Iako se aktivizam civilnog društva danas podrazumijeva, rijetko se propituju razlozi njegova nastanka još u Jugoslaviji, odnosno (ne)slavnog života u državama koje su nastale njezinim raspadom. Te smo teme otvorili sa Srđanom Dvornikom, predstavnikom civilnog društva koji se uz praktični aktivizam bavio i teorijskim konceptima civilnog društva, Tomažom Mastnakom, politologom i protagonistom slovenskog civilnog društva osamdesetih godina, a danas njegovim radikalnim kritičarom i Lidijom Krienzer-Radojević, teoretičarkom i istraživačicom koja je aktivna u austrijskim organizacijama civilnog društva posvećenim kulturnim politikama i sindikalnim aspektima kulturnog rada.
Dvornika smo uvodno zamolili da nam pojasni svoju tezu da imamo demokraciju, ali nemamo društvo.
- U demokraciji se, kako god je definirali, na neki način radi o napetosti između društva i političke zajednice. Ako je sve obuhvaćeno samo jednom stranom, političkom zajednicom, imamo azijsku despociju ili moderni totalitarizam. "Društvo" naprosto znači da se neka reprodukcija života, od materijalne proizvodnje i ekonomskih interesa do različitih odnosa suradnje, konkurencije, razlikovanja i antagonizma, uspostavlja na temelju tog djelovanja. Taj splet odnosa ima neku snagu, proizvodnje života i njegovog uređivanja, ali ne može bez općedruštvene razine uređenja koje zovemo državom - odgovorio nam je Dvornik.
Donatori rijetko podržavaju autonomno djelovanje i češće koriste "civilne" aktere kao sprovodnike društvenih promjena kako ih oni zamišljaju, ali nema sumnje da će biti novih inicijativa i važnih preokreta. Samo ih ne možemo predvidjeti – smatra Srđan Dvornik
Definicija civilnog društva koju nam ponudila Lidija Krienzer-Radojević bila je mnogo više dijalektična.
- Civilno društvo je skup heterogenih društvenih aktera koji svojim aktivnostima interveniraju u polje političkog i ekonomije. Oni su u odnosu zaoštrene konkurencije s obzirom na svoje političke agende, ali i s obzirom na pridobivanje materijalnih sredstava neophodnih za djelovanje. Granice između polja politike, ekonomije i civilnog društva su porozne, a ta su polja međuzavisna. Tim se konstruktom društveni antagonizam u kapitalizmu prevodi u pojedinačne sukobe različitih društvenih interesa koji se punktualno stabiliziraju u temporalnim društvenim dogovorima koji potencijalno stvaraju ili održavaju neku hegemoniju - kazala je.
A o tome kako je društvo funkcioniralo u socijalizmu govori nam Srđan Dvornik.
- To naše "društvo" nije bilo društvo u liberalnom smislu jer je uređivanje odnosa bilo pod bitnim utjecajem političke moći. Dapače, glavnina odnosa koji čine društvo uspostavljana je, uređivana i kontrolirana posredstvom političke moći. Najprije stavljanjem svega, od privrede do kulture, pod državnu kontrolu, a potom polaganim, postepenim popuštanjem ili labavljenjem te kontrole. Kad je samoupravna "teatrokracija" prožela gotovo sve, znalo se da u pozadini čuči partijsko vodstvo koje je znalo pritegnuti uzde svaki put kad su stvari zaprijetile da će se oteti kontroli. U poretku čijim je urušavanjem otvoren prostor za demokratizaciju dogodio se paradoks: on više nije bio kadar upravljati čitavim društvom – u sociologijskom smislu – i svi su počeli vapiti za demokracijom. Za nju smo se zalagali u situaciji u kojoj su svi dijelovi društva bili u propadanju. Bila bi iluzija zamišljati da smo demokraciju "izborili" onako kako ju je izborilo društvo u modelskoj revoluciji poput francuske. Ona je naprosto bila popularna figura, željeni lik, ali demokraciju smo dobili kao modus da se dotad jedina partija bezbolno riješi vlasti s kojom više nije znala što bi. Zato nismo ušli u demokratski pluralizam oslonjen na jako građansko društvo, nego u utrku za to tko će biti najbolji pobornik zajednice, dakako etničke. Odatle i ratovi u kojima se raspala multietnička politička zajednica - ističe Dvornik.
Srđan Dvornik (Foto: Privatna arhiva)
Tomaž Mastnak drugačije vidi osamdesete godine.
