U današnjem obilju raznih građanskih udruženja vjerojatno nije lako zamisliti stanje u Hrvatskoj neposredno nakon uvođenja formalne demokracije, kada je, doduše, uvedena sloboda udruživanja, ali su stvarni uvjeti i mogućnost ostvarenja te slobode bili sve samo ne prijateljski. Doduše, sloboda udruživanja bila je pravno zajamčena, što je bila nezanemariva razlika u odnosu na vrijeme prije toga. Ali kada pogledamo s čime su se sve nosile organizacije koje su sami stvarali građani i građanke, vidjet ćemo da za neka problemska područja aktivnosti jamstva te formalne slobode nisu baš djelovala.

Pozadina

I u za mnoge već davnoj prošlosti socijalističkog poretka postojale su, istinabog, priznate i registrirane društvene organizacije i udruženja građana. One prve bile su posvećene raznim aktivnostima od društvenog interesa, kao što su pomoć osobama s invaliditetom i zalaganje za njihove interese, razne humanitarne aktivnosti itd. Te su organizacije bile ‘društvene’ pravne osobe, dok su udruženja bila ‘građanske’ pravne osobe. No ovo potonje ne znači da su ih građanke i građani mogli osnivati i registrirati kako su htjeli. Pored nekih općih formalnih uvjeta (osnivači/ce, odgovorne osobe, sjedište…), oni koji su pokretali udruženje morali su pri registraciji priložiti i jedan osebujan, danas teško zamisliv dokument: potvrdu Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN) o postojanju društvene potrebe za takvim udruženjem. Dakle, društvena potreba nije bila potvrđena samim time što se određena grupa ljudi u tom društvu odlučila udružiti radi ciljeva kakve su već odabrali, nego je neka posebna instanca morala potvrditi tu potrebu. A što je bila ta instanca? Jedna od pet povlaštenih kategorija organizacija, zvanih društveno-političke organizacije, koje su jedine imale pravo biti zastupljene u Saboru (i u skupštinama ostalih federalnih jedinica tadašnje Jugoslavije), u njegovom Društveno-političkom vijeću. Pored SSRN-a, ostale su bile, dakako, Savez komunista, a uza nj i Savez socijalističke omladine, Savez sindikata, Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata.

Aktivistkinje i aktivisti Antiratne kampanje suočili su se s pitanjem kako osporavati rat u napadnutoj zemlji. Pravo Hrvatske na obranu od agresije jna i paravojski nitko nije osporavao, ali ipak je većini bilo jasno da nije sve u redu

Iz današnje perspektive može se činiti da su prava negirana takvim poretkom samorazumljiva, toliko da nema ni smisla stavljati ih u kontekst jednog preživjelog, pa vjerojatno i dobrano zaboravljenog režima. Međutim, kontinuiteti društvenih odnosa uvijek su trajniji od formalnih normativnih poredaka pa s njima, znano je, zadugo preživljavaju i nepisane norme.

Već sama činjenica postojanja povlaštenih organizacija dovoljno je govorila o (ne)slobodi udruživanja (time i dobrog dijela javnog djelovanja). No represija koja bi normalno pratila tu neslobodu počela je ozbiljno slabiti u drugoj polovini osamdesetih godina, kada je cijeli poredak sve jače patio od krize legitimacije. To se očitovalo i u pojavljivanju novih, drukčijih udruženja, od kojih su mnoga bila posvećena alternativnim stilovima života, a neka su upućivala i prepoznatljiv, pa i direktan izazov postojećem poretku. Među potonjima najpoznatiji je primjer bio beogradski alternativni univerzitet, u kojem su na sesijama po privatnim prostorima profesori disidenti predavali i raspravljali sa studentima o temama dobrim dijelom usmjerenima na kritiku poretka. Režim je 1986. pokušao s krivičnom optužnicom protiv šestero studenata, ali je na kraju ustuknuo. Za branitelje optuženih javili su se mnogi poznati advokati diljem Jugoslavije, a mediji u ono vrijeme nisu bili u stanju stati u njihovu obranu, ali se nisu pridružili hajci.

