Mnogo je aspekata jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja kojih se u formatu ovog feljtona nismo stigli ni dotaknuti, a već je vrijeme za zaključna razmatranja i osvrt na današnji značaj tog eksperimenta. Tu prije svega mislimo na odnos samoupravnog društva spram ženskog pitanja (pisali ga mi u navodnicima ili bez njih). Recimo samo kako novije ženske historizacije Jugoslavije vrlo različito vrednuju razdoblja i etape samoupravnog razvoja u njoj. Mlađe istraživačice nadahnjuju se AFŽ-om, a njegovo ukidanje 1953. opisuju kao prijelomnicu i početak kraja emancipatornog projekta. Doduše, ne sve. Primjerice, Lilijana Burcar u Sloveniji pokušava dosljednije braniti dosege emancipacije žena u Jugoslaviji. Kada vidimo kako se patrijarhalni ‘hranidbeni model’ uvodi u porodične odnose s tolikom žestinom tek posljednjih desetak godina, otkada tzv. repatrijarhalizacija društva nije samo ideološka nego i strukturna, teško se ne složiti s frazom da ne znamo što imamo dok to ne izgubimo. One koje su u feminizam ušle krajem 1970-ih i tokom 1980-ih (tzv. drugi val) shvaćale su sebe kao pionirke na novom terenu. Inzistirale su više na prijelomu negoli na kontinuitetu s poslijeratnim etapama samoupravnog društva. U svakom slučaju, da je postojao i postoji ‘socijalistički feminizam’, ‘liberalni feminizam’ (nacionalističke ili neokonzervativne ženske organizacije same sebe doživljavaju uglavnom kao antifeminističke), iako su to ladice, teško je zanijekati. Isto tako, dobro bi bilo znati da se ‘seksualna revolucija’ 1960-ih svojim kontrakulturnim porijeklom ne da do kraja prevesti ni na jedan politički pravac. Da je svijest o problemu, pa i izvjesna anticipacija budućih nepovoljnih trendova postojala, govori npr. knjiga filozofkinje Blaženke Despot ‘Žensko pitanje i socijalističko samoupravljanje’ (cekade, Zagreb 1987.).
U devedesetima žene još nisu zakonodavno izgubile svoj ravnopravan položaj iz vremena samoupravnog socijalizma. To je jedna strana medalje. A druga je, znamo, masovna silovanja u svrhu ‘ratne pobjede’. One su na svome tijelu osjetile kako izgleda kraj socijalizma i početak novog barbarstva
Na samoupravljanje se može gledati i kao na alternativni ekonomski model, u situaciji kada su još postojali i radnicima naklonjeni menadžeri. Tako nam je svoju poziciju ‘insajdera’ opisao Aleksandar Kraus, 1980-ih generalni direktor značajnog beogradskog trgovačkog poduzeća Metalservis. On vidi u OOUR-ima ‘strateške poslovne jedinice’, a da u tome nije bio sam dokaz je i knjiga Toma Petersa ‘Liberation management’ u kojoj se spominju osnovni organizacioni gradbeni blokovi, ali i druga literatura inspirirana nama. Kraus podsjeća kako su u vrijeme donošenja ZUR-a ‘republičke birokratije već bile žestoko ušančene u obrani svojih privilegovanih interesa (…pa stoga…) nije postojala ni najmanja spremnost za stvaranje suštinski jugoslavenskih multinacionalnih kompanija’. On je sudjelovao u pokušajima da poslovodstva traže od delegata u radničkim savjetima jasniju politiku motiviranja radnika u OOUR-ima, ali i u poslovodstvima. Imao je niz ideja koje nisu bile u prilici da se realiziraju, tako i onu o ustanovljenju OOUR-a za rukovođenje prema unutra, a konzalting prema vani. Bez da ovdje otvaramo polemiku, narasli upliv ekonomista na samoupravljanje, koji su se pozivali i na više tržišta i na Marxa, nije riješio njihovu opsesiju problemom ‘produktivnosti rada’ i drugim nekritički preuzetim ekonomskim kategorijama.
Poseban nastavak trebao bi nam samo da uđemo u temu odjeka jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja u svijetu. I to kako onom ‘razvijenom’, zapadnom, tako i onom trećem ili ‘u razvoju’. Bezbroj zbornika uredili su sami zapadnjaci, naši znanstvenici za strane izdavače, a strani teoretičari bili su prisutni na mnogim tribinama i u časopisima u Jugoslaviji (za teoriju pokrenut je časopis prijevoda ‘Marksizam u svetu’, bliže politici bili su tribina u Cavtatu i njezino glasilo ‘Socijalizam u svetu’). Tu nam je prestiž davala i politika nesvrstanosti, a to su znali cijeniti lijevo nastrojeni političari, stručnjaci i teoretičari u cijelom svijetu. Sociologinja Mira Bogdanović provela je veći dio radnog vijeka kao profesorica sociologije rada na Academie de Horst u provinciji Utrecht u Nizozemskoj. Razgovor s njom o vremenima kada je naše samoupravljanje bilo na vrhuncu (1950-1970-ih), a ona svojevrsni posrednik između nizozemskih domaćina, jugoslavenskih gostiju i obrnuto te funkcionera i teoretičara iz trećeg svijeta, objavit ćemo u jednom od sljedećih brojeva Novosti.
