Uskoro dovršavate svoj dokumentaristički projekt o Delavskoj svetovalnici. Predstavite nam tu organizaciju i zašto vas je zainteresirala.

Delavska svetovalnica – Radničko savjetovalište na hrvatskom – mala je organizacija iz Ljubljane koja pomaže radnicima da zaštite svoja prava. Radi se o primjeru pravog sindikalnog rada. Radnici i radnice u Svetovalnicu dolaze s raznim potrebama: traže zaštitu kao azilanti ili kao prevareni radnici, treba im pomoć u rješavanju papira, radnih dozvola, zdravstvenog osiguranja, čak i aplikacija za posao. Za Delavsku svetovalnicu sam prvi put čuo još dok se zvala Svetovalnica za migrante.

Kolega Davor Konjikušić je radio reportažu o njima i govorio mi o tom nevjerojatnom iskustvu. Prepričao mi je priču kako je jedan od voditelja Svetovalnice Goran Zrnić pred njim i nekolicinom radnika nazvao poslodavca i preko telefona dogovorio isplatu zaostalih plaća, rekavši mu da to obavi sutra ili će se obratiti medijima. Plaće su sutra bile na računu. Davorova me priča oduševila. To je bio prvi put da sam čuo da se netko na takav način bori za radnike. Odlučio sam napraviti film o njima. Taj proces traje već sedam godina, a sada polako završavamo snimanje i ulazimo u finalnu montažu. Film prati troje voditelja Svetovalnice – uz Zrnića, to su Goran Lukić i Laura Orel – i njihov rad s ljudima koji im se obraćaju za pomoć.

Radničkim pravima bavite se i u kontekstu filmske proizvodnje. Nedavno ste predstavili Solidarni filmski ugovor – o čemu je riječ?

Radi se o kolektivnom ugovoru kojim mi, radnici na filmu "Tvornice radnicima", produkcijska kuća i protagonisti dijelimo sav prihod filma među sobom. Premda smo ga razvijali za potrebe tog filma, cilj je bio razviti alat kojim mi kao filmski i kulturni radnici promišljamo uvjete u kojima radimo i način na koji se organiziramo oko svojeg rada. Ne radi se toliko o profitu, kojeg u našoj dokumentaristici ionako nema, nego o vježbanju svijesti o kolektivnosti filmske i kulturne proizvodnje.

Pitanje mogućnosti kolektiva je pitanje našeg napretka kao društva i vjerujem da je nužno razvijati alate i praksu za zajedničko djelovanje. Primjerice, jedno od gorućih pitanja danas je stambeno pitanje, koje se u socijalizmu velikim dijelom rješavalo u sklopu kolektiva, od zadrugarskog organiziranja do radnih kolektiva. Danas moramo djelovati zajedno, graditi alate zajedno, tako imamo veće šanse stvoriti bolji i jednakiji svijet za sve. Solidarni filmski ugovor gledam u tom svjetlu, kao mali prilog našoj borbi.

Kada govorimo o kolektivima, oni su za vas ključni i kao pitanje filmske reprezentacije.

Tako je. Ono što me zanima u filmskom izrazu je rad s kolektivima koji nastoje iznijeti progresivne ideje. Naravno da takvi procesi nisu laki, ali neovisno o ishodu, ako želimo drugačiju, bolju budućnost, moramo aktivno sudjelovati u tim borbama, a dokumentacija tih procesa je na kraju i alat za učenje svih nas. Možda je ta edukacijska komponenta i jedini realan razlog zašto stvaram filmove.