Drugi je primjer bio manje konfliktan, ali je ukazao na neke dugoročne probleme transformacije. Bilo je to Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu, osnovano u Zagrebu početkom 1989. (podružnice UJDI-ja ubrzo su osnovane u mnogim gradovima Jugoslavije), kao prvo javno pokrenuto udruženje s izričito političkim ciljevima i programom – izlaska jugoslavenskog društva iz krize putem demokratske transformacije. Među onima koje su djelovale na područjima s indirektnim, ali jasnim političkim implikacijama, bile su organizacije za zaštitu okoliša, rodnu ravnopravnost i šire za ljudska prava. U doba impresivnog rasta zelenog pokreta u zapadnoj Evropi, rasta utjecaja njemačke Zelene partije, ali i jakih dojmova nakon nuklearne nesreće u Černobilu, zasade zelenih su masovno smatrane koliko ekološkima toliko i političkima. Neke je organizacije kod nas režim pristao registrirati, pa time i formalno priznati, a neke nije priznao do svojeg kraja; neke pak nisu ni marile za formalnu registraciju. Jamačno najpostojanijom do danas se pokazala Zelena akcija.

U Hrvatskoj se čitav ansambl vrlo raznolikih organizacija, u koordinaciji Hrvatskog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava, okupio u akciji javnog zahtjeva za slobodne izbore i slobodu političkog udruživanja. Ona je vrhunac doživjela javnim pokretanjem peticije i prikupljanjem potpisa po gradskim trgovima na međunarodni Dan ljudskih prava 1989., što je rezultiralo odlukom vodstva SKH da zaista prihvati legalizaciju višepartijskog sistema i najavi neposredne izbore.

Društvo u (protuslovnoj) političkoj akciji

Samim time, i osnovna linija podjele u politički angažiranom dijelu društva prestala je biti ona koja dijeli demokrate i pobornike šireg spektra slobodā i one druge (kojih kao da je iz javnosti potpuno nestalo), a nastupile su nove/stare podjele u kojima je politička orijentacija bila vezana uz etničku (‘nacionalnu’) pripadnost. Iznutra, to je značilo da je za velik dio stanovništva država i vlast na neki način bogomdano utjelovljenje nacije, ostvarenje ‘tisućljetnog sna’, ali isto tako i da se gubi netom stečeno razlikovanje države i društva kao i državljana i etničkih Hrvata. Ako je država vrhunac ostvarenja nacije i njenog ‘identiteta’, teško je govoriti o potrebi da se njenu vlast ograniči pravom, kontrolira odozdo demokracijom i obaveže na jednak odnos spram svih članica i članova političke zajednice. Agresivnim kroatiziranjem politike, kulture i cjelokupnog javnog života posijano je sjeme etničke podjele, koja će u ratu imati najveću težinu.

Tu se već pokazalo da autoritarnost ima jače stupove nego što ih se demokracijom može srušiti ili, riječima jednog makedonskog lidera iz tih godina, postoji nešto gore od nelegitimne autoritarne vlasti, a to je legitimna autoritarna vlast. Neke su građanske organizacije nastale upravo na osporavanju manifestacija te nove autoritarnosti. Primjerice, odbor za Trg žrtava fašizma koji je, već od 1990., deset godina uporno osporavao promjenu imena trga u Trg hrvatskih velikana (izvorni je plan, štoviše, bio Trg hrvatskih vladara). To je osporavanje bilo s jedne strane osporavanje autoritarnog uzdizanja nacionalne države, a s druge negiranja žrtava fašizma, koje su stradale i od hrvatskog kvislinškog režima. Kasnije će u osporavanju takvog karaktera režima glavnu riječ preuzeti organizacije za ljudska prava.

Centar za žene žrtve rata prvi je podigao uzbunu kada su hrvatske vlasti 1993. po izbjegličkim logorima počele izdvajati muškarce Bošnjake. Obaviještene su internacionalne institucije pa je deportiranje zaustavljeno

Također, već tokom prve godine demokracije novu su autoritarnost javno kritizirale organizacije za rodnu ravnopravnost. Pobjednici prvih izbora nisu skrivali da kane zadirati i u društvene, pa i obiteljske odnose, i tendencije obnove ili jačanja patrijarhalnosti bile su odmah vidljive. Istodobno, HDZ-ov je režim brzo i efikasno (premda, s vlastitog gledišta, ne baš kvalitetno – no to nikome nije bilo bitno) započeo i klerikalizaciju obrazovanja i odgoja.

