da je Hrvatska postala bazen jeftine radne snage i istovremeno tržište za strane proizvode, te da je upravo to ekonomska politika hrvatske Vlade. Naglasila je da desnica gura tezu da su strani i naši radnici suprotstavljeni, te da je u pitanju mit koji treba razbiti jer su domaći i strani radnici dio istog problema, borbe i rješenja.
Projekt PO MJERI financijski je podržao Fond za aktivno građanstvo - ACF Hrvatska.
