Početkom idućeg mjeseca vaš netom završeni dokumentarni film "Tvornice radnicima", na temu radničkog zauzimanja tvornice strojnih alata Itas u Ivancu, bit će prikazan na DocFestu u Sheffieldu. Film je sniman godinama. Pokazat će se da je njime zahvaćena najdramatičnija faza nastojanja da se Itas održi glavom iznad površine tržišta. Filmska radnja završava u trenutku krajnje neizvjesnosti. Kakva je tamo danas situacija?
Film je sniman preko pet godina. Radnici su zauzeli tvornicu 2005., a snimanje sam započeo na 10. obljetnicu tog događaja, baveći se zatim onime što sam zaticao na licu mjesta, i završio sam ga lani u proljeće. Danas je situacija nešto bolja nego što je bila u tom trenutku. Plaće isplaćuju redovito, mada su prošle godine imali dodatnih problema zbog epidemije. Još uvijek je sve neizvjesno, bez ikakve sumnje. No i dalje rade, imaju oko 120 zaposlenih, primaju narudžbe od inozemnih partnera, odolijevaju raznim vanjskim prijetnjama i unutarnjim slabostima.
Pitanje vlasništva ima smisla postaviti i za sam film, ne samo ovaj. Što su prava, kome ide povrat dobiti, u kojoj bi se mjeri ta dobit preko HAVC-a trebala vraćati u filmsku proizvodnju? Svi svojim radom zaslužuju dio dobiti, ne samo oni koji ulažu kapital
U centru priče je radničko dioničarstvo. Još uvijek traje i transformacija tog modela?
Da, posrijedi je djelomično radničko dioničarstvo. Na početku je otprilike polovina dionica razdijeljena među radnicima. Ostatak je zadržan kao zalog za kredit od oko dva milijuna kuna, a to je nakon vraćanja kredita prije par godina vraćeno u portfelj poduzeća. S time, i onim što bi bilo otkupljeno od umirovljenih radnika, namjeravalo se utemeljiti novi model dioničarstva ili zadrugarstva. Taj proces je i dalje u toku. Usput se otkrivaju i razna ograničenja. Film je kritičan prema tim mogućnostima, odnosno poteškoćama u realizaciji modela s obzirom na sistemski okvir kapitalizma. Kako god se okrenu stvari, uvijek sve upućuje na privatizaciju, tj. okrupnjavanje u vlasništvu pojedinca. Nema zakonskog modela s kojim biste bili sigurni da će njihovo vlasništvo i ostati njihovim.
Pitanje vlasništva
U filmu se vidi da nitko ne ide na ruku takvoj firmi. Ni banke, ni država, ni lokalna vlast, ni tržište, ni partneri kao potencijalni konkurenti. Sve navodi na privatizaciju. Vidi se da realnost upućuje i radnike na tu prinudu, osobito mlađe.
Zato propitujemo sam sistem, pa i radnike čija se politička svijest izgrađuje u takvim okolnostima, u kojima prevladava i opća favorizacija malog poduzetništva, recimo. Nema ni drugih sličnih firmi na koje bi se jedan Itas oslonio. Osamdesetih godina tvornica se razvijala uz pomoć Prvomajske, tada su izbacili i svoj CNC stroj. No sličan centar znanja ovdje više ne postoji. Film zato govori o strukturalnim uvjetima koji određuju poslovanje, s nizom razina koje onemogućuju novi razvoj Itasa. To utječe i na motivaciju radnika, što je logično. Stariji pamte da je bio moguć drukčiji odnos, ali oni s vremenom odlaze. Lokalna zajednica pak uskraćuje podršku. Bivša ivanečka gradonačelnica Marija Brezovec iz HNS-a (i šefica računovodstva Coninga, op. I. L.) bila je ta koja je privatizirala Itas početkom dvijetisućitih i uništavala mu primarnu djelatnost, pa na koncu završila na sudu. Nitko nije bio uz radnike, a ni sad nije.
Premda je filmska radnja zatvorena u tvornički krug, presudna tema je upravo taj vanjski kontekst. A čitav film sugerira da imamo posla s kontinuiranim otvorenim procesom, tj. procesima. Dokumentarac je proces, kao i oslikavanje murala "Tvornice radnicima" u proizvodnoj hali, ili samo poslovanje, i pitanje opstanka, i rasprava među radnicima, i reguliranje vlasništva.