Slobodni izbori održani su i u Hrvatskoj i u drugim republikama, ali nikada i u jugoslavenskoj federaciji, tako da nije ni iskušana ni iskorištena mogućnost da se i tu razinu vlasti podvrgne kontroli odozdo. Politiku se u svim dijelovima Jugoslavije gledalo kao poprište odnosa federalnih jedinica, a ove kao homogene etnički definirane cjeline. Nitko osim rijetkih kritički orijentiranih skupina nije ni primjećivao da bi se na nadetničkoj razini moglo raditi i o drugoj vrsti problema, prije svega ekonomskih (zemlja je već čitav decenij patila od ekonomskih tegoba), koje je bolje rješavati posredstvom demokratske nego autoritarne vlasti.

No pored ekonomije (o kojoj su svi pričali na razini simptoma), postojao je i slabo uočen problem s potencijalno eksplozivnim posljedicama – status vojske. Naime, u gotovo posve konfederaliziranoj strukturi Jugoslavije njena je armija (JNA) ostala jedina institucija koja nije ovisila o dogovorima i kompromisu federalnih jedinica, i koju bi eventualno jedino demokratski izabrana civilna vlast mogla staviti pod kontrolu. Kako vlast na saveznoj razini (zahvaljujući konsenzusu lidera federalnih jedinica, neovisno o tome jesu li na vlast nakon izbora došli novi ili su ostali oni stari) nikada nije konstituirana demokratski, a navodna nastojanja da se dogovore o ustrojstvu Jugoslavije nisu ostavljala nikakve izglede za rješenje, armija je ostala loose cannon. Stoga nije bilo nikakve garancije da će raspad na kojem se marljivo radilo ostati nenasilan.

Nasilje je raslo puzećim tempom. Prvi je izboj bila znamenita ‘balvan-revolucija’ sredinom augusta 1990., kada su lokalne organizacije Srba u nekim općinama Hrvatske sa srpskom većinom blokirale promet državnim cestama i prugama, pozivajući se na pravo na obranu od etnički netrpeljivih novoizabranih hrvatskih vlasti. Slijedili su razni drugi lokalni sukobi i čarke, u početku bez oružja, ali se kasnije pokazalo da su srpski pobunjenici imali i organizacijsku i logističku, ali i materijalnu (opskrba oružjem) podršku iz Srbije, kao i u početku defanzivnu podršku JNA. Istodobno, i nova hrvatska vlast je tajnim kanalima nabavljala oružje.

U jesen 1990. i rano proljeće 1991. Demokratski opozicijski forum, organizacija koja je okupljala ljude koji su imali kritički stav spram rastućeg nacionalizma, pokušala je u gradovima s jakim lokalnim tenzijama na etničkoj osnovi upriličiti javne rasprave u kojima bi se te napetosti premjestilo na teren javne debate i tako pridonijelo racionalnoj transformaciji sukoba. U tome su se angažirali i budući politički lideri (poput Milorada Pupovca), i lideri građanskih organizacija za ljudska prava (poput Zorana Pusića i Ivana Zvonimira Čička), i neovisni angažirani intelektualci (poput Žarka Puhovskog i Alije Hodžića), i umjetnici (poput Lazara Stojanovića), i mnogi drugi aktivisti i aktivistkinje. Premda su rasprave zaista bile žive i dobro posjećene, a diskusije su doista dovodile do nekih promjena stavova i načina gledanja, razmirice su nezaustavljivo rasle. Naprosto zbog toga što su politička vodstva etničkih ‘zajednica’ ustrajno ostajala na intransigentnim pozicijama koje su, uostalom, bile posve u skladu s prevladavajućim nacionalističkim sentimentima.

Rat, antiratni i kasniji građanski angažman

Kada je točno izbio rat ne može se ni danas tvrditi a da to prati ikakav širi konsenzus. Sve nasilniji lokalni sukobi po Hrvatskoj rasli su mjesecima, ali ‘pravi’ rat je svakome postao očit tek kada je – reagirajući na odluke Slovenije i Hrvatske o odcjepljenju – JNA pokrenula trupe u Sloveniji radi zauzimanja graničnih prelaza i nekih drugih položaja, a Slovenija se tome oružano suprotstavila. Rat, uostalom, i počinje oružanom obranom, jer oružani napad koji ne naiđe na oružani otpor dovodi do okupacije, a ne do rata; primjer je Čehoslovačka 1968. U ovom slučaju nije se moglo negirati da je vojska raspadajuće Jugoslavije upotrijebljena u političke svrhe, da je primijenila oružanu silu i da joj je silom uzvraćeno.