Kako sažeti pouke samoupravljanja i njihovo značenje za današnje vrijeme? Puno toga ovisi od činjenice kako pristupamo razaranju Jugoslavije. Je li to bio pozitivan ili negativan događaj, povijesno nepovratan ili period ‘praznine’ pred novim internacionalnim ujedinjenjima, koja moraju doći? Naša je teza da vrijeme postojanja jugoslavenske države i vrijeme novih tzv. nacionalnih država dijeli ono jedno na dva, ali da to nije jedina podjela. Jer i prije su postojale ogromne proturječnosti, koje su vodile državu i društvo u raznim smjerovima, koje smo pokušali definirati i kao tri etape socijalističkog samoupravljanja, a mogli bismo ih i u terminima ‘revolucionarnih sekvenci’ i njihova izostanka. Ali ni tzv. tranzicija, novi u mnogo čemu paradoksalni prijelaz iz prijelaznog društva u neprijelazno (navodnu vječnost slobodnog tržišta i liberalne demokracije), nije jedinstven proces. Proglasili je završenom ili ne, i ona ima svoje etape. Na drugi način od libertarijanske ideologije, koja stalno vidi ostatke ‘socijalističkog mentaliteta’ kao prepreku prema poželjnom ‘pravom kapitalizmu’ (do kojega mi navodno nismo stigli, valjda zato što nismo sve sličniji Zapadu), mi vidimo da su neke tekovine socijalističkog samoupravljanja na paradoksalan način ostale vrijediti i nakon 1991. To bi nas više radovalo da je ta dvoznačnost u realnosti bila drugačija. Uzmimo samo ekstremni primjer da su devedesete vrijeme kada žene još nisu zakonodavno izgubile svoj ravnopravan položaj i posebnu zaštitu iz vremena samoupravnog socijalizma. To je jedna strana medalje. A druga je, znamo, masovna silovanja u svrhu ‘ratne pobjede’. No za njih ne možemo optužiti socijalizam, već baš njegovo ekstremističko negiranje. Žene su na svome tijelu osjetile kako izgleda kraj socijalizma i početak novog barbarstva. Zato nije u pravu i u nas poznati marksist Michael A. Lebowitz (‘Beyond Capital: Marx’s Political Economy of the Working Class’, Palgrave Macmillan, Basingstoke 2003.) kada povijesne socijalizme, pa i jugoslavensko samoupravljanje, svodi na nekakav ‘društveni ugovor’ između klasa (masa i ‘avangardne’ partije), koji ponekad funkcionira, a onda puca po šavovima. U nas je sličnu ideju još 1980-ih razvijao sociolog Josip Županov, interes za kojega se vratio kroz polemiku o ‘egalitarnom sindromu’. Socijalizam nije prvenstveno novi način društvene proizvodnje, koliko je promjena u pristupu i svrhama ‘društvenosti’ društva. Zato u njemu egalitarizam nije pomaknut u maglovitu budućnost, već je od početka djelujući princip.
Ako su jugoslavenski komunisti išta obećali ‘svojim’ narodima, tj. revolucionarnim masama koje su iznijele rat i revoluciju, to nije bila ni puna zaposlenost ni tzv. država blagostanja, već nešto puno odlučnije – otvaranje polja borbe
Ako bismo trebali izvući jednu misao kao glavnu pouku jugoslavenskog iskustva, grešku koju bi u budućim pokušajima trebalo izbjegavati, to je da ‘više tržišta’ ne znači i više slobode, ali da znači uništenje samoupravljanja. Naročito kao samoupravnih prava radnika, koja se uništavaju i izbacuju, da bi ih zamijenile samovolja od radnika otuđene ‘menadžerske klase’ i ‘prvobitna akumulacija izvlaštenjem’, u njihovoj izvedbi. Onih slojeva koji organiziraju i vode proizvodnju (više usluga negoli dobara) u interesu dioničara i udjelničara, dakle različitih frakcija nove (domaće) i stare (globalne) buržoazije. U suprotnosti spram ekonomicističkog ‘determinizma’, za koji libertarijanci i neokonzervativni ‘umnici’ lažno optužuju marksizam, a sami se njime služe, jugoslavenski socijalistički eksperiment pokazao je da je moguć bitan napredak drugačije vrste, onaj koji ne slijedi sve mutne, postvarene i fetišizirane kategorije ekonomske politike, poput npr. ‘produktivnosti rada’, u koju se može uračunati i svako razaranje, sve do masovnog ubijanja ljudi. Pa da to sve još ‘po učinku’ uračunaš u BDP.