- Civilno društvo u Jugoslaviji i ostatku istočne Evrope bilo je opozicija u odnosu na realne socijalističke države. Ono je nesvjesno i nepromišljeno uvodilo liberalističke ideje i vrijednosti. Nakon pobjede liberalizma u hladnom ratu i pada socijalizma, civilno je društvo došlo na vlast, što je logička besmislica jer je civilno društvo po definiciji sfera suprotstavljena vlasti. Nakon pada socijalizma i pobjede liberalizma civilno je društvo izgubilo svoj opozicijski naboj i njegove su ideje postale vladajuće. Ako je civilno društvo u osamdesetim godinama predstavljalo alternativu, ta je alternativa sada vladajuće političko usmjerenje. Nakon osamdesetih više nema ni opozicije ni alternative - smatra Mastnak.
Prema Dvornikovom mišljenju, problem je u paradoksalnoj situaciji u kojoj društvo nije vlastitom snagom osvojilo moć vladanja, nego je većina populacije šaptom pala pod novu, etničku zajednicu, što je pozadina i kontekst različitih pokušaja malih grupa da to stave u neke civilizirane granice.
- Kad danas razmišljam o kraju osamdesetih, rekao bih da je jedna od najvažnijih poruka Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI) bila to da će, ako se cijeli jugoslavenski poredak ne demokratizira, nego samo njegovi uglavnom etnički definirani dijelovi, u općem raspadu armija ostati jedina funkcionalna organizacija na razini federacije, a armija bez civilne političke protuteže je redimejd opasnost i prijetnja. Tako je i bilo. Opet smo u nacionalističkim državama, koje su produkt raspada, dobili dominaciju političke zajednice, ali bez snažnog i relativno autonomnog društva. Opet je privreda preuređivana po političkim preferencijama – ili raskrčmljena i uništena nesposobnošću novih dobitnika – i opet su obrazovanje i kultura podvrgnuti veličanju etnonacionalne zajednice. A nekoliko desetaka otočića s nekolicinom aktivnih građanki i građana, koji su se postavili vlastitim angažmanom i koje nitko nije birao, pokušavalo je sačuvati nešto slobode u odnosu na državu, a ne pomoću nje i obraniti bar elementarna prava od samovoljnih otkaza, deložacija, različitih oblika diskriminacije, pa i ubijanja. Te su grupice figurirale kao ono što bi u društvu kakvo se razvilo u kapitalizmu – da se ne zavaravamo, sa svim klasnim i ostalim nejednakostima i eksploatacijama – bilo "civilno društvo", društvo koje se aktivno odnosi prema javnom i političkom životu i pravu da se u njemu slobodno sudjeluje. U knjizi koju sam napisao prije 15 godina predložio sam razlikovanje klasičnog građanskog društva – hegelovskog birgerlihe Gezelšaft – i onog "civilnog" kao spleta svojom voljom i aktivizmom postavljenih aktera, koji u zapadnoj Evropi ili Sjevernoj Americi djeluju usred građanskoga, a u porecima koji su nastali na ruševinama boljševičkog socijalizma djeluju bez njega, unatoč, pa i usprkos svemu - govori Dvornik.
Tomaž Mastnak (Foto: Screenshot/YouTube)
- U devedesetima je podrška i promocija civilnog društva postala sastavni dio američke vanjske politike. Civilno društvo koje posredno ili neposredno podupire američka politika, tzv. civilno društvo 2.0, u pravilu je upereno protiv nacionalne suverenosti, ima globalističku ideologiju i politiku te služi interesima svojih sponzora. Ono širi i promiče liberalističku ideološku, političku, ekonomsku i kulturnu agendu i sudjeluje u rušenju vlada u nepokornim državama - ocjenjuje Mastnak.
Koliko su tanke granice civilnodruštvenog aktivizma, ekonomije i politike Krienzer-Radojević ilustrirala je njemačkim primjerom.
Ovisnost civilnog društva o sredstvima koja mora namaknuti u uvjetima slobodnog tržišta stavlja njegove organizacije u prekarnu i zavisnu poziciju, što uvelike utječe na njihovu političku agendu – kaže Lidija Krienzer-Radojević
- Na tajnom sastanku radikalnih desničara u Potsdamu, koji je prema pisanju istraživačke mreže Korektiv održan u studenom 2023. pod pokroviteljstvom vlasnika pekarskog lanca Bakverk, okupili su se predstavnici civilnodruštvenih organizacija, poduzetnici i predstavnici AfD-a da bi prodiskutirali koncept remigracije kao novog "plana" za Njemačku. Zahvaljujući istraživanju Korektiva do danas je oko 1,4 milijuna ljudi demonstriralo protiv njemačke radikalne desnice i AfD-a. Civilno se društvo i u ovoj priči smatralo branikom demokracije, iako primjer jasno pokazuje da ono može imati više lica. Ovisnost civilnog društva o sredstvima koja mora namaknuti u uvjetima slobodnog tržišta stavlja njegove organizacije u prekarnu i zavisnu poziciju, što uvelike utječe na njihovu političku agendu. Zato nam organizacije civilnog društva ne mogu ponuditi sistemsku promjenu - ističe Krienzer-Radojević.