Nevolja rata, teškog kršenja osnovnih prava, potiskivanja žena u podređenu ulogu… sve to što je malen broj ljudi u početku natjeralo na angažman, stvorilo je ujedno i uzore i primjere da se građanskim angažmanom nešto može učiniti

Prvo okupljanje i javno istupanje onih koji se protive nasilju uopće, pa i u politici napose, dogodilo se gotovo odmah nakon ovih eksplicitno ratnih događaja, kada su početkom jula 1991. različite organizacije osnovale Odbor antiratne kampanje. Među njima su bile i organizacije za rodnu ravnopravnost, i one za zaštitu okoliša, i mnoge od onih koje su već u osamdesetima nastale radi promicanja alternativnih stilova života i kulture.

Prvi javni istupi bili su glas protesta protiv same činjenice da formalno legalne institucije pribjegavaju oružanom nasilju. I motivacija i javna argumentacija bile su prije svega moralne. Nastojalo se svima poručiti da je nasilje kao takvo moralno neprihvatljivo, ljudski odbojno i da može svima samo nanijeti štetu. Malo se ulazilo u njegove političke uzroke i u narav političkih konflikata.

No kada su sljedeći mjeseci pokazali da će rat potrajati, da zahvaća sve šira područja, da rezultira teškim nasiljem nad desecima hiljada ljudi, aktivistkinje i aktivisti Antiratne kampanje (koja je s vremenom postala organizacija za sebe, umjesto ranijeg Odbora) morali su se suočiti s pitanjem kako osporavati rat u napadnutoj zemlji. Pravo Hrvatske na obranu od agresije JNA i paravojski nitko nije osporavao, ali ipak je većini bilo jasno da nije sve u redu. No tu je došlo do podjele. Postojala su u osnovi dva odgovora. Po jednom, nužnost obrane zemlje i pomoći žrtvama rata, izbjeglicama i stradalima na prvom je mjestu. Po drugome, i uz nesporno pravo na obranu postojao je problem koji traži antiratni odgovor. Taj je problem bio nešto što bi se moglo označiti kao interiorizaciju rata, tj. prenošenje ratnog sukoba s vanjskim neprijateljem na etnički sukob unutar same Hrvatske ili, jednom riječju, militarizacija društva.

Antiratna kampanja je sljedećih godina djelovala po crti ovog potonjeg odgovora i umjesto neposredne teme rata i ratnog nasilja našla se angažirana na nizu problema koji povezuju ratni kontekst s potrebom normalnog, civiliziranog življenja. Istodobno, reagirajući na iste izazove, skupine aktivistkinja i aktivista osnivale su slične organizacije i u Osijeku (Centar za mir, nenasilje i ljudska prava), Karlovcu, Splitu, Poreču, Puli… Negdje su nominalno stavljale naglasak na nenasilje, negdje na zaštitu ljudskih prava. Neposredno povezan s ratnim kontekstom bio je problem formalno (čak ustavno) priznatog, ali praktički jako reduciranog prava na prigovor savjesti protiv vojne službe, što je više godina bio predmet angažmana ovih organizacija. No daleko teži i obuhvatniji bio je problem – bilo formalno legalnog, bilo čisto nasilnog – izbacivanja ljudi iz stanova koji su u socijalističkom poretku bili u društvenom vlasništvu. Dok su većinu tih stanova dotadašnji stanari mogli relativno povoljno otkupiti, stanove u vlasništvu JNA su hrvatske vlasti (i neformalne skupine s njihovom podrškom) via facti tretirale kao ratni plijen, prisilno iseljavajući dotadašnje zakonite stanare ili beskrajno odlažući rješenje koje bi i njima omogućilo otkup. Pritom je bilo i mnogo samovoljnih upada i otimanja stanova bez obzira na status, ali usmjereno protiv stanara koji su bili etnički Srbi. Takav je (mal)tretman potrajao sve do razdoblja nakon oslobađanja okupiranih teritorija (vojnim akcijama ‘Bljesak’ i ‘Oluja’).