Jugoslavensko socijalističko samoupravljanje pokazalo je da je dilema planiranje ili tržište, pisali smo o tome, samo jedna od brojnih lažnih dilema građanskog društva. I da se na planiranje i trg može gledati i sa stanovišta koliko dobra oni donose radnicima. Da humanizam konkretne utopije nije samo moguć nego i nužan ne želimo li da nas sveproždirući ‘čisti kapitalizam’ zbriše i s našeg planeta. Stvaranje novog čovjeka, pa i pomoću novog kulturnog stvaralaštva, promjena u logici svakodnevnog života, a ne samo proizvodnje, ostaje zadatak za buduće generacije, koji cinizam danas vladajućih ne može maknuti s dnevnog reda povijesti. Ne slažemo se s danas dominantnom tezom, pa i nekih na ljevici, kako je jugoslavensko socijalističko samoupravljanje bilo oblik autoritarne državne vlasti ili čak ‘državnog kapitalizma’. U kojemu je neka svemoguća partija bila subjektom diktature u ime radnika, ali nad radnicima. Te opasnosti bili su komunisti svjesni i zato je Tito otvoreno govorio o bitnom procesu transfera od ‘vlasti u ime radničke klase ka vlasti radničke klase same’.
U krajnje nepovoljnim uvjetima, koji za njega danas vladaju, kada nema ne samo velike nego nikakve domovine svjetskog socijalizma, dometi samoupravljanja moraju biti i drugačiji i, nažalost, skromniji od onih koje smo već imali. Danas kada se barem obljetnički ponovno sjećamo velikih povijesnih revolucija, od Oktobarske preko NOB-a do onih antikolonijalnih (puno manje), vidimo da lijevi pokreti, od onih koje smo još 1980-ih zvali novima (feministički, ekološki, mirovni itd.) preko antiglobalističkog do lokalnih pokušaja organiziranja gradova-komuna, borbi za ‘javna dobra’ (poput vode i hrane za sve), ne uspijevaju ostaviti trajne i duboke posljedice, poput svojih prethodnika u 20. stoljeću. To ne znači da ne trebamo u njima učestvovati i s više imaginacije težiti novim rješenjima, u svijetu koji mnogima izgleda poput Titanika na kojemu se još muzicira, iako je već pola broda potopljeno. Ni sudbina tih putnika nije bila za sve ista, a mogli bismo je i klasno i rodno analizirati.
U svom kratkom tekstu o mogućim lekcijama radničkog samoupravljanja za suvremenost, napisanom za skup austrijskih komunista, slovenski sociolog Rastko Močnik sažima ih ovako: jugoslavenski primjer pokazao nam je da je nemoguće prakticirati samoupravljanje samo djelomično, samo u poduzećima, javnim servisima itd. Tu bi ono funkcioniralo samo da su se i odnosi među takvim jedinicama ustrojili dosljednije samoupravno. Kada posvuda jača kontekst tržišnih odnosa, samoupravljanje degenerira. No pošto otpravljanje takvih odnosa u bliskoj budućnosti nije izgledno, ono što odmah možemo jest postaviti si skromnije zahtjeve. A to znači iznalaziti načine ograničavanja i sprečavanja najgorih efekata tržišta ponovnim širenjem samoupravne demokracije. Teritorijalno ustrojstvo jugoslavenskog samoupravljanja (problematika komune) dalo je samo polovična rješenja, jer se demokratski procesi nisu protegli do vrhova vlasti. Pa ipak, to povijesno iskustvo može nam biti inspirativno dok tražimo alternative buržoaskom parlamentarizmu. Ono gdje smo već bili uspješni, pa bi to trebalo samo vratiti (naslućuju to nove lijeve inicijative koje se drže lokalnih i gradskih nivoa), jest maknuti profiterstvo iz sfera u kojima mu doista nije mjesto, kao što je npr. upravljanje naseljima, prirodnim površinama, javnim servisima (školstvo, zdravstvo) itd. U samoupravljanju je to bolje funkcioniralo, nadišavši lažnu opreku između etatizma i privatizacije, koja tek danas djeluje.
Na kraju ovog feljtona dajmo riječ filozofu. U svojim ‘Tezama o jugoslavenskom samoupravljanju’ (još neobjavljeni rukopis, koji nam je ustupio) Slobodan Karamanić polemički naglašava subjektivnu stranu samoupravnih procesa, koju današnji pozitivizam, pa i onaj ‘marksistički’, ne tematizira dobro i dovoljno. Možemo li dakle izvor i uvjet jugoslavenskog samoupravljanja tražiti u Partiji, Državi, velikim ličnostima, poput Tita ili Kardelja, ili je njegov izvor u izbijanju jedne jedinstvene povijesne sile, koju Karamanić naziva jugoslavenskom revolucionarnom subjektivnošću? Ako su jugoslavenski komunisti išta obećali ‘svojim’ narodima, tj. revolucionarnim masama koje su iznijele rat i revoluciju, to nije bila ni puna zaposlenost ni tzv. država blagostanja, već nešto puno odlučnije – otvaranje polja borbe. A u toj klasnoj borbi, kao što se kaže na kraju Programa SKJ iz 1958. godine: ‘Ništa što je stvoreno ne smije za nas biti toliko sveto da ne bi moglo biti prevaziđeno i da ne bi ustupilo mjesto onome što je još naprednije, još slobodnije, još ljudskije!’
(Kraj)