- Civilno je društvo u osamdesetima nastupalo protiv cenzure i zauzimalo se za slobodu govora i tiska. Danas ono zahtijeva i provodi cenzuru, odnosno "ukida" one koje drugačije misle. "Kultura otkazivanja" je danas duh civilnog društva. U osamdesetima je civilno društvo nastupalo protiv laži, a danas pod izgovorom borbe protiv "dezinformacija" širi laži. U osamdesetima je civilno društvo zahtijevalo politički, idejni i ideološki pluralizam, a danas pomaže uvesti jednoumlje. U osamdesetima je civilno društvo nastupalo protiv socijalističkog "totalitarizma", a danas pomaže uspostavljanju liberalističkog, stvarnog totalitarizma - smatra Mastnak.
- Civilne organizacije u polju kulture iz strukturnih se razloga često nađu u kontradiktornim pozicijama. Kapitalistička logika djelovanja, koja je prisutna u natječajima za javne subvencije i drugim oblicima osiguravanja financijskih sredstava, nerijetko se suprotstavlja političkoj agendi kulturnih aktera. Štoviše, ta diskrepancija nerijetko vodi u podređivanje političkih narativa ekonomskim interesima i mijenja karakter aktera izvana i iznutra. Cijela stvar postaje kompliciranija kad se uzme u obzir da ekonomski interesi također slijede neku politiku, odnosno da proizlaze iz političkog narativa i da se granica između ekonomskog i političkog ne može jednostavno povući. Zato lako možemo doći u poziciju da kao manifestni antikapitalisti primjenjujemo klasične kapitalističke mehanizme eksploatacije i dominacije na različite aktere, a da toga nismo svjesni. Kapitalistički odnosi su, nažalost, prisilni i nisu stvar izbora, zato je važno antikapitalističke agende ugraditi u produkciju - kaže Krienzer-Radojević.
Lidija Krienzer-Radojević (Foto: Gudrun Becker)
U kakvom je stanju civilno društvo u nas danas i kakva mu je budućnost?
- Danas više ne bih imao osnove za tvrdnju o društvu potpuno ovisnom o državi. Ima nešto biznisa, medija i profesija koje relativno autonomno afirmiraju svoje interese. Ali onih koji se zalažu za nešto onkraj posebnih interesa – za socijalnu solidarnost, ljudska prava, neovisno kulturno stvaralaštvo – i dalje je malo. Osim toga, mnoge od onih koji su se nekoć zalagali za te vrijednosti pojeli su profesionalizacija, žargon etabliranih nedržavnih organizacija iz razvijenijih društava i narcisoidno uživanje u vlastitim "identitetima". Politička i socijalna kultura organiziranja za nešto što ti ne ide ravno u džep je slaba. Civilnodruštveni akteri i dalje ovise o nevelikoj podršci šireg društva, nekoć presudnoj, a i danas neophodnoj podršci fondacijskih donatora, promjenjivoj sreći državnih donatora i naručitelja poslova u neprofitnom sektoru koje i dalje ponekad nazivamo donatorima bez obzira na to o kojoj se državi radi, velikim privatnim inozemnim fondacijama ili EU-fondovima. Oni rijetko podržavaju autonomno djelovanje, a češće koriste "civilne" aktere kao sprovodnike društvenih promjena kako ih oni zamišljaju. Lako bi na temelju toga bilo iscrtati sumornu budućnost loše beskonačnosti istoga, ali nema sumnje da će biti novih inicijativa i važnih preokreta. Samo ih ne možemo predvidjeti - zaključuje Srđan Dvornik.
Mogu li organizacije civilnog društva zacijeliti rane koje nastaju atrofiranjem socijalne države?
- Organizacije civilnog društva preuzimaju obaveze atrofirajuće socijalne države zato što je civilno društvo osamdesetih pomagalo ukinuti socijalističku državu. Socijalistička država je po definiciji socijalna država, a socijalna država na zapadu bila je kapitalistički odgovor na socijalizam. Ona je bila potrebna dok su postojale socijalističke države na istoku. Nakon pada socijalizma socijalna je država izgubila svoj raison d'être - komentira Mastank.
Organizacije civilnog društva dakle ne mogu preuzeti ulogu socijalne države, s obzirom na to da je civilno društvo po definiciji oprečno državi. One mogu do neke mjere ublažiti dio posljedica demontaže socijalne države, ali ne mogu preuzeti zadatke koje može obavljati samo suverena država.
- "Rupu" ne proizvode javni sektor i država nego suton javnog sektora i razgradnja države. civilno društvo ima smisla u odnosu na državu. Ako država propada, ukida se i taj odnos, pa tako i smisao opstanka civilnog društva - zaključuje Mastnak