Povezanost ratnih stradanja i specifičnog položaja žena osobito se očitovala u situaciji izbjeglica, na čemu se angažirao Centar za žene žrtve rata, koji je povezivao humanitarni angažman s djelovanjem protiv rodne neravnopravnosti, etničke diskriminacije i drugih nedaća. U jednoj su specifičnoj situaciji upravo aktivistkinje Centra po izbjegličkim logorima prve podigle uzbunu kada su hrvatske vlasti 1993. počele izdvajati muškarce Bošnjake i prisilno ih odvoditi natrag u Bosnu i Hercegovinu. U sinergiji s organizacijama za ljudska prava, o tome su brzo obaviještene i internacionalne institucije pa je to deportiranje zaustavljeno.

U angažmanu na obrani ljudskih prava od samovoljne vlasti i etničke mržnje i diskriminacije djelovale su i organizacije nastale neovisno o antiratnom pokretu, od kojih je najznačajnija i najistaknutija Hrvatski helsinški odbor, a važni su i Dalmatinski komitet za ljudska prava, Dalmatinski odbor za ljudska prava, Građanski odbor za ljudska prava u Zagrebu i u Karlovcu, Centar za građanske inicijative u Poreču itd. Na polju rodne ravnopravnosti, neovisno je formiran Ženski informacijsko-dokumentacijski centar (Ženska infoteka), s arhivskom i izdavačkom djelatnošću. U promišljanju tranzicije ka demokraciji i organiziranju rasprava i škola značajan je bio i ToD (Transition to Democracy). Ženska mreža i Centar za ženske studije djeluju i danas.

Antiratna kampanja je pokrenula i list ARKzin (nastao iz internog, fotokopiranog biltena) i mrežu internetske komunikacije ZaMir. Iz Antiratne kampanje je potekao i Centar za mirovne studije, kao i volonterski projekt Pakrac, koji je pomagao ne samo u obnovi ratom oštećenih kuća nego i u obnovi mirnodopskih odnosa lokalnih Hrvata i Srba. Neke od tih organizacija zadugo su nastavile živjeti vlastitim životom, a neke djeluju i do danas.

Zaključno, nije pretjerano ustvrditi da su ovdje opisani, spomenuti ili bar dotaknuti rani oblici angažmana umnogome stvorili tlo za mnoge aktivnosti iz daleko bogatije lepeze koja se razvila do danas. Nevolja rata, teškog kršenja osnovnih prava, potiskivanja žena u podređenu ulogu koju definiraju primitivni patrijarhat i Crkva… sve to što je malen broj ljudi u početku gotovo natjeralo na angažman, stvorilo je ujedno i uzore i primjere da se građanskim angažmanom nešto može učiniti. Ujedno, prve organizacije mogle su pružiti bar neku infrastrukturu – ured, telefon, kompjuter… – na kojoj su i nove inicijative mogle praviti prve korake.

Ne treba prešutjeti ni loše strane. Sve ono što je u razvijenijim društvima već odavno poznato pod oznakom ‘tiranije bezstrukturnosti’ (koju je sročila Jo Freeman), pojavilo se i ovdje. I neravnoteža utjecaja i moći unutar nekih organizacija nad kojom nema unutarnje demokratske kontrole, i prenošenje te neravnoteže na druge posredstvom ideologije ‘umrežavanja’ po kojoj je ispadalo da ‘mreža’ (a zapravo neki utjecajni pojedinci i pojedinke) odlučuje i o formalno neovisnim organizacijama, i moć proizašla iz bliskih odnosa s donatorima ili medijske eksponiranosti, i tendencija ka autoreferentnosti, i jaz između ‘civilnog društva’ i ‘običnog’ društva… Neki oblici pokrenuti kao zajednički otuđili su se, a onda ipak našli svoje legitimne funkcije. O tome je napisano nešto kritičkih članaka, poneka knjiga, pa i jedan roman, ali mnogo je još pouka koje bi vrijedilo izvući.

No kada se pogleda kako je taj angažman prvih godina iznijelo možda svega nekoliko desetaka ili stotinjak aktivistkinja i aktivista, a kako je danas za desetke hiljada ljudi normalno da neke društvene promjene treba izboriti samoorganiziranjem i pritiskom na javne institucije odozdo i kroz javnost, vidi se da se nešto značajno ipak promijenilo.