Krenuo sam u to potaknut razgovorima s Dragutinom Vargom, želeći prezentirati uspješan model radničkog dioničarstva, ne bi li i drugi obratili pažnju na tehniku tog procesa. No taj proces je itekako otvoren, i iznimno kompleksan. Drukčiji prikaz bio bi uljepšavanje, pritom štetno. Taj proces je krajnje nesiguran i takoreći osuđen na nedovršenost, a to se ne smije smetnuti s uma, naročito iz pozicije ljevice. Volio bih da je svjetlije, manje neizvjesno, lakše i bolje. No ako već nije, a očito nije, onda to treba tako i prikazati, i nikako drukčije.
Nedavno je Vargi stigao dopis nadležne državne institucije s pitanjem o njegovim kompetencijama za direktorsko mjesto. Budući da nije visokoobrazovan, sljedećim dopisom mu je javljeno da ugovor kojim bi se pomoglo Itasu ne može biti potpisan
Mislim da vam je uspjelo, slika stanja je prilično mučna. Nema ni trunke trijumfalizma u npr. prikazu faktičnog otpuštanja direktora. Dugi kadrovi pojedinih likova bez riječi, dotrajalih strojeva, ili ponavljanje prizora izlazaka radnika preko porte, sve to isključuje šanse za ma kakvu idealizaciju.
Pored činjenice da su se radnici upustili u takav pothvat, mislim da je riječ i o slici poduzetništva na periferiji kapitalizma općenito. Ako se nemaš na koga osloniti, ako nema podrške uže i šire zajednice, ako nema ni neke snažnije ljevice koja bi priskočila u pomoć, kao što je ovdje slučaj, onda ne može biti vedrije. Pritom se tim radnicima već u Sloveniji nudi gotovo duplo veća plaća. Gledano sa strane, ne vidi se ishod po kojem bi Itas mogao uspjeti, a on i dalje nekako opstaje. No teško da film može biti optimističniji od samih radnika. Može se samo odgovorno i politički te ekonomski konstruktivno odnositi prema temi, kao što i oni čine uživo.
Povrh svega, na tragu jedinstva forme i sadržaja, naznačeno je da film pripada onima koji su ga napravili, kao i protagonistima, radnicima Itasa, koji se u njemu pojavljuju.
S obzirom na temu vlasništva, ispostavilo se da to pitanje ima smisla postaviti i za sam film, ne samo ovaj. Što su prava, što je vlasništvo, tko financira film, kome ide povrat dobiti, u kojoj bi se mjeri ta dobit preko HAVC-a trebala vraćati u filmsku proizvodnju? Ideja mi je bila da eventualnu dobit filma podijelimo kako je navedeno, jer praksa u filmskoj zajednici je takva da se radnici na filmu odriču autorskih prava u zamjenu za honorar. To nije dobro, ne ide im u korist. Sad smo pri kraju izrade solidarnog filmskog ugovora pomoću kojeg bismo podijelili dobit između filmskih radnika i protagonista, ako je bude. No i ako je ne bude, ono što je po meni bitno jest uspostavljanje nove prakse. Dosad nije bilo takve forme, a mogla bi zaživjeti i u drugoj sferi, ne samo što bi je imali priliku iskoristiti drugi filmski radnici. Ideja je da na kraju priče s HAVC-om ili filmskom zajednicom izbrusimo još bolji tip ugovora kao univerzalnu šprancu za tu svrhu. Svi svojim radom zaslužuju dio dobiti, ne samo oni koji ulažu kapital.
Drugim riječima, snimili ste film o politici radničkog vlasništva nad tvornicom, a koji također uspostavlja svoj politički odnos prema vlasništvu u filmskoj industriji?
Točno. Radom pokušavaš utjecati na stvarnost oko sebe. Ako ja u svom vlastitom filmu, u kojem sam snimatelj slike i tona i režiser, ne mogu pokušati uspostaviti drugačiji tip odnosa u filmskoj struci, onda ne znam o čemu bih uopće mogao pričati u ovom slučaju. Svi pričaju o parama, vlasništvu, pravima. No rijetko bi tko dijelio ili mijenjao odnose. A i to je neka razina terenskog rada, uostalom, uz aktivniji pristup temi.
Nameće se izuzetna središnja ličnost Dragutina Varge, starog sindikalista i radničkog upravitelja poduzeća čiji rezon naizgled pripada nekom drugom vremenu. No on stalno nalazi put, komunikacijski i poslovno, izgradnje novog modela vlasništva, kao i tržišne održivosti, neumorno potičući kolege na ekonomsko-političko preispitivanje njihove pozicije.
Sve to se čini gotovo nezamislivim bez njega. No vidi se da mu je želja napraviti kolektiv otpornim i kad ga ne bude. Kao da mu je cilj dovršiti stabilniji model vlasništva prije nego što ode u penziju. Teško je predvidjeti hoće li uspjeti. Lako bi bilo da ovisi primarno o njemu. Radničko dioničarstvo u Hrvatskoj i ostatku bivše Jugoslavije nije nešto što politike žele vidjeti uspješnim. To je suština odnosa. Nikad ne dobivaju podršku, a ometa ih se na bezbroj raznih načina.
U filmu se čuje i da, čim je Itas zapao u veće probleme, odmah je u javnosti krenulo propitivanje modela vlasništva. Ono što se ne dovodi u pitanje kod neuspješnih privatnih poduzetnika.
Prvi put kad je izgledalo da bi se mogli uvrstiti među one kojima se pomaže, s lanjskom odlukom da im država dodijeli nekoliko milijuna za modernizaciju pogona, putem dva natječaja, proceduru je zaustavila epidemija. I nedavno je Vargi stigao dopis nadležne državne institucije s pitanjem o njegovim kompetencijama za direktorsko mjesto. Budući da nije visokoobrazovan, sljedećim dopisom mu je javljeno da u tom slučaju ugovor s Itasom ne može biti potpisan. To je naprosto klasni sukob i diskriminacija. Radnik ne može biti onaj koji upravlja, iako to nije zakonski određeno. No ovime se traži da na upravljačkoj poziciji bude netko iz višeg sloja.
Angažman ljevice
Da ne bude zabune: i firma koju drže radnici, a jer nije državna ni komunalna, u kapitalizmu je neminovno privatna. Osim što radnici nastoje zaustaviti njezino preuzimanje u ruke pojedinca ili više jačih pojedinaca. A takvog nekog poduzetnika nitko ne bi pitao što ima od škole?
Naravno da ne bi. Ni sad Vargu ne bi smio pitati, ali radnike nitko ne štiti ni od takvog pritiska. Državi ne bi trebalo smetati nešto takvo, ali smeta krupnom kapitalu koji presudno utječe na nju. Itas je naime trebao dio novca dobiti preko natječaja Ministarstva gospodarstva, uz uvjet da sam osigura drugi dio. Budući da to nisu u stanju, zatražili su od države neki oblik zajma kakav je predviđen za takve situacije.
Vargin pristup dobro se ogleda u sceni proslave Dana žena. Odjednom se tu pojavljuju radnice kojih nema u kadrovima sa strojevima, ali rade drugdje. Uto kreće govor sindikalista s kontekstualiziranjem uporišta ženskih prava ponajprije u ekonomsko-političkoj domeni, veoma aktualan, ne ceremonijalan.
I u tom primjeru se vidi važnost političke edukacije koje, nažalost, u ovoj sredini ima premalo. Pitanje je što radi ljevica, i koliko si uopće može dopustiti takvog angažmana. U takvom bi radu dosta često trebalo biti na licu mjesta, pozicionirati se unutar određenih borbi i dinamike koja nastaje u samoj tvornici. Naravno, epilog bi bio uvelike neizvjestan, ali bi radnici tako lakše mogli prepoznati svoje mogućnosti. Toga dosad nije bilo u Itasu na cjelovit način. Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) imala je određene pokušaje. BRID inače radi uz financijsku pomoć Rosa Luxemburg Stiftunga, a uvjeti za dobivanje i trošenje tog novca su izrazito zahtjevni, proces je birokratiziran. Osim toga, izvedba ovakvog programa bila bi lakša i bolja kad bi sami aktivisti dolazili iz lokalne zajednice. U svakom slučaju, edukacija radnika je ključna, i tu moram spomenuti svijetao primjer Političke škole za umjetnike BLOK-a, koja je i na mene mnogo utjecala.
I vi ste putovali, ali ste imali vremena da nakupite dovoljno boravka među radnicima. Znači, recept je dovoljna učestalost i kontinuitet?
Da, jer meni je bilo omogućeno potporom HAVC-a i načina na koji ona funkcionira da redovito putujem onamo i tako imam 180 dana snimanja. Nije da sam samo došao da nešto ukratko pokupim, nego da uronim u proces i dubinski shvatim sve pozicije. Tako se može doći do polemičnog sloja događanja pomoću umjetnosti, dakle izbliza, ali bez direktnog uplitanja. Pritom nisam više smetao radnicima, naviknuli su se na mene. Tako bi se morali uklopiti i aktivisti koji bi pomagali radnicima. Nezgodno pitanje bi glasilo: tko to može i želi tako, a ne nekakvim površnim načinom? Mislim da je to pitanje za čitavu našu ljevicu, u vezi s povezivanjem s radništvom i terenskim radom. Bez toga ne vidim budućnost ljevice. Naravno, povijest nam ukazuje na razne načine afirmiranja ljevice, ali i razne neuspjehe